Kolumna

piše: Žukov!

Kad je bal, nek je maskenbal, ne kaže se bez vraga. Odnosno, prilagođeno aktualnom (akutnom, zapravo) prosvjetarskom momentu, kad je bal, nek se i princeza… hm, zabavlja. Zabava je ovaj put trajala kratko; na nesreću, svršilo se relativno brzo. Nemojte biti zločesti, sram vas bilo – govorim, naravski, o netom završenim pregovorima za novi TKU, iako je, nakon svega, osjećaj, otprilike, bio upravo takav – svi relevantni ekonomski faktori obećavajuće su se dizali, nadali smo se da ćemo napokon dobiti nešto, osjetili nismo ništa, i još, nakon svega, moramo slušati ribičke priče o grandioznoj izvedbi!

piše: Tamara Šoić, prof. Hrvatskog jezika

Gledam neki dan snimku na youtubeu. Majka, i rekla bih, sedmogodišnji sin u čekaonici. Mali je nemiran, nervozan, divljao bi dok ljudi čekaju red, majka mu ne dopušta. Mali se obračunava s majkom svim mogućim sredstvima, čupa je za kosu, lupa rukama, grebe, mlati nogama….

Zvuka na svu sreću nema pa ne čujemo kakvim je sve uvredama časti.

Majka pokušava ostati pribrana dok ljudi u čekaonici krišom gledaju tu scenu. U jednom mi se trenutku učinilo da majka plače. Vjerojatno zbog nemoći.

piše: Žukov

All the world is a stage, napisao je davno jednom majstor iz Stratforda. I doista, čitavo naše društvo, a naročito školstvo, jedan je veliki teatar. Međutim, kad maske padnu, ono što ostaje uglavnom je bijeda, jad i sramota. To neumiveno lice našeg obrazovnog sustava nešto je za što javnost uglavnom ne želi znati, za što nije spremna – mi koji smo unutra takve pojave gledamo svakodnevno. Mediji su često zadnja nada da nade još uopće ima, i zato sam odlučio javno iznijeti neke recentne događaje iz Osnovne škole Smokvica na Korčuli. Tekst koji bi obuhvatio sve tamošnje začudne pojave nadilazi enciklopedijske okvire, i stoga ću se ograničiti samo na događaje proteklih dana.

piše: Žukov

Taj se načeka. Naročito u državi čije institucije su na glasu po učinkovitosti i brzini, toliko da bi ih po smrt trebalo poslati; hrvatski bi mirovinski sustav i definitivno otišao dovraga. Naročito kad znaš da imaš što za reći i da si u pravu. Naročito kad ti ne daju da pregovaraš, jer govore neki drugi. I dogovore nešto što živući neće stići konzumirati, jer je sindikalizam s odgodom njihov sindikalni credo. Naročito kad je jedino što možete, kako kažu, vrebati iz busije, i čekati da vrijeme pokaže svoje. Kao što uvijek pokaže.

pišu:  Žukov & Taki

---

U početku bijaše afera i afera bijaše na Sveticama.

Ona bijaše u početku u Ministarstvu obrazovanja. Po njoj dođoše svi ministri, i bez nje ne ode nijedan.

Ovaj posljednji, međutim, unatoč zavidnoj niski afera kakvu ne pamte ni najdugovječniji hrvatski ravnatelji, oni koji su prvi mandat započeli u vrijeme kad se još Zemljina kora nije propisno ni ohladila, nikako da ode. Svakodnevni nasrtaji na ministrov politički integritet poprimili su, međutim, tako alarmantne razmjere da je to navelo čak i tradicionalno bojažljiv ekosustav hrvatskih učitelja da, iako ih isto tako tradicionalno nitko ništa ne pita, o cijeloj ovoj nemiloj situaciji daju svoje stručno mišljenje. Nakon što smo stvar pomno ispitali, mi, hrvatska poštena inteligencija, ne možemo doli da ministru pružimo unisonu podršku i zamolimo ga da izdrži.

piše: Žukov!

---

Od Drave do Jadrana, osim što se baš ne fermaju puno zakoni uređenog društva, ne vrijede, izgleda, ni zakoni fizike – vrijeme, naime, ovdje teče zamjetno sporije. Hrvatsko je školstvo tako, kao i svijest, ostalo na razini predindustrijskog društva.

U društvima u kojima vrijeme teče normalnim tokom, koja su ušla u 21. stoljeće i tako se i ponašaju, i obrazovni sustavi prilagođeni su zahtjevima vremena.

piše: Žukov

---

Stanite, vi koji čitate, prije nego što ste i započeli, i zamislite načas zemlju u kojoj vrijeme ne da je stalo, nego ide unatrag, u kojoj Drugi svjetski rat još uvijek traje, gdje djeca žive s roditeljima do pedesete (pa je najnormalnija stvar da ih po školama trebate dadiljati iako se već odavna briju) i u kojoj su antidepresivi traženiji od veze u Zagreb Holdingu. Zamislite zemlju u kojoj temeljno metafizičko pitanje nije ima li života nakon smrti već prije nje, i u kojoj likovi kakvima su vas tetke s lošim trajnama plašile prije spavanja, oni koji okreću tešku lovu i lake curice, bivaju prihvaćeni kao moralni orijentir društva. Zamislite, probajte barem, zemlju u kojoj su historija i histerija blizanke, zemlju u kojoj zbog korupcije i kriminala u obrazovnom sustavu prosvjeduju učenici, dok se odgovorni za takvo stanje, sumnjičavo vrteći glavama, ovih dana natječu tko će odlijepiti veću glupost. Jeste? Fino; sad lijepo otvorite oči i – voila – dobrodošli u najveći cirkus na svijetu! Ulaz slobodan, izlaza ionako (više) nema. Hrvatska nije slučajna država, kako je to izvalio jedan bivši, ali sasvim sigurno jest država – slučaj!

„Gospoda su velika samo zato jer vi klečite“ (Ambroz Gubec, 1573.)

Piše: Žukov!

Jeste li se ikad našli zatečeni osjećajem kako ne pripadate mjestu i vremenu u kojem živite? Kako je ono što radite, bilo da se radi o obrazovanju djece u školama, o borbi za bolje društvo, ili, naprosto, o pisanju ove kolumne jednostavno – uzaludno? Dešava li vam se tu i tamo da vam je mučno od svitanja jer teško iznalazite razloge i izgovore da odrobijate još jedan dan? Borite li se sami sa sobom da ne odustanete od svega, nastojeći odagnati taj zaglušujući sveprisutni osjećaj uzaludnosti? Događa vam se? Redovito? Ne brinite – sve je u redu s vama.

piše: Žukov!

– Halo, dobar dan želim! Kolega Ž., vi ste?
– Živili! Jest, ja sam. A vi ste?
– Gospođa Z. iz sindikata (podaci poznati kome je potrebno)! Znate, u Dubrovniku sam, u županijskom uredu za školstvo. Evo, baš gledamo listu tehnoloških viškova, i jelte, vaše je ime na njoj, pa sam mislila da vas priupitam, da provjerim…
– Ha?