Kolumna

piše: Žukov!

Ako ste ikad jezdili bespućima pasivnih krajeva, tamo negdje od Gračaca prema Cisti, gdje dragi Bog svoga nema, jamačno ste zapazili jedan fenomen, i ne mislim pritom na činjenicu kako tamo broj birača višestruko nadmašuje broj stanovnika. Ne, s ovog mjesta ciljam na jedan specifični arhitektonski raritet, tipičan za naše dinarske krajeve – malo koja, naime, kuća ima podignut krov (doduše, za hrvatske prilike to i nije nužno toliko neuobičajeno; mnogi u nas, naročito u odličnu društvu, djeluju kao da im fali cijelo krovište). Umjesto krova, snimili ste betonsku deku iz koje se po kutovima izdiže žica; kad se mala uda da ćaća gore nadogradi kat. Ćaća, međutim, više nije pri snazi, mala ionako konobari po Dublinu, a provincijska slika u ovom kontekstu poprilično vjerno ocrtava stanje u devastiranoj prosvjeti (provincija je pritom, razumije se, psihološki, a ne geografski pojam). Svaki novi ministar obrazovanja, uvjeren kako povijest počinje s njim, nadograđivao bi nove katove dok se temelji urušavaju.

piše: Žukov!

Ne, ne namjeravam vam uvaliti ništa što ima veze s prostatom, niti što vam obično, s pravom dozom osjećaja za tajming, reklamiraju u vrijeme ručka; nije riječ ni o afričkoj šljivi ni o laksativima iako likovi koji se amo spominju mogu djelovati prilično blagotvorno u slučaju opstipacije. Naprosto, riječi su oduvijek bile moje igračke, znao sam s njima kudikamo bolje nego s brojkama, što je, vjerujte, itekako prolazilo kod cura. Jedan moj kolega iz zadarskih studentskih dana nije, međutim, bio te sreće; čovjek je, naprosto, za nježniji spol bio talentiran koliko i Ladislav Ilčić. Nakon tko zna koje po redu košarice, sazvao je kući sjednicu užeg vodstva studentskog zbora s jedinom točkom dnevnog reda – tekuća problematika. Taman kad je rasprava bila na vrhuncu, nakon ne znam više koje runde (iza desete smo prestali brojiti), u sobu je uletjela njegova baba, užasnuta što se njene zalihe rakije desetkuju brže nego u wigwamu Đure Glogoškog.

piše: Žukov!

Kad biste, na priliku, mogli preskočiti stoljeće – dva i zaviriti u hrvatsku zbilju tamo neke, štajaznam, 2150., vjerujem da se ne biste pretjerano iznenadili. Našli biste, naime, vlakove u kojima ljudima prijeti ozbiljna opasnost da umru od starosti, Joža Manolić nadživio bi samog sebe (upravo sam koliko danas pročitao da daje ljubavni intervju, u 98. godini), ustaše i partizani iskakali bi iz svake rečenice nedjeljne homilije, a prosvjetarski bi krugovi nestrpljivo iščekivali mesijansko tumačenje organiziranog prijevoza iz pera Mihalinčevog Povjerenstva. Ne bi vam dugo trebalo da se prisjetite kako je još Winston Churchill demokraciju definirao kao vrlo loš sustav, ali najbolji mogući, dok je Art Spander istu opisao kao sustav koji svakom glasaču pruža  jednaku mogućnost da napravi glupost.

piše: Žukov!

Jamačno ste već čuli kako je ovih dana domovina uzduž i poprijeko, kud je ravna i kuda je planina, bila zametena snijegom; pojedini dijelovi bili su odsječeni od civilizacije (s čim smo se već pomirili, neovisno o atmosferskim prilikama), škole nisu radile, a Hrvatske je željeznice, poslovično, iznenadio snijeg u jeku zime. Čitava je stvar medijski bila popraćena kao da je Armagedon pred vratima, kao da su posljednji dani, ili da je, štajaznam, presuda protiv HDZ–a postala pravomoćna. Umjesto da se uvidi kako dolaskom snijega stvari u Hrvatskoj napokon nisu tako crne. Uostalom, snijeg je valjda jedino u nas što se spusti s brda, a ne postane direktor i ne zabije slamku u financijski krvotok ove zemlje. Polarna studen primorat će, moglo se čuti ovih dana, čak i vladajuću koaliciju da ruke uvuče u vlastite džepove. Što da vam kažem – ne prestaju se rađati budale.

piše: Žukov!

---

Takova su, da se pristojno izrazim, bila moja prva iskustva s hrvatskim odgojno – obrazovnim sustavom (prva iskustva, po defaultu, nisu nešto što ćete pamtiti, ali dotičnu, naprosto, ne mogu zaboraviti). Bila je malo starija od mene, zgođušna plavojka u ranim tridesetima, i imala je stila koliko i nakovanj. I, neizostavno, bila je ravnateljica jedne osnovne škole na sjeveru Hrvatske.

piše: Žukov!

Jamačno ste već čuli za onu kako je krucijalna razlika između liječnika i njihovih pacijenata u tome što bi se na pacijentima vremenom ipak trebalo primijetiti neko poboljšanje. Kad je riječ o hrvatskoj prosvjeti ne možemo biti čak ni autoironični; hrvatsko je školstvo, naime, kronični pacijent. Nažalost, oni koji bi ga trebali ozdraviti djeluju još bolesnije.