Kolumna

piše: Žukov!

---

Takova su, da se pristojno izrazim, bila moja prva iskustva s hrvatskim odgojno – obrazovnim sustavom (prva iskustva, po defaultu, nisu nešto što ćete pamtiti, ali dotičnu, naprosto, ne mogu zaboraviti). Bila je malo starija od mene, zgođušna plavojka u ranim tridesetima, i imala je stila koliko i nakovanj. I, neizostavno, bila je ravnateljica jedne osnovne škole na sjeveru Hrvatske.

piše: Žukov!

Jamačno ste već čuli za onu kako je krucijalna razlika između liječnika i njihovih pacijenata u tome što bi se na pacijentima vremenom ipak trebalo primijetiti neko poboljšanje. Kad je riječ o hrvatskoj prosvjeti ne možemo biti čak ni autoironični; hrvatsko je školstvo, naime, kronični pacijent. Nažalost, oni koji bi ga trebali ozdraviti djeluju još bolesnije.

piše: Anita Šojat

Novinarski spinovi najzeznutija su stvar na svijetu. Mogu pokrenuti niz problema, dovesti do krize vlasti ili recimo: srušiti kurikularnu reformu. Spavate li mirno, vi koji ste ih pustili?

Imam potrebu nakon godinu dana, a uoči sutrašnjega prosvjeda, napisati istinu o Kurikulumu nastavnoga predmeta Hrvatski jezik. To je moja istina. Hoćete li mi vjerovati, ostavljam vama na izbor.

piše: Žukov!

Bila je to dobra godina. Plemstvo, sviklo da stoljećima ima sva sredstva za proizvodnju, sve društvene privilegije, a nikakvu odgovornost, otuđeno od naroda na čijoj grbi je živjelo u svojim dvorcima, brojalo je zadnje dane, uvjereni da – imaju državu. Zakone su krojili prema svojim potrebama, jer, oni su bili zakon. Manjina je imala sve, osim poreznih obaveza prema državi. Većina, prosta rulja sitnog zuba poznatija kao narod, nije imala ništa

piše: Žukov!

Teško je bogatašima steći mudrost, kao što je i mudracima teško steći bogatstvo – tvorac ove životne istine mora da je bio Hrvat barem do šestog koljena unazad. U društvu u kom, prema vrijednosnom instrumentariju resornog ministra, jedan svećenik vrijedi više nego dvadeset liječnika ne može se ni očekivati zdravija atmosfera. Prisnažio je i ministar obrazovanja izjavom kako profesore i učitelje za njihov rad sljeduje duhovna plaća, tako da sasvim jasno biva zašto se Hrvati, više od smrti, boje života u državi koju vode ovakvi. Za svaki slučaj, tu je i, neizbježno poput usuda, trojstvo većinskih obrazovnih sindikata koje je njihov sindikalni credo, kao i obamrlost njihova članstva, lansiralo u pregovaračku orbitu. S tih visina svaka staza vodi nizbrdo, pa ne čudi stoga da je i ekipa iz Trećeg svijeta solventnija nego njihovi štićenici. Autentični poput diplome u Holdingu, nastavili su neumorno rudariti na dobrobit hrvatske prosvjete, zbog čega im se vjerojatno propisno štuca ciklički, svakog desetog u mjesecu. Riječ je, razumije se, o netom završenim pregovorima za granski osnovnoškolski i srednjoškolski kolektivni ugovor.

piše: Žukov!

Kad je bal, nek je maskenbal, ne kaže se bez vraga. Odnosno, prilagođeno aktualnom (akutnom, zapravo) prosvjetarskom momentu, kad je bal, nek se i princeza… hm, zabavlja. Zabava je ovaj put trajala kratko; na nesreću, svršilo se relativno brzo. Nemojte biti zločesti, sram vas bilo – govorim, naravski, o netom završenim pregovorima za novi TKU, iako je, nakon svega, osjećaj, otprilike, bio upravo takav – svi relevantni ekonomski faktori obećavajuće su se dizali, nadali smo se da ćemo napokon dobiti nešto, osjetili nismo ništa, i još, nakon svega, moramo slušati ribičke priče o grandioznoj izvedbi!

piše: Tamara Šoić, prof. Hrvatskog jezika

Gledam neki dan snimku na youtubeu. Majka, i rekla bih, sedmogodišnji sin u čekaonici. Mali je nemiran, nervozan, divljao bi dok ljudi čekaju red, majka mu ne dopušta. Mali se obračunava s majkom svim mogućim sredstvima, čupa je za kosu, lupa rukama, grebe, mlati nogama….

Zvuka na svu sreću nema pa ne čujemo kakvim je sve uvredama časti.

Majka pokušava ostati pribrana dok ljudi u čekaonici krišom gledaju tu scenu. U jednom mi se trenutku učinilo da majka plače. Vjerojatno zbog nemoći.

piše: Žukov

All the world is a stage, napisao je davno jednom majstor iz Stratforda. I doista, čitavo naše društvo, a naročito školstvo, jedan je veliki teatar. Međutim, kad maske padnu, ono što ostaje uglavnom je bijeda, jad i sramota. To neumiveno lice našeg obrazovnog sustava nešto je za što javnost uglavnom ne želi znati, za što nije spremna – mi koji smo unutra takve pojave gledamo svakodnevno. Mediji su često zadnja nada da nade još uopće ima, i zato sam odlučio javno iznijeti neke recentne događaje iz Osnovne škole Smokvica na Korčuli. Tekst koji bi obuhvatio sve tamošnje začudne pojave nadilazi enciklopedijske okvire, i stoga ću se ograničiti samo na događaje proteklih dana.