piše: Žukov!
Tajming je, dragi moji, vraška stvar u životu; tako, eto, život je htio da ovu kolumnu, vrlo signifikantno, pišem baš na Dan mrtvih. Budući da etiketa nalaže da se o mrtvima redovito kaže sve najbolje, nastojat ću ovaj put, za promjenu, birati riječi kako o aktualnoj „reformi“ školstva tako i o stranci koja nastupa kao kamen zaglavni pismenosti u Hrvata (i reforma i reformatori uzemljeni su odavna, samo im to još nitko, izgleda, nije rekao). Svijet je, naime, u zadnja tri desetljeća evoluirao dok je Hrvatska degenerirala, a prvi i posljednji stadij degeneracije jednog naroda gotovo u pravilu je devastacija obrazovnog sustava.
Kad bih vas, tako, pitao sjećate li se kojeg ministra obrazovanja u ovoj zemlji koji nije bio doktor znanosti, koliko biste ih, bez guglanja, bili u stanju ispucati? Iskreno, nakon Ljilje „the Pravilnik“ Vokić, meni nijedan ne pada na um. Uz toliko doktora očekivao bi čovjek zdraviju atmosferu u sustavu. Koliko ih je, međutim, došlo iz nastave? Koliko ih je razumjelo sustav osnovnog i srednjeg školstva? Barem razliku između nastavne i školske godine? Upamćeni po neupamćenoj šteti koju su ostavili iza sebe, svi su oni nastojali stoljeću dati svoje ime, a imuna na to nije, po svemu sudeći, ni aktualna ministrica.
Promatrajući momentalni ekonomski trenutak u Hrvatskoj, naročito u hrvatskoj prosvjeti, ne mogu se oteti dojmu kako merkantilizam i nakon tri stoljeća ima mnogo pristalica među Hrvatima. Čak štoviše, kad se sjetim doktrine Jean–Baptista Colberta (umijeće oporezivanja sastoji se u tome da gusku operušate što temeljitije uz što manje gakanja) ja kao da vidim prosječnog hrvatskog nastavnika. Nije nikakvo čudo što su neki od najbogatijih Hrvata upravo trgovci; ta umijeće trgovine sastoji se baš u tome da vam prodaju nešto što vam uopće ne treba ili je čak štetno kao nešto prijeko potrebno. Upravo po toj špranci ekipa koja je političkom trgovinom, da ne kažem prostitucijom, došla u priliku da kreira obrazovnu politiku prodaje vam ovu mahnitu digitalizaciju i lumenizaciju školstva kao conditio sine qua non nacionalne budućnosti. Knjiga je u hrvatskim školama, očito, prošlost, ekrani sadašnjost, a s takvom reformom školstva budućnosti, po svemu sudeći, nemamo. Stranka koja je reformu privatizirala, čitam neki dan, ima plan, i to plan za iduće dvije godine. Normalne države, inače, obrazovnu politiku planiraju po 10–20 godina unaprijed, a ne do prvih izbora (naglasak je pritom na onom – normalne). Mi obrazovnu politiku ne planiramo – nama se ona događa. Događa nam se, tako, da nam reformu u strukovnim školama vodi Gospodarska komora, dok po osnovnima vedri i oblači Biskupska konferencija. Događa nam se da su kulture, likovna i glazbena, svedene od uvođenja vjeronauka na jedan sat tjedno; događa nam se da se po školama širi crkvena propaganda dok se s oltara širi državna propaganda. Posljedično, narod je sve nepismeniji, što dugoročno odgovara i Crkvi i državi. Histerična digitalizacija započela je e-upisima, nastavila se s e-dnevnicima, momentalno je naglasak na e-nastavi, a u konačnici ćemo jednog dana svi skupa moći reći samo – e, je…i ga! Potkrijepit ću vam to vlastitim primjerom – davne ’93. upisivao sam gimnaziju, dakako, grčko-rimskom metodologijom; u školama su još bili orlovi i commodorci. U rečeni sam dan došao u osnovnu školu, razrednik mi je potpisao svjedodžbu, uzeo sam svoje dokumente i odnio ih tri ulice dalje, u đurđevački srednjoškolski centar. Tri dana potom, tamo je bila objava rezultata. Nakon naredna dva dana predviđena za eventualne žalbe kandidata bio je upis – otišao sam u srednju školu i elegantno se upisao među polaznike 1.b razreda. Da, dobro ste pročitali – sve je bilo gotovo unutar manje od sedmice dana, moja mater nije ni znala da sam se upisao (dočim su se današnje generacije mahom nesposobne upisati u srednju školu bez aktivnog učešća barem jednog roditelja), a da sam svom razredniku iz osmog razreda samo spomenuo da bi me on trebao upisivati mislim da bi mi zašarafio takvu zidarsku da bi seizmograf iskočio iz skale. Danas, kad baštinimo blagodati on-line civilizacije, za postupak upisa pomno odabrane komisije eksperata sastavljaju pravilnike (svake godine drugi), dočim cijela ova neobično složena operacija traje kojih, za hrvatske prilike nevjerojatno promptnih, dva mjeseca. Nije teško zaključiti kako današnja hrvatska škola klince, umjesto za život, sprema za trajni duševni invaliditet.
Pitate se, dakle, zašto prosvjetne vlasti napokon ne provedu pravu, sveobuhvatnu reformu školstva; ta nitko tome ne teži više od nas, profesora. Odgovor je, kao i obično, jednostavniji nego što se čini – zato jer ne znaju, niti ih je briga! Poštovani će se čitatelji vjerojatno sjetiti onih zlosretnih prilika kad su, u sitne sate, nastojali u ložnici konzumirati svoja bračna prava pa popili košaricu, uz mitsko opravdanje ljepšeg spola – glavobolja. Ajde, diži ruku kome se to nije dogodilo barem jednom. E, vidite – isto vam je i s reformom školstva; netko na Sveticama, po svemu sudeći, ozbiljno pati od migrene.
Iz nekog teško dokučivog razloga, hrvatska intelektualna elita evidentno biva napaljena već samom pomisli na kulturu ili znanost. Lokalni đilkoši iz HDZ–a tako kadroviraju po seoskim knjižnicama, bezuba rulja selektirala bi kazališne repertoare, dočim je Nacionalna i sveučilišna knjižnica, nema tome dugo, postala poprište stručnog skupa emeritusa iz redova BBB–a. Za nevolju, samo koji dan potom ista ta NSK iznova je bila meta huligana, ovaj put u finim Armanijevim odijelima i s iskaznicama vladajuće stranke; creme de la creme domaćeg društva okupila se na predstavljanju knjige hrvatskog Colberta. Iz sličnih, mračnih pobuda, isti takvi (srećom ih imamo na lageru) uhvatili su se reformirati naš obrazovni sustav, pri čemu svi koji ne dijele oduševljenje njihovim morskim idejama bivaju proglašeni kočničarima čovječanstva. Vjerniji čitatelj sjetit će se kako sam nekoć zdušno zagovarao kurikularnu reformu, međutim, ovo što smo dobili reforme vidjelo nije (uostalom, kad bih mislio isto kao i prije par godina moje mišljenje bilo bi moj tiranin). Čemu, dakle, ovakva histerična digitalizacija svega? Zar klinci danas malo vremena provode pred ekranima (mobitela, laptopa, televizora), pa im iz nastave treba ukloniti udžbenike i knjige, i prepisati im tablete? Zar današnji učenici nisu već preko svake mjere nepismeni; oslobodimo ih pisanja, neka kljucaju po tastaturi. Svakodnevno gledam kako ne znaju raditi s udžbenikom, kako ne razumiju čemu služi sadržaj, kako nisu kadri u enciklopediji pronaći zadanu natuknicu; što će im, kad mogu pitati Gugleta. Manimo i to što su pametniji od nas, recimo, Francuzi i Nijemci, uvidjeli štetnost digitalizacije i nastoje je minimalizirati u nastavi; mi već tradicionalno kasnimo kojih frtalj stoljeća. Oštećenja vida i kralježnice da ne spominjem, ili masovno oslobađanje od nastave TZK po Dalmaciji; ta imao sam šestaše od preko 100 kg! Maknite tu djecu s kiše, s vrućine, nemoj slučajno da ih uhvati propuh ili da se na tjelesnom oznoje, da pišu dva ispita na dan; virtualno, virtualno im dajte jer u stvarnosti više ni živjeti ne znaju. Na kraju krajeva, čemu uopće da idu u školu? Danas mogu pratiti predavanja iz fotelja kući, učiti na daljinu i ne kretati se nikako; država bi ušparala na prijevozu nastavnika, a stare austro–ugarske školske zgrade mogle bi se, štajaznam, vratiti Crkvi na ime otete imovine. Hrvatski prosvjetari, složni kao Zagorci na ostavinskoj raspravi, ionako nemaju obitelji, djece ni hobija, nemaju privatni život pa mogu vikendom i noću skupljati značke, pravi udarnici školničke revolucije, i častiti obrazovnog Moloha na Sveticama, mogu biti moneta za potkusurivanje i odrađivati predizbornu kampanju jedne irelevantne strančice; tko ne vidi da se reforma svodi upravo na to trk u prvi Ghetaldus, jer od virtualnih učionica više ne vidi realni život. Gdje je u svemu toliko reklamirano rasterećenje nastavnika? Gdje je autonomija ako se ljude prisiljava na korištenje digitalnih alata? Na radionici kojoj sam prisustvovao neki dan rečeno nam je – pazite, pazite što pišete, oni gore sve prate… kao da provedbu edukacije nadgleda osobno Manolić na ugovor o djelu! Pa kad već prate, što ne bi uzeli resornu, a nama dali, recimo, Medveda (hrvatsko je školstvo ionako brlog u kojem se raznorazni međedi najbolje snalaze); umjesto SHU – a neka o nama skrbi HVIDRA, pa da se educiramo kako on-line rukovati plinskim bocama, zajebati poreznu ili, zlu ne trebalo, razapeti kakav šator danas – sutra! Sustav je, naprosto, od vrha prema bazi toliko kardinalno loš da ga nikakva reforma ne može unormaliti; ovo treba jednostavno razoriti, zaorati i popišati se na tu ruinu, kao Scipion na Kartagu!
Prosto rečeno, ne treba Hrvatskoj reforma, pogotovo ne ovakva reforma. Treba joj klistir! Amen i enter!