piše: Žukov!
Priznat ću vam, ali nemojte nikome reći – najbolje tekstove redovito pišem noću. Bude mir i tišina, budemo tipkovnica, rizling i ja; bude dovoljno kasno da nakon što ugasim laptop više ne idem u horizontalu, a opet dovoljno rano da se do jutra uspijem razbistriti. Mrak je, uostalom, naše prirodno okruženje već jako dugo i mrak je pritom, razumije se, psihološki, a ne vremenski pojam. Drugorazrednim so called misliocima, izniklim iz rečenog mraka, izgleda, baš je mrak svako toliko čačkati po obrazovnom sustavu, a sve s ciljem da u ovoj zemlji nikad ne svane. Nije za čuditi se tome, pobogu, nemojte biti hlebinci – ta neće piliti granu na kojoj sjede i sići sa stabla. Nakon što je kurikularna reforma ogoljena poput zimske živice i svedena na histeričnu digitalizaciju svega što se digitalizirati može (a što može rezultirati samo još nepismenijom djecom koja iz škola izlaze), nakon što je osmišljen Zakon o udžbenicima koji kvalitetu istih mjeri vagom, nakon što su u ministarstvu hrvatske pameti zaboravili osigurati sredstva za udžbenike za kojih 8 tisuća socijalno najugroženijih obitelji, nakon što je iz ministarstva kulture lansiran prijedlog zakona koji predstavlja atak na školske knjižnice (u nas knjižnice i ta, kako ste rekli, kultura, naravno, ne stanu u istu rečenicu), nakon što su u ministarstvu znanosti činjenicu kako u školama ni u drugom mjesecu nastavne godine još uvijek nema tableta pokušali objasniti tajfunom u Kini (a što može jedino upućivati na zaključak kako i u resornom ministarstvu, očito, fale tablete), nakon što… Jesam li štogod zaboravio? Ako i jesam, nije važno; zasigurno ste stekli sliku stanja koje vlada u obrazovnom sustavu. Stranka koja je privatizirala hrvatsku prosvjetu i postala ukras školstvu ne samo da ne zna, nego i ne zna da ne zna ništa o sustavu. Uostalom, probajte zamisliti na što mora nalikovati ono čemu je HNS ukras! Hajde, pitajte me kako znam!
Najnovijoj manifestaciji oštroumlja (ne)odgovornih svjedočimo od kraja ljeta, ali situacija upravo ovih dana kulminira. Radi se, dakako, o pilot – projektu dualnog obrazovanja u trogodišnjim srednjim strukovnim školama, kojeg se nastojalo, iz očitih razloga, progurati na vrata za poslugu, dok je javnost zabavljena konfabulacijama o navodnoj reformi kurikula. Budući da se radi o besmislici i bezobraštini malo većeg kalibra, razumije se stvar nije mogla neopaženo proći, da je zapela, odnosno, došla do javnosti. A kad je već dotle doguralo, trebalo je unezvjerenoj javnosti objasniti puno toga. Budući da u resornom ministarstvu čovjek koji bi ovoliku količinu promašaja bio kadar logično artikulirati fali kao četvrti za belu, sve je ovih dana poprimilo tragikomične elemente (pritom ipak puno više tragične, a puno manje komične). Ništa nova, reći ćete; još jedan uobičajen dan u uredu.
Krenimo, eto, od teško probavljive činjenice kako su kolege iz općeobrazovnih predmeta za ovo saznali negdje krajem kolovoza. Da pojasnim – ljudima koji na ovaj način ostaju bez satnice, kojima biva ugrožena egzistencija ovo je priopćeno sedmicu dana uoči početka nastavne godine. Kad tome pridodate činjenicu kako je na listi za odstrel prvo bila matematika, pa je potom matematika vraćena, a pedalu dobivaju povijest, geografija i biologija jedini zaključak koji se nameće jest kako se sve ovo odradilo stihijski, neartikulirano, na ho–ruk i bez ikakvih analiza. Dakle – na način na koji se u školstvu odluke donose unazad zadnjih frtalj stoljeća. To je način na koji reformu u sustav unosi čovjek koji sa obrazovnim sustavom veze nema, naročito ako je suditi prema paroli tiskanoj na jumbo–plakatima kojima bombardira javnost; čovjek – razdjelnik, pred kojim su se potrebni i nepotrebni školski predmeti razdijelili kao Crveno more pred Mojsijem. Očito, hrvatsko školstvo zbog ovakve reforme čeka i četrdeset godina hoda kroz pustinju.
Usto, s naslovnica dnevnih novina u zadnja doba vrište apokaliptični naslovi – iz škola se izbacuju povijest i biologija, ali ministrica naša blažen(k)a ostavlja vjeronauk! Polako, langsam – znam i ja da nije do nje, nego do znamenitih Vatikanskih ugovora, koji su nas zadužili više nego onaj Londonski. Međutim, da ugovora nema, zar držite da bi odluka bila drugačija, naročito kad vidimo kako ovih dana Katehetski uredi šalju dopise o obveznosti vjeronauka po školama, kao da škole vode sakristani, a ne ravnatelji! Sagledajte, međutim, problematiku s praktične strane – ako u kućni posjet morate pozvati, štajaznam, vodoinstalatera, nije li poželjno da pozovete onoga koji je u školi bio pošteđen povijesti, ali je uredno odslušao vjeronauk, pa vam može, recimo, poškropiti i blagosloviti kuću? Ali ajde, manimo i to.
Cijelu ovu teško objašnjivu stvar odgovorni nastoje iskomunicirati na način da sve prođe uz što manje štete. Tako, kad ih slušate, čujete kako je dualni sustav nešto što je preuzeto izvana, kako učenicima u strukovnim školama treba manje teorije, a više prakse, kako želimo staklare koji će vam znati ostaklati onaj akt što ga držite na zidu garaže ili električare koji vam neće izazvati kratki spoj. Uistinu, kad vam ustreba usluga kakova majstora, onda ne očekujete tipa koji je u školi natenane iščitavao Pavlimira ili Vazetje Sigeta grada, već nekoga tko zna držati šarafciger u rukama ili zabiti čavao u dasku. Sve to zvuči odlično na prvu; ta tko bi mogao ne poduprijeti ovako promišljenu reformu strukovnog obrazovanja?! Međutim, kad se zagrebe ispod površine, stvari izgledaju bitno drugačije. Na što će sličiti i kakva će biti praksa koju će učenici, oslobođeni aveti geografije i biologije, pohađati? U svemu ovome nezanemariv je udio Obrtničke komore; poslodavci uporno zdvajaju kako radne snage nema (baš čudno, zar ne, kad se sjetite koliko je plaćaju), dočim je premijer nedavno pozvao strane investitore na ulaganja u Hrvatsku jer je ovdje, pazite sad, jeftina radna snaga! Postaje jasnije? Tko može biti toliko naivan pa vjerovati kako će privatna građevinska firma uzeti klince od 15 godina na praksu, pa ih učiti kako se drži zidarska žlica? Ali da im treba potrčko kojeg će poslati k obližnjem Žnidaršiću, ali ne da se spominjaju o Abesiniji, već po radajnera ili jeger, to je sasvim izgledno. Učenici strukovnih škola su valjda, osim što su budući majstori, i građani ove zemlje i kao takvi imaju pravo na elementarno građansko i političko opismenjavanje koje nudi povijest, ili na spoznaje o razvoju ljudske vrste koje daje biologija. Imaju li? Ili ih od srednje škole treba navikavati da budu jeftina radna snaga, šljakeri lišeni osnovnih spoznaja o svojim potrošačkim i ljudskim pravima? U tom segmentu program dualnog obrazovanja sasvim se lijepo nadopunjuje sa školom za život – život kakav im nudi domovina čim zakorače u svijet rada. Što reći? Što se više, nakon svega, uopće i može reći, osim da bi pojedince koji forsiraju ovakve reforme trebalo šupirati natrag u anonimnost iz koje nikad i nisu trebali izići?!
Tu, međutim, festivalu nije kraj. Otkad je, naime, Zdravko Mamić doživio prosvjetljenje te više ne saziva svoje presice na mjesečnoj bazi, kao da je riječ o menstruaciji, već predmoli krunicu po hercegovačkim vrletima, Hrvatskoj kronično fali kulturnog, učenog i sadržajnog javnog nastupa. Poznavajući potrebe napaćena naroda, ovih nam se dana, koliko jučer, obratio vodeći mastermind s područja obrazovne politike, čovjek–razdjelnik, i jednom rečenicom razriješio sve probleme nastavnika koje je dualni sustav ostavio bez satnice. Prekvalificirajte se u informatičare – ja nikad nisam čuo toliko puno u tako kratkoj rečenici! Podsjetilo me to na jedan drugi znameniti govor, onaj francuskog premijera Guizota, koji je u predvečerje revolucije gladnom narodu s balkona svoje palače ponudio ingeniozno rješenje – obogatite se! Neka vas ne obeshrabri trivijalna činjenica kako se profesorom informatike ne postaje nakon kakvog ubrzanog kursa, već nakon mukotrpna studija od pet godina; ta autor ove veleumne sentence osobnim vam je primjerom pokazao kako se jednostavno prekvalificirati s ljevice na desnicu, iz opozicije na vlast, dok si rekao – skoj.
Slučaj do slučaja – hrvatska prosvjeta. Međutim, kako je nedavno napisao jedan veliki intelektualac kojeg neobično cijenim: država-slučaj i ne može doli biti sačinjena od slučajeva. Gotovo je, nema dalje; s istoka već sviće, gasi sve…