Mala zemlja za velike ®eforme

05/09/2018

piše: Žukov!

Eto me, dragi moji, vratio sam se svom peru i vama. Mea culpa, priznajem raskajan – u posljednja sam doba pomalo zapostavio obrazovnu tematiku, ali znate i sami da je kunst potrošiti mitska tri mjeseca godišnjeg odmora i regres koji uz to ide. Tome križu u inat, ja sam ipak, vozeći se ljetos dvanaestak sati starom D1 do svoje Panonije promišljao tematiku rujanske kolumne, iako su šnicli veličine jastučnica u Macole prilično ohladili revolucionarni žar. Hrvatska je stvarnost, međutim, nepresušno vrelo inspiracije – vratile su nam se ospice, vjerski fanatici ionako su tu, spaljuju se knjige, ekipa kojoj iz zvučnika trešte isključivo madrigali i kantate selektira koncerte, javna televizija sve više nalikuje na Laudato TV, biskupske poslanice iščekuju se kao nekoć uvodnici u moskovskoj Pravdi, a zakonodavstvo nam se suštinski može svesti na članak 3. Augsburškog vjerskog mira iz 1555. (cuius regio, eius religio); još samo da se vrate kuga i kolera i slika srednjeg vijeka bit će potpuna. Ne čudi stoga da je valjda najspominjanija riječ u ovih frtalj stoljeća hrvatske neovisnosti reforma. Odnosno, u našem slučaju, obrazovna reforma.

Ovih dana, i da hoćete, ne možete se nosom ne zapiknuti u reformu; kad ustajete i kad liježete, kad dolazite i kad odlazite, obnoć i obdan, netko bi furt nešto reformirao. Reformanija je poprimila razmjere pandemije – tu je reforma javne uprave (iako je nitko još vidio nije), reforma zdravstvenog sustava, koja je dovela do toga da u 21. stoljeću ljudi umiru na ulicama (ali važno da je sve po propisu), mirovinska reforma (iako bi jedina prava mirovinska reforma bila revizija viteških mirovina s ove i one strane Dinare), pa sve do majke svih reformi u Hrvata – one kurikularne. Stranka koja je privatizirala obrazovnu reformu, svjesna da je politički uzemljena, na njoj gradi svoju platformu i očajnički nastoji kod roditelja i u javnosti skupiti ostatke ostataka davno prodanog dostojanstva. Moguće da su je čak i patentirali i da bi reformu zapravo trebalo pisati s onim zaokruženim R na početku. Aktualnoj prosvjetnoj vlasti kurikularna je reforma očigledno fetiš; iz svog naslonjača ja ih mogu vidjeti kako cirkuliraju u štofanim hlačama ispeglanim na crtu, okupljaju se po kojekakvim neožbukanim špajzama, šupama, gdje se predaju svom mračnom užitku dovijajući se kako stanjiti udžbenike, rasteretiti nastavnike suludog piskaranja i digitalizirati sve što se da, armija lajkača dežura u tri smjene po službenim Facebook stranicama dočim se PR služba ubija nastojeći uporno ništa prikazati kao nešto. Balvan k’o balvan, tu i tamo može biti koristan – od pravog balvana možete, primjerice, dobiti kvalitetnu kuhinju ili bračni krevet. Od tradicionalnog, nepatvorenog hrvatskog balvana, međutim, možete dobiti jedino migrenu. Upravo je porazno kad se sjetite koliki je entuzijazam donedavno vladao oko reforme i kad vidite u što se sve pretvorilo; ta samo dva puta u novije vrijeme Hrvati su masovno izašli na ulice – da bi im nogometaši koji svoj kruh sa sedam nula zarađuju toliko krvavo da zaborave uplatiti porez državi za koju ginu pjevali kako nije u šoldima baš sve (glazba je, međutim, i ono između nota za one koji znaju čitati), i kako bi se borili za reformu obrazovanja čekajući tramvaj. Dočekali su, po svemu sudeći, volovsku zapregu. Reformatori sa Svetica su, međutim, ipak načitana čeljad; za svaki slučaj znaju oni kako ni Rim nije sagrađen u jedan dan, a za još svakiji načuli su negdje kako je Aureliano Buendia pokrenuo 32 revolucije koje su sve propale dok se nije ostavio ćorava posla. Mi u Hrvatskoj više i ne znamo broja neuspjelim eksperimentima s obrazovnim sustavom; nakon HNOS – a prestali smo brojiti.

Atmosfera je u školstvu poprilično kisela; PH je odavno pao, kao i broj prvašića Škole za život. Gledajući, ima tome par dana, emisiju povodom početka nove nastavne godine i slušajući laude reformi, preostala mi je jedino invokacija – Bože, daj mi strpljenja. Ili pušku! Međutim, kako stoji u junačkim starim oratorijima koje Hrvati toliko vole citirati, Bog je visoko, a kralj(ica) daleko. Želeći, dakle, biti konstruktivan, skromno ću s ovog mjesta ponuditi stručno mišljenje i prepisati terapiju za reformu školstva, iako sam stava kako je pacijent u terminalnoj fazi barem tridesetak godina. Nalazim, naime, kako reforma kurikula, nastavnih sadržaja odnosno metoda poučavanja ni izbliza nije najveći problem i primarna stvar koju bi u obrazovnom sustavu valjalo rješavati. Reforma se treba provesti trodimenzionalno, odnosno, kao zakonodavna (normalizacija zakonskih akata, pravilnika i uredbi koje se odnose na prosvjetu), financijska i ona najvažnija, ali i najteža karika – reforma u glavama. Neka mi bude dopušteno svaki od ovih koraka podrobnije analizirati.

Svatko tko je u sustavu dočekao barem jednu jubilarnu jamačno je svjestan potrebe moderniziranja i normaliziranja zakonskih i podzakonskih akata koji se odnose na školstvo. Konkretno, recimo, zakonska obaveza piskaranja dnevnih priprema, mjesečnih ili godišnjih planova, hrpetine izvješća, obrazaca, formulara – zamislite kolika bi reforma bilo ukidanje tog sumanutog administriranja koje je svrha samo sebi! Ili, depolitizacija škola ograničavanjem broja predstavnika osnivača u školskim odborima na jednog, sa isključivom zadaćom da kontrolira troše li ravnatelji namjenski sredstva dobivena od osnivača. K tome, izmjena Pravilnika o ocjenjivanju, Pravilnika o pedagoškim mjerama, ograničavanje mandata ravnatelja na maksimalno dva, uvođenje male mature, ili normalizacija statusa vjeronauka. Ta ban je Mažuranić u XIX. stoljeću otkinuo školstvo od crkvenog nadzora i stavio ga pod upravu školskih odbora, odnosno države. Ej, netom nakon što je Jelačić ukinuo feudalizam – što mislite, koliki je onda bio utjecaj Crkve u društvu? A danas se ne može?

Zakonske bi izmjene svakako trebale pomaziti i prosvjetnu inspekciju, na način da je od tijela koje uglavnom štiti ravnateljsku „zaigranost“ i nerad učenika ili pretvore u djelotvoran instrument koji bi po školama osigurao harmonične taktove u skladu sa zakonom ili da je ukinu. Eto vam reforme, jeftinije, brže i efektnije od aktualne, koja bi hrvatsko školstvo približila 21. stoljeću. No, obrazovni su reformanijaci doveli apsurd do apsurda, pa izmjenama zakona o udžbenicima izbacuju radne bilježnice, dok kvalitetu udžbenika mjere vagom?! Reklamira se i nekakvo rasterećenje nastavnika – pitam javno, u čemu se ono sastoji? Čega će to učitelji biti oslobođeni, osim motivacije da ovakve budalaštine provode u djelo?

Druga strana obrazovne reforme jest ona financijska. Teret svake reforme u konačnici trebaju iznijeti učitelji i nastavnici. Isti oni u koje se godinama nije ulagalo, za čija usavršavanja novca nema, koje se plaća u duhovnoj valuti. Isti oni koje ste, gospodo, uredno izigrali kod svakih pregovora za kolektivne ugovore, koje pljačkate na putnim troškovima i na mali milijun drugih načina, oni obezvrijeđeni i poniženi za koje nemate sluha dok istovremeno opremate fonetske laboratorije po susjednoj državi. Ljudi čiji zdrav razum vrijeđate nebulozama o 6% povećanoj plaći, dok ministrica nema komentara na tablicu godišnjih brutto prihoda hrvatskih nastavnika u odnosu na europske, prezentiranu u spomenutoj emisiji u kojoj je gostovala. Isti oni kojima kao psima bacate milostivo mrvice ukoliko sudjeluju u eksperimentalnoj fazi. Ti ljudi trebaju po ne znam koji put ponijeti teret vašeg ega, da bi vi pokupili poene u političkoj areni i prezentirali se kao veliki luštrišimuši i prosvjetitelji. Koliko škola vam je samo ove godine zatvoreno? Koliko je prvih razreda nestalo? Svaka reforma košta, ali su oni koji ih osmišljavaju očito navikli da tu cijenu redovito plaća netko drugi.

Treći korak u provođenju reforme, daleko najbolniji, jest reforma u glavama. I najdulji put, kažu, počinje prvim korakom; u slučaju nekih upravo je put od guzice do glave taj prvi i najdulji korak. I zato o ovome neću reći ništa. Jednostavno, nema smisla. Uzaludno je. Reći ću jedino to da mi sve ovo skupa nalikuje na situaciju u nekom od Šijanovih filmova. Cijela histerija oko kurikularne reforme najbolje se može opisati onom njegovom legendarnom
Puče puška iz potaje
učitelja našeg nema više
voleo bih, majko mila
da sve ovo samo snevam
da sve ovo samo snevam
joj, joj, joj, joooooooooooooj!

Comments are closed.




Osobne stranice s nastavnim sadržajima

  • Antonija Horvatek (matematika)
  • Josip Kličinović (matematika)
  • Saša Peričak (biologija)
  • Dalibor Perković (fizika)
  • Anita Damjanović (engleski)
  • Marijan Biruš (geografija)
  • Nedeljko Begović (fizika)
  • Aleksandra - Maria Vuković (matematika)
  • Miran Novokmet (Računovodstvo - Knjigovodstvo)
  • Antonija Sikavica Joler ("Hrvatski na mreži")
  • Dalibor Joler ("Deutsche Seiten")
  • Željana Mateljan (matematika)
  • Nina Obradović (fizika)
  • Mislav Kolić (povijest)
  • Ivana Šovagović (matematika)
  • Zoran Hercigonja (programiranje, Python)
    Ukoliko znate za još neke nastavnike koji imaju ovakve stranice, javite nam!
  • Sindikati

    Institucije

    Categories

    Banneri

    (225x25) (213x44) (180x156, prozirni) (180x156, bijeli)

    Kolumne