Piše: Žukov!
Toplo, sunčano rujansko jutro svanulo je te davne godine Gospodnje 1985. nad pitomim, pospanim gradićem sred ravne Panonije. Jedna država, jedna epoha u agoniji je proživljavala zadnje dane umirući od karcinoma podivljalog nacionalizma puštenog s lanca, jedno se vrijeme neumitno bližilo svome kraju, a jedan je dječak tog jutra krenuo u prvi razred osnovne škole. Sjećat će se dječak dugo potom mirnog i bezbrižnog djetinjstva, taktova Balade za Adelinu koju su klinke uvježbavale pod budnim okom opatica na samostanskom klaviru, kamo je išao na čuvanje (imale su časne dva klavira, centralno grijanje i najljepšu kuću u gradu u vremenu koje im, kako kažu, nije baš bilo sklono), mirisa lipa i soka od bazge; sjeća se pogotovo onog dana kad je, nakon tjedan dana svog školovanja, svečano kući objavio kako će oženit dimnjačarevu kćer (komad je imao sedam godina, dugu crnu kosu, zvala se Vesna i sjedila je u drugoj klupi do zida) i materine zblenute face. Sjeća se, kako ne bi, izleta po Kumrovcu, gdje je prvi put uštipnuo Vesnu tamo gdje nam Jean Claude Junferi štipaju državnu vlast, i ona beskrajna laprdanja gerijatrije u devetom desetljeću života, narodnih heroja jednog davno prošlog rata koji su po školama pričali lovačke kako su sami progonili tri divizije Wehrmachta i barem sedam puta bili streljani. Pamti dječak, vjerujte, i dan – danas onaj dan kad je učitelj, teatralno zadigavši naočale do korijena nosa upisivao generalije u imenik, i upitao ga gdje radi tata. Šeretski se cereći, kako samo desetogodišnjak može, ovaj je ispalio – u UDBI! Razumije se da stari UDBE ni vidio nije, ali malomu se haharu ta riječ učinila nekako moćna, silna, primjetio je kako je odrasli izgovaraju šapatom, okrećući se preko ramena, i baš je fora bilo kad je učitelj skriknuo, problijedio kao krpa i izletio kornijevim korakom po direktora. Jasno, malo je manje fora bilo kad su momentalno ostatak ekipe iz razreda šupirali doma, u školu pozvali mater, i kad se jedva jedvice izmolilo da maloga ne izbace iz škole pod optužbom da se šegači s temeljima društva i revolucije. To vam je ovdje, jednostavno, tako – svako vrijeme ima svoju istinu, svoje heroje i svoje dogme, a ta zajebana sklonost da propitkuje i da se sprda s ukrivo udarenim temeljima i utemeljiteljima ostala je dječaku imanentna do danas.
Dani su sve duži, suknje su sve kraće; kasno je proljeće 2018. godine; na kraju smo još jedne nastavne godine. Dječak iz uvoda, autor kolumne koju upravo čitate, i danas je u školi, samo s druge strane katedre. Društvo puca po šavovima pod teretom gluposti i podivljalog nacionalizma puštenog s lanca, Vesna je rodila dvoje djece i otišla u Njemačku, ali zbog nje i danas preferiram dame s pigmentom. Umjesto po Kumrovcu i Tjentištu klince se danas voda po Vukovaru, doskora i Kninu, a penzioneri u ranim četrdesetima, obogotvoreni heroji jednog davno prošlog rata organiziraju državotvorna predavanja po školama, selektiraju javno mnijenje, promišljaju kurikulum povijesti i imaju prednost u ravnanju školama. To vam je ovdje, naprosto, tako – svako vrijeme ima svoju istinu, svoje heroje i svoje dogme, a još nikad iza nekog rata na vlast nisu došli najpametniji i najsposobniji. Kad se uzme u obzir kolika je odgovornost svih dosadašnjih ministara obrazovanja za rečenu devastaciju školskog sustava, apsurdno mi djeluje situacija na koju sam naletio ovih dana u bespućima međumrežja. Objavljen je tamo, naime, status na službenom profilu ministrice školstva – žena je, dakle, na Tijelovo objavila sliku kako bere jagode, uz prigodnu poruku kako je, iako nije baš neradni dan, uspijela uloviti par trenutaka za pokoju trešnju i jagodu. Domišljat netko, tko je status prenio, napisao je poviše objave – kakvo obrazovanje, takva ministrica.
Osobno, nisam sklon tome pridavati naročitu pažnju; u moru pogrešaka koje je napravila, jedno suvišno slovo najmanji je problem, iako se radi, ponavljam, o službenom profilu jedne ministrice obrazovanja. Uostalom, ako imamo ministra koji je na svojim plećima uspio iznijeti teret rata, ali ne mere ovladati standardnim hrvatskim književnim jezikom, ako imamo diplomata na čelu Vlade, a vanjske politike ni u tragovima, onda se tu savršeno uklapa i ministrica obrazovanja koju žulja ije / je. Na kraju krajeva, možda status i nije pisala ona, već netko tko održava stranicu. Problem, daleko veći od jednog slova viška, jest činjenica kako dotična, kao ni ministri prije nje, nema ni volje ni petlje uhvatiti se pravih problema i riješiti ih. Problem je što nema snage zahvaliti na suradnji pomoćniku koji dopisima prisiljava ravnatelje na kršenje TKU – a. Što ne staje na kraj ravnateljskom divljanju. Što danas šalje na škole jedan dopis, a sutra demantira samu sebe. Što je bila na prosvjedu za kurikularnu reformu, pa je eutanazirala, slično jednom svom prethodniku koji je osvanuo na prosvjedu protiv sebe i samome sebi skandirao – ostavka, ostavka; što se sad zgražate, idite, molim vas, pa desi se to – kravata se prejako pritegne oko vrata, zaustavi se dotok krvi u mozak i eto, dobijete tipičnog hrvatskog ministra školstva. Problem je što umjesto struke za pitanja kurikuluma konzultira biskupe i vodoinstalatere s generalskim epoletama. Problem je što se krši Kolektivni ugovor; što su granski ugovori za osnovne i srednje škole potpisani nakon ucjena i pritisaka. Problem je što pogoduje štetočinama iz većinskih sindikata i tolerira nezakonitosti s komisijama za tehnološke viškove. Problem je, ako baš hoćete, što nema petlje reći premijeru – slušaj, dat ćeš toliko i toliko novca za obrazovni sustav, za famoznu Školu za život, jer bez hitnih ulaganja, ne u opremu i računala, nego ulaganja u ljude, nema ni škole ni života u ovoj zemlji; ne zanima me kako ni odakle, posudi, štampaj, narodi, dragom Bogu svejedno, ili nađi drugu budalu, a ja odoh… Problem je, jednostavno, to što joj je fotelja bitnija od obraza, ponosa i dostojanstva, od brige za ljude i sustav čija je ministrica. Problem je što je dočekana s velikim očekivanjima, a taj se mandat pretvorio u katastrofu kakvu ne bi izrežirao ni notorni Jakov Sedlar, koju nikakvi svjetlopisi i hagiografije PR službe ne mogu više uštirkati.
Mudar čovjek mudar je, između ostaloga, zato jer zna kad je dosta. Da se ministrica okružila hrabrijim ljudima, jamačno bi joj netko sugerirao kako je vrijeme da se povuče. Kad se, međutim, okružite zečevima, onda je jedino što preostaje citirati velikog Schillera koji je u svojim Razbojnicima na usta Franza Moora o tome rekao: „Jadna je to uloga, biti zec na ovome svijetu. Ali, milostivi Gospodin treba zečeva“…