U tko zna kojem pokušaju obrane svog projekta Cjelodnevne škole, ministar Fuchs je između ostaloga izjavio i sljedeće: “kad netko bira učiteljski poziv, onda mu je u prvom redu ljubav prema djeci, prema tom pozivu na prvom mjestu. I sve ono što dovodi do poboljšanja znanja djece i poučavanja i načina poučavanja bi sigurno svima njima trebala biti pod broj jedan(…)”
Naježim se kada čujem tu riječ “poziv”. Zbog čega? Zato što se njome već desetljećima manipulira u svrhu izrabljivanja određenih profesija. Poziv imaju svećenici i časne sestre, ali ta ideja poziva i rada iz čiste ljubavi nameće se i nekim drugima. Recimo, učiteljima i medicinarima.
Biti učitelj je moja profesija. Ja sam visokoobrazovani profesionalac zaposlen u sektoru odgoja i obrazovanja. Svoj posao radim odgovorno i pošteno i očekujem za njega biti pošteno plaćena. Umjesto toga, svako malo mi netko, kao ministar neki dan, dolazi s floskulama o pozivu i ljubavi prema djeci, koji mi trebaju biti “pod broj jedan”. Nisu. Ovaj posao pod broj jedan radim kako bih zaradila za život. To što volim ono što radim je dodatni bonus – ali radim ga primarno za plaću.
Spominjući poziv i ljubav ministar i svi ostali koji za tim floskulama posežu vraćaju nas bar sto pedeset godina unazad, u doba Šenoine Branke i Ljubice iz Školskog muzeja, učiteljica koje su u ime svoga poziva živjele u školi i nisu se smjele udavati.
Zanimljivo je kako se poziv i ljubav spominju pretežno u tri slučaja: Prvi je kada učitelji traže više novca – jer kako se oni usuđuju?! Najveća plaća im trebaju biti dječji osmjesi! Sve je to lijepo i krasno, ali dvadeset dječjih osmijeha neće mi platiti račun za struju ili kupiti hranu u supermarketu, a ni INA niti Crodux ne primaju dječje osmijehe u zamjenu za gorivo.
Drugi je kada se od učitelja očekuje da rade više za iste ili manje novce. Kao što sada Fuchs očekuje. Jer vole djecu. Jer im poboljšanje dječjeg znanja treba biti “pod broj jedan”. Više rangirano od vlastite obitelji i vlastite egzistencije, valjda?
Treći slučaj je kada se očekuje od učitelja da vlastitim novcem financira nešto za posao. Bio to pribor za rad, ukrašavanje učionice, stručno usavršavanje, ili čak da vlastitim novcem kupuje darove i časti svoje učenike za neki njihov uspjeh ili posebnu prigodu (jer škola, dakako, nema novaca. Školi dječji osmjesi nisu najveća plaća, niti škola ima ljubavi prema djeci. To prepušta učiteljima i njihovom novčaniku).
Ako će me sada netko proglasiti materijalistom – slobodno. Neka. Očekuje li itko od Modrića ili Livakovića da igraju bez naknade jer vole nogomet i svoje fanove? Ili su svi puni razumijevanja kada nogometaš bez finacijske naknade ne izlazi na teren, jer ipak od tog nogometa živi? Naše društvo gotovo svima dopušta da budu profesionalci koji svojim radom zarađuju i svoja znanja i sposobnosti unovčuju – bili to odvjetnici, kozmetičari, inženjeri, znanstvenici, mehaničari ili frizeri, imali doktorate ili obrte… I svima njima se (nekada, doduše, gunđajući) pošteno plati za njihov rad, znanja i sposobnosti, samo medicinarima i prosvjetarima se cijelo vrijeme spominju poziv i ljubav i očekuje od njih da u ime ta dva rade u korist svoje štete. Rade više no što su plaćeni, rade neplaćeno i sa smiješkom gutaju sve što se pred njih stavi. Jer vole i jer su pozvani.
Očekujete li da će vam mehaničar iz ljubavi prema automobilu besplatno ili po manjoj cijeni popraviti auto jer vi u ovom trenutku ne možete priuštiti popravak? Čuje i vidi problem, i zna da će vam se auto uništiti ako se dio ne zamijeni sada, i šteta će biti višestruko veća i skuplja. I svejedno vam ne odrađuje to besplatno ili u pola cijene. Niti to očekujete od njega. A i on vjerojatno voli svoj posao. I voli automobile. I voli ih popravljati.
Vodoinstalater kojeg ste zvali jer je procurila cijev će vam doći i navečer i vikendom – ali će taj svoj izlazak u ne-doba masno naplatiti. I nikome neće pasti na pamet optuživati ga da ne voli svoj posao zato što vam je zaračunao duplu tarifu za izlazak na teren u subotu popodne.
Od učitelja, s druge strane, svi očekuju da dolazi ranije, ostaje kasnije, bude na raspolaganju i navečer i vikendima, rješava stvari koje se događaju u školi, izvan škole, na igralištima, na društvenim mrežama… Dvadeset i četiri sata dnevno na raspolaganju i u službi, sve za iste novce, plaću u potpunom nesrazmjeru sa stručnom spremom i radnim obvezama.
I sada, kada nam se kroz cjelodnevnu nastavu pokušava nametnuti još više muzike za iste novce, ponovno ministar pjeva o ljubavi i pozivu i pokušava nametnuti osjećaj krivnje ljudima koji žele da ih se tretira i plati kao profesionalce i stručnjake, odnosno navući na njih bijes javnosti jer ne odgovaraju romantiziranoj slici Šenoine Branke i Ljubice iz Školskog muzeja. Ako želite da vam u školama rade kvalificirani i stručni učitelji, trebate ih tako i tretirati i platiti, a ljubav i poziv ostaviti svećenicima i časnim sestrama.
Dajana Vidaković