Piše: Anita Damjanović
Niske plaće, loši uvjeti rada, pritisci roditelja i učenika, velika očekivanja za društvene promjene i reforme, slab ugled i utjecaj u društvu, nepostojanje jasne vizije odgoja i obrazovanja od mikro do državne razine… To su samo neki od problema koji nas muče u obrazovanju do te mjere da smo već otupjeli na floskule o našoj važnosti dok zahvalno skupljamo mrvice sa stola.
Sve češće se pitam ima li izlaza iz tog začaranog kruga i koja su moguća rješenja. A zapravo je možda važnije prvo pitati kako je do problema uopće došlo. Razmišljala sam kako da pristupim ovoj ozbiljnoj temi pa sam zaključila da mogu na tri načina: retrospektivno, introspektivno i lapidarno.
Retrospektivno.
Jedna od nepobitnih činjenica je da je poučavanje dominantno ženska profesija. Žene u Hrvatskoj danas čine više od 90 % u predškolskom sustavu, više od 80 % u osnovnim školama, to jest preko 75 % svih nastavnika po vertikali (DZS). No, povijesno gledajući, do 18. stoljeća je poučavanje bila ugledna i dobro plaćena profesija. Za muškarce. Od stoljeća 19. postaje jedan od oblika rada u kojem su žene legalno mogle sudjelovati. Iako su se žene u intelektualnim zvanjima nametnule prvenstveno kao učiteljice u osnovnim školama, za isti su rad bile duplo manje plaćene od muškaraca, a nisu mogle obavljati vodeće, upravljačke funkcije. No, ni ovaj “proboj” na tržište rada nije bio lagan uz selektivno poimanje uloge žene kao supruge i majke i restriktivan pristup visokom obrazovanju za žene. Na primjer, Školski zakon iz 1888. zabranjuje udanim ženama rad u školi, a Narodne novine iz 1892. preporučuju zanimanja za neudane žene, božemeprosti, usidjelice, među kojima su vodeća zanimanje učiteljice, guvernante i njegovateljice. Nije bilo zamislivo da bi žena uopće htjela išta radit, osim vest goblene, brisat prašinu i tetošit muža i djecu. No, unatoč duplo manjoj plaći, može se reći da od tada kreće tzv. feminizacija profesije. Industrijalizacijom društva muškarcima su se otvorila nova radna mjesta, a žene su se počele sve više obrazovati i zapošljavati kao učiteljice, dijelom i zbog prevladavajućeg patrijarhalnog stava o “ pristojnim poslovima za žene”. Zbog istog tog društveno prihvatljivog narativa o primarnoj ulozi žene kao supruge, majke i domaćice, počelo je i statusno i materijalno propadanje učiteljske profesije jer su, eto, žene tu nešto raduckale u slobodno vrijeme nakon što bi ispunile svoju primarnu svrhu, to jest oprale prozore i skuvale pašta šutu.
Introspektivno
Da se razumijemo, ovo je jedan površan i kratak osvrt na razvoj učiteljske profesije iz ženskog rakursa i nije mi cilj lamentirati o položaju i pravima žena u ovom društvu. No, ne čini li se i vama da se plaće i odnos države i društva prema svim učiteljima i dalje temelje na ovim povijesnim i institucionalnim predrasudama i nepravdama? Kao da im je netko zaboravio reći da je 21. stoljeće. Tako mi se čini da nedavna zbivanja s uredbom o koeficijentima načelno koreliraju s ovim stavom od prije 150 godina u kojem su se žene za isti rad plaćale duplo manje. Sad imamo neke druge aktere i istu borbu da se jednakom plaćom vrednuje jednaki rad. Nažalost, s istim rezultatom. To me navodi na pomisao da naši političari i policy makers zapravo još uvijek nisu izašli iz špilje, ni odbacili toljagu. Samo što više njome ne mlate žene, nego praznu slamu.
Lapidarno.
Društvo mora odbaciti ovaj spiljski mentalitet kad se radi o prosvjeti i konačno je postaviti kao prioritet i vrednovati kao ulaganje u budućnost zemlje, a time će se vratiti i ugled ovom plemenitom i iznimno važnom zvanju.
Žene, majke, supruge, usidjelice, raspuštenice, učiteljice, sretan Dan žena žele vam administratori Nastavnici.org!