Krivi smo mi

02/05/2018

piše: Žukov!

Ako ste ikad jezdili bespućima pasivnih krajeva, tamo negdje od Gračaca prema Cisti, gdje dragi Bog svoga nema, jamačno ste zapazili jedan fenomen, i ne mislim pritom na činjenicu kako tamo broj birača višestruko nadmašuje broj stanovnika. Ne, s ovog mjesta ciljam na jedan specifični arhitektonski raritet, tipičan za naše dinarske krajeve – malo koja, naime, kuća ima podignut krov (doduše, za hrvatske prilike to i nije nužno toliko neuobičajeno; mnogi u nas, naročito u odličnu društvu, djeluju kao da im fali cijelo krovište). Umjesto krova, snimili ste betonsku deku iz koje se po kutovima izdiže žica; kad se mala uda da ćaća gore nadogradi kat. Ćaća, međutim, više nije pri snazi, mala ionako konobari po Dublinu, a provincijska slika u ovom kontekstu poprilično vjerno ocrtava stanje u devastiranoj prosvjeti (provincija je pritom, razumije se, psihološki, a ne geografski pojam). Svaki novi ministar obrazovanja, uvjeren kako povijest počinje s njim, nadograđivao bi nove katove dok se temelji urušavaju. Budući da je ovih dana završilo ono karikaturalno nešto, što smo samo iz pristojnosti nazvali pregovorima za školske granske kolektivne ugovore, i da su provedeni još karikaturalniji (koliko je to moguće) referendumi o njihovu prihvaćanju, već par dana propisno me svrbi tipkovnica; osjećao sam se poput serijskog ubojice kojem je upravo ponestalo žrtava. Međutim, nakon što sam se danas uspio prisiliti odgledati cijelo gostovanje ingenioznog Prosperova Novaka u Nedjeljom u dva ne mogu se više suzdržavati; to da kojekakvi ocvali hermafroditi dociraju o reformi obrazovanja režeći pritom sa svog akademskog Olimpa, poput velociraptora s cvikerom, na nastavnike koji bi tu reformu trebali provesti prihvatljivo je otprilike kao i kad bi na sinodi biskupske konferencije Te Deum uprizorio zbor Bečkih dječaka. U zemlji, međutim, koja jednog svećenika cijeni više nego deset liječnika sasvim je normalno da biskupi otvaraju kongrese ginekologa, povjesničari književnosti referiraju o hrvatskoj matematici, a Đura Glogoški s pajdašima promišlja kurikul povijesti, istom onom logikom kojom bi, valjda, amebe imale biti konzultirane u vezi kurikula biologije. I tako, eto, pišem ovaj tekst u sitne sate, kad se vrte samo pornići i horori za perverznjake i poremećene, a takvi su, otprilike, i protagonisti kolumne koju upravo čitate.

Ako su se, naime, hrvatski nastavnici ikad zapitali zašto su in saecula saeculorum na dnu hranidbenog lanca u ovom društvu, upravo su ovih dana dobili odgovor. Nakon dvadesetak sastanaka (na kojima su se egzistencijalna pitanja prosvjetara bistrila, između ostalog, pričanjem viceva, kao da i pregovori i pregovarači nisu vic sami po sebi), u porođajnim su mukama na svijet došli granski kolektivni ugovori za osnovno i srednje školstvo. Sindikalne su ih babice umile i presvukle u celofan bajki o velikom uspjehu, ali i nakon svega, blizanci su djelovali kao manekeni UNICEF–a. Obzirom da je na njima radilo više sindikalnih otaca i samo jedna magna mater, nije ni čudno da je sve skupa nalikovalo na jeftini kupleraj. U takovim su okolnostima ugovori ponuđeni kolektivima na referendumsko utvrđivanje očinstva. Neću sad posebno analizirati sadržaj ovih dokumenata; većina ih ionako nije ni pročitala – čitanje, naročito s razumijevanjem, ne ubraja se u tradicionalne hrvatske vrijednosti. Koga zanima sadržaj, naći će ga na web–stranicama sindikata. Ono što ovdje želim jest pozabaviti se fenomenologijom jednog mita koji cirkulira po zbornicama, sveprisutan u prosvjetarskoj protoplemenskoj svijesti – shvaćanje sebe kao vječite žrtve i mazohističko uživanje u prinošenju te žrtve na oltaru pozvanosti. Svatko od vas ima na školi barem pokojeg pontifexa maximusa tog kulta pozvanosti, kojem permanentno treba prinositi žrtvu. Uloga žrtve otklanja svaku odgovornost za stanje u obrazovnom sustavu; kriv je uvijek netko drugi. Ne, dragi moji – treba otvoreno reći – bobu bob, a popu pop; krivi smo mi! Krivi smo jer već četvrt stoljeća gledamo kako se sustavno uništava školstvo i činimo grijeh propustom. Krivi smo jer zbornice nemaju ponosa ni dostojanstva, a cijenu najčešće plaća kičma. Krivi su svi oni pozvani, jer svojim slijepim, ropskim entuzijazmom i pokornošću omogućavaju ovom nakaradnom, poremećenom sustavu da opstoji, umjesto da ga svi skupa srušimo ili barem pokušamo, kao Gerard Butler u Građaninu opasnih namjera! Da, znam kako je Clyde Shelton završio, ali, osobno, tisuću puta mi je draža smrt na nogama, nego životarenje na koljenima! Kriva je ona tiha, kastorska većina, onaj strah, poltronstvo, hipokrizija, puzava i sluzava kumordinarska servilnost prema raznoraznim luštrišimušima prosvjete u Hrvata. Gospoda ravnatelji, savjetnici, sindikalisti, povjerenici, inspektori, pregovarači, svi su oni veliki samo zato jer vi klečite. Netko tko je samoga sebe unizio do razine crva ne bi se trebao iščuđavati kad biva zgažen, kao što je školstvo zgaženo GKU–ima koje ste upravo prihvatili. Naprosto, konačno treba reći kako stvari stoje, a stoje ovako:

Prođimo se, ljudi moji, infantilnih predodžbi o njima tamo koji su bad guys i nesposobni, i nama amo koji smo pozitivci i vječite žrtve. Oni tamo (sindikati obrazovanja, i većinski i manjinski) imaju svoj cilj, a svi vi koji hlebinski mislite da je taj cilj borba za vaša prava, dajte najte biti dudeki. Dvadeset i sedam godina prevare i obmane valjda je dosta da čovjek progleda; tri Godota dočekali biste prije nego neku pogodnost koju će vam oni omogućiti. Većinski sindikati obrazovnog sustava, SHU i Nezavisni sindikat, u savršenoj su simbiozi s ministarstvom; a što mislite, zašto MZO plaća sindikalne povjerenike po školama? Zašto je Ribićev sindikat primao milijunske dotacije iz proračuna? Ljudi koji vode te sindikate imaju sasvim lijepu plaću, više nego duplo veću od profesorske, službena putovanja, vile Ružice i niz drugih pogodnosti; imaju i vas koji imate kratku memorijsku karticu i koji im sve to financirate. Imaju i nešto povrh svega nabrojanog – komisije za tehnološke viškove. Njihov je cilj uoči svakih pregovora isti – zadržati monopol u pregovorima, i nadzor nad komisijama za tehnološke viškove (svi vrlo dobro znamo zbog čega i kakva se igra tamo igra). Odatle njihova netrpeljivost prema Preporodu, kao što se savršeno vidjelo i ovaj puta – da bi se zadržao pregovarački monopol i benefiti koje on donosi, Preporod treba pošto–poto držati podalje od pregovaračkog stola, od statusa reprezentativnosti, a nadasve podalje od mitskih komisija za viškove; predstavnik manjinskog sindikata djelovao je poput četvrtog koji se trudi upasti u taj pregovarački menage a trois! Nema cijene koju većinci neće platiti da zadrže postojeće stanje, naročito kad tu cijenu plaća netko drugi, odnosno, svi mi skupa. Uspjeli su u tome i ovaj puta; u potaji je, internim dogovorom većinaca i ministarstva, ukinuta odredba prema kojoj predstavnik Preporoda kontrolira rad komisija za tehnološke viškove, a zauzvrat je sindikalna strana prihvatila GKU u kojem je vrijednost sata održanog u učenikovu domu (vid rada koji gotovo da i ne postoji) uvećana za desetak kuna, i dodan dodatak za izvođenje ekskurzija i izleta u iznosu od 50 kuna dnevno. I to je ono što ste dobili u vrijeme kad raste BDP, kad kupujemo ražalovane avione kao da je riječ o setu kineskih gedora, i kad se kupuju glasovi ratnih veterana; toliko im vrijedite! Da ponovim – desetak kuna po satu nastave u kući i pedeset po danu izleta. Prodaju vam priču o pozivu – zar braniti svoju državu nije dužnost i poziv? A koliko košta to domoljublje, pitam vas? Zar biti svećenik, biti sluga svima nije poziv? Poziv koji je pretvoren u biznis, zabetoniran Vatikanskim ugovorima.  Puno zvanih, malo odabranih, a školstvo očito nije među odabranima. U zemlji u kojoj je izvršen genocid nad radnicima sjeća li se itko generalnog štrajka? Sindikalni mentalitet svinjskih polovica rezultirao je i ovaj puta svinjarijom – većinski su sindikati još jednom svoj cilj ostvarili i uspjeli u svemu što su zacrtali. Gotovo tri desetljeća prave budale od najobrazovanijeg sektora u društvu, bez posljedica – i dalje su većinski. Kažete da su nesposobni? Promislite još jednom! Daleko od toga da je Preporod bez greške; ako ništa, trebali bi se zapitati kako to da su pored ovakvih većinskih sindikata oni i dalje manjinski? Trebali bi definirati prioritete – je li to reprezentativnost po svaku cijenu, ili beskompromisna borba za prava članova? U vrijeme kad jedan Stipe Mamić dopisom sili ravnatelje škola na kršenje TKU – a, i to samo u prosvjeti, iako TKU vrijedi za sve javne službe, oni s takvim čovjekom sjede za pregovaračkim stolom, umjesto da traže njegovu ostavku. Kad ministarstvo filistarski tvrdi da je dogovorena kuna po kilometru naknade za prijevoz dogovorena u bruto iznosu, oni prijete tužbama, iako, dok hrvatsko pravosuđe donese pravorijek niti će Vlada biti tu, niti ćemo mi više biti tu, već u penziji, pa taman radili i do 107. godine. Ljudi trebaju plaćati gorivo danas i sutra, a ne dok fiškalska neman donese presudu. Bliži se lipanj, kraj je nastavne godine, vrijeme kad je tradicionalno impotentna prosvjeta koliko – toliko jaka na ku…, pardon, na KU-u, međutim, prije ćete naći domoljuba bez kaznene prijave nego sindikalista koji spominje štrajk u lipnju. Većinci nemaju zašto štrajkati, oni su svoje dobili; manjinci se boje neodaziva. Međutim, manjinski sindikat upravo je to – manjinski; njegova odgovornost za ovaj sindikalni fijasko ne može biti jednaka onoj većinaca.

Tko je onda, dakle, krivac ovoj mračnoj situaciji u kojoj smo se našli? Brojke govore više nego tisuću riječi, a brojke kažu ovako: SHU 82% za GKU, 18% protiv, Nezavisni sindikat 76% za, 24% protiv, Preporod 87% protiv, 13% za. Rezultat referenduma pokazuje ono što je u praksi očito – ljudi koji kuže igru uglavnom su u manjinskom sindikatu. Ono što rezultat još pokazuje jest začudna podudarnost interesa vodstva većinskih sindikata s rezultatom izjašnjavanja njihovih članova. Kad iza mene ne bi stajalo određeno iskustvo u struci, možda bih mogao pomisliti kako članovi SHU–a i Nezavisnog sindikata dobrim dijelom nisu ni pročitali tekst GKU–a, kako su glasali onako kako im je sugerirano s vrha, ili kako u xy škola izjašnjavanja nije ni bilo, već su rezultati frizirani u središnjicama. Budući da ponešto iskustva ipak imam, neću to reći. Ono što ću reći jest to da, nažalost, dobar dio tih ljudi doista ne vrijedi više od onoga što su ovim „dobili“. Prosvjeta, po svemu sudeći, ima upravo onaj društveni status koji i zaslužuje. Jer, okrenite se po zbornici i recite mi – kad bi sindikati i organizirali štrajk u lipnju, vidite li oko sebe ljude koji bi ga iznijeli? Koji bi se umjeli nositi s pritiscima i prijetnjama? Ne vidite takve? Hvala lijepo, tu sam vas čekao! Umjesto da se jasno kaže bobu bob, popu pop, a njima stop, prosvjetari su još jednom rekli DA. I zato kad idući puta budete lelekali o materijalnom položaju struke, društvenom ugledu, prijevozu, K15, bla, bla, svi vi koji ste glasovali za ovakve kolektivne ugovore, zamolit ću vas samo jedno – stanite pred ogledalo, pa mi javite tko je prvi pocrvenio od sramote. Dotad, kako bi rekao moj omiljeni kantautor:

„To nisu krivi primitivci
što su pokupili mast
korov nikne digod stigne
ma svaka njima čast
krivi smo mi koji smo ćutali“…

Comments are closed.




Osobne stranice s nastavnim sadržajima

  • Antonija Horvatek (matematika)
  • Josip Kličinović (matematika)
  • Saša Peričak (biologija)
  • Dalibor Perković (fizika)
  • Anita Damjanović (engleski)
  • Marijan Biruš (geografija)
  • Nedeljko Begović (fizika)
  • Aleksandra - Maria Vuković (matematika)
  • Miran Novokmet (Računovodstvo - Knjigovodstvo)
  • Antonija Sikavica Joler ("Hrvatski na mreži")
  • Dalibor Joler ("Deutsche Seiten")
  • Željana Mateljan (matematika)
  • Nina Obradović (fizika)
  • Mislav Kolić (povijest)
  • Ivana Šovagović (matematika)
  • Zoran Hercigonja (programiranje, Python)
    Ukoliko znate za još neke nastavnike koji imaju ovakve stranice, javite nam!
  • Sindikati

    Institucije

    Categories

    Banneri

    (225x25) (213x44) (180x156, prozirni) (180x156, bijeli)

    Kolumne