piše: Žukov!
Nesumnjivo, kraj je vremena; ako još niste napisali oporuku, trk do bilježnika, pohodite i svog ispovjednika, obavezno pogrebnika da vam uzme mjeru, a potom lezite i čekajte the end. Apokalipsa je pred vratima, jer ovih dana svjedočimo neviđenom nečemu – četiri milijuna Hrvata koji inače žive na stand by principu napokon je uvidjelo da ih ova država sustavno tretira kao idiote, te su se odlučili pokrenuti. U Metkoviću se tako organiziraju prosvjedi zbog tragične smrti dječaka koja se nije trebala desiti i koja pokazuje kako je zdravstveni sustav bolesniji od onih koje bi trebao liječiti. Par sto kilometara sjevernije, u Zadru, građani se već drugi puta okupljaju na prosvjedu zbog divljaka koji je premlatio jedva punoljetnu djevojku. Divljak do divljaka – hrvatsko pravosuđe, na koje ovom prilikom uopće ne želim trošiti riječi jer, naprosto, nije vrijedno toga.
Divljaka, razumije se, ne nedostaje ni u obrazovnom sustavu; naprotiv, imamo ih na lageru. Upravo zbog takvih u subotu je u Zagrebu organiziran veliki skup „Za sigurnu školu“. Već sama činjenica da je mreža Nastavnici organizirano, potpomognuta nastavničkom grupom Školska zbornica i sindikatom Preporod, u samo tjedan dana priprema, unatoč lošem vremenu i teškoćama u prometu uspjela na zagrebačkom glavnom trgu okupiti nekoliko tisuća prosvjetara iz svih dijelova zemlje pokazuje kako je hrvatski obrazovni sustav dotaknuo dno. I javnost i mediji shvatili su kako je stanje u školstvu postalo neizdrživo, a da bi takvo i ostalo, pobrinuli su se, jeste li uopće sumnjali, u ministarstvu hrvatske pameti.
Nitko od odgovornih iz Ministarstva znanosti i obrazovanja nije se pojavio na subotnjem skupu; treba imati obraza stati pred tri tisuće ljudi i čuti što ti imaju za reći gledajući ih u oči. Iako i prosječni kavanski analitičari znaju što bi trebalo poduzeti da se nasilju po hrvatskim školama stane na kraj, ljudi koji kreiraju hrvatsku obrazovnu politiku to nikako da shvate. Budući da se radi o ekipi koja se jednostavno ne razumije u školsku svakodnevicu i koju su u obrazovnu orbitu lansirali neki duboko pogrešni kriteriji, trebalo im je s bine na Trgu polako i natenane objasniti kako se ovaj problem treba riješiti. Sa skupa „Za sigurnu školu“ jasno je poručeno kako hrvatski nastavnici više ne žele slušati o preventivnim programima, evaluacijama istih, edukacijama, doškolavanjima, kursevima, programima potpore i inim kamiličastim mjerama za kojima posežu oni koji ne znaju ili se ne usude riješiti problem. Istaknuta je nedvosmislena potreba izmjena Pravilnika o pedagoškim mjerama i status službenih osoba za učitelje i nastavnike, te najodlučnije suzbijanje svih oblika nasilja po školama.
Broj okupljenih kolega i medijska prašina koja se podigla u resornom ministarstvu očito nije prošla ispod radara; odlučili su djelovati brzo i sa stilom poput Monsieura Alphonsea, pogrebnika iz ‘Allo ‘Allo, i sahraniti hrvatsku prosvjetu. Vireći negdje iz prikrajka, ministričinu se timu, po svemu sudeći, ukazao gorući grm, čuli su Glas i vođeni Silom, umjesto da odu na wc i olakšaju se, poduhvatili su se tipkovnice i nadrobili Pravilnik (i inače hodaju naokolo s kojekakvim pravilnicima na gotovs). The Pravilnik. Dokument kojem se neću ni potruditi napisati puni naziv, jer kad pročitate do kraja, zaboravite što je bilo na početku. Očekivale su se konkretne mjere za suzbijanje nasilja po hrvatskim školama, smjernice su dobili na subotnjem skupu, ali očekivati od birokrata sa Svetica da shvate što im struka govori značilo bi precijeniti ih. Umjesto toga dobili smo još jedan besmisleni kupus, isprazan i šupalj poput njegova naslova, koji će problemu nasilja u školama doskočiti otprilike kao kad biste požar gasili benzinom.
Pravilnik se ovih dana pušta u e-savjetovanje; iščitao sam sažetak tog dokumenta i pritom si pripremio škaf, za svaki slučaj. Jedini zaključak koji se čovjeku nameće čitajući ovaj biser hrvatske birokracije (ili mediokracije, eto, vi recite) suštinski se može svesti na pomisao kako Kafka jamačno centrifugira u grobu. Subotnju devizu „I ja sam Franjo“ slobodno možete prilagoditi iščašenoj stvarnosti u „I ja sam Josef K.“! Pravilnik, naime, propisuje uvjete, načine i oblike stručne potpore učenicima devijantnog ponašanja, te tretmane koji mogu biti redoviti, produljeni ili intenzivni. Program potpore izrađuje, tko bi rekao, razrednik, a program stručnog tretmana stručnjak za rad s učenicima s problemima u ponašanju. Ostaje, dakako, otvoreno pitanje tko je takav stručnjak i gdje da škole takve stručnjake nađu?! Odgovornost za to je, po svemu sudeći, na ravnateljima, odnosno na županijama kao osnivačima škola, a kad su županije u pitanju to najčešće znači da nikakve odgovornosti nema. Pritom je, dakako, u Pravilnik ubačena neizostavna formulacija kako su škole dužne voditi računa o „najboljem interesu učenika, socijalnim uvjetima, obiteljskim prilikama“ i još neizostavnija, kako sve aktivnosti razrednika i ostalih učitelja pritom ulaze u redovite tjedne radne obaveze. Ona prva pritom obično biva ubačena u pravilnike s ciljem da onemogući ili barem maksimalno oteža izricanje bilo kakvih mjera i sankcija učeniku, dok je druga tu s ciljem da sankcionira i demotivira razrednike i predmetne učitelje.
Očito, hrvatski obrazovni sustav ima zadatak da brižno odnjeguje generacije budućih nasilnika, dočim ih danas-sutra, kao što to pokazuje gore spomenuti zadarski slučaj, hrvatsko pravosuđe ima zadatak štititi od njihovih žrtava. Što se hrvatskog nastavnika tiče, stvar je prilično jasna – Pravilnik ga nije volio. Nakon svega, nameće se dojam kako je krajnje vrijeme da odgovorni za ovakve budalaštine ponude hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu jedino što još ponuditi mogu – vlastite ostavke!