piše: Mara Modrić, magistra edukacijske rehabilitacije
Kad god čitam neki članak o obrazovanju u socijalno, gospodarski i na mnoge druge načine naprednijim zemljama, stisne mi se želudac, a prsti me zasvrbe. Odlučila sam reagirati na dijelove članka Hrvatski nastavnik iz Finske otkriva sve tajne najboljeg školstva na svijetu koji je objavljen na index.hr, a sve u nadi da otkrijem dio tajni o inkluziji u hrvatskom školstvu.
Novinar se u jednom dijelu razgovora dotaknuo uključivanja učenika s teškoćama u Hrvatskoj te pokušao usporediti s inkluzijom u Finskoj. Pri tome mu kao stručnjak zaista zamjeram sugestivna pitanja i navođenje nekih poluinformacija, pa krenimo redom.
Da ne mislite da je Hrvatska tako nazadna zemlja, imamo i mi stručnjake koji se bave uključivanjem djece s teškoćama u razvoju u redovno odgojno-obrazovni sustav. Ti stručnjaci su edukacijski rehabilitatori. Obrazuju se na jednom od tri smjera Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta.
U Hrvatskoj je osmišljen način potpore i podrške uključivanju učenika s teškoćama u razvoju u redovni sustav, ali je pitanje kako to izgleda u praksi. Neću vas gnjaviti inim Konvencijama, strategijama, zakonima, pravilnicima, napucima, Državnim pedagoškim standardom.Vrlo jasno ću napisati što se u Hrvatskoj očekuje od odgojno obrazovnih djelatnika.
Kao u većini specifičnih poslova i projekata, očekuje se da djelatnici inkluziju provode nekritično, bezpogovorno, volonterski i bez potpore stručnjaka. Ne postoji vlast koja se ozbiljno u koštac uhvatila sa izazovima inkluzije, osiguravanjem podrške djeci, roditeljima, učiteljima. Također, godinama se ukazuje na potrebu povećanja upisnih kvota za sva tri smjera Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Ništa ozbiljno nije napravljeno po tom pitanju. Veliki broj učenika s teškoćama u razvoju je uključen u redovne razrede, a da te škole uopće nemaju zaposlenog edukacijskog rehabilitatora koji bi bio podrška. Ako je edukacijski rehabilitator i zaposlen, broj učenika s rješenjima o primjerenom programu školovanja nema gornju granicu. Donja granica za zapošljavanje rehabilitatora je 20 rješenja, a za gornju je samo nebo granica. Tako postoje škole koje imaju po 120 učenika s navedenim rješenima. Kako sve učenike obuhvatiti edukacijsko rehabilitacijskom podrškom, ne pitajte.
Neke škole imaju posebne razredne odjele u kojima su zaposleni edukacijski rehabilitatori. Takvi odjeli mogu biti odjeli djelomične integracije. Obrazovne predmete predaje učitelj edukacijski rehabilitator, a odgojne predmete učitelji RN ili predmetne nastave. Posebni razredni odjeli dobro rješenje za odgojno-obrazovni rad s učenicima s intelektualnim teškoćama. Učitelji edukacijski rehabilitatori u takvim odjelima pišu posebne programe, procjenjuju napredak, programi se evaluiraju, nastava se diferencira, sadržaj je usmjeren na individualne potrebe djeteta. Vidite, nismo mi u Hrvatskoj tako nazadni, samo se treba informirati što se nudi.
No, da se vratimo na redovnu nastavu, inkluziju i redovne učitelje. Sramotno je napisati da ˝u Hrvatskoj nije lako dobiti nastavnike da se pridržavaju propisanih pravila…ima ih čak koji smatraju da su disleksija, ADHD i sl nekakva izmišljanja roditelja….˝ Ovakvim sugestijama se moje kolege učitelje nepotrebno demonizira i prestavlja zatucanim spodobama koje se ne educiraju i ne žele obavljati svoj posao. Ne mogu dovoljno naglasiti nedostatak edukacijskih rehabilitatora u redovnim školama koji bi bili potpora redovnim učiteljima. Zar zaista očekujete da učitelji pružaju podršku za ono o čemu se nisu formalno educirali? Naravno, postoji i dodatno, cjeloživotno usavršavanje. Vjerujte, učitelji se educiraju, ali to nije dovoljno. Nemaju luksuz fleksibilnog planiranja, malog broja učenika u razredima, podrške stručnjaka edukacijskog rehabilitatora. A ono što im najviše nedostaje je povjerenje javnosti u njihov rad. Nisam sigurna želim li vam pisati o tome koliko su za ovaj dio posla plaćeni i redovni učitelji i učitelji edukacijski rehabilitatori. Za individualne programe redovni učitelji dobiju 0 bruto kuna, za prilagođene programe nešto sramotno bruto kuna, a učitelji edukacijski rehabilitatori su nagrađeni smanjenjem plaće novim Granskim kolektivnim ugovorom.
Kolega učitelj u razgovoru navodi da ˝U Hrvatskoj, kada se kaže da neka djeca imaju poteškoće u učenju, ili posebne potrebe, odmah se misli da su to djeca koja imaju neki defekt.˝ Vjerojatno postoje učitelji koji koji su u manjini i izražavaju se na neprimjeren način te imaju ovakve stavove. Ne pada mi na pamet takve braniti. Zapamtite, takvi su u manjini. Ono što je u Hrvatskoj inačici inkluzije defektno je količina birokracije, nefleksibilnost nametnuta od sustava, nepovjerenje u stručnjake te manjak podrške.