piše: Tamara Šoić
Dragi viši savjetnici, metodičari i teoretičari!
Kao što su naši političari davnih dana izgubili vezu sa stvarnošću i nemaju blage veze što se događa na terenu (a ruku na srce, s punim novčanikom lako se izgubi ta veza), tako i vi – bar dobar dio vas – već odavno nemate pojma što se događa u razredima.
Nedavno mi je jedna studentica, vidjevši razinu znanja i motivacije naših srednjoškolaca, rekla: Kako bih voljela vidjeti našu metodičarku u jednom od ovih razreda!
I to govori sve.
Osim vaših studenata, a naših budućih kolega, i mi nastavnici, tj. oni koji se svakodnevno suočavamo s problemima o kojima vi tako lijepo teoretizirate i lamentirate, bismo vas voljeli vidjeti u našim razredima, ali u svojstvu predavača, a ne savjetodavnog tijela. Štoviše, predlažem da u opise vaših radnih mjesta uđe obveza održavanja nastavnih sati u školama, od najboljih gimnazijskih do najlošijih strukovnih usmjerenja.
Meni je jasno kako izgleda idealan školski sat. Naučili ste me tome tijekom studiranja i vi vjerojatno i dan danas vjerujete da takav sat postoji. Ali to nije onaj umjetan, suhoparan, isforsiran sat na koji dolazite s vremena na vrijeme procijeniti našu razinu stručnosti. Ti sati koje tada gledate nemaju ama baš nikakve veze sa stvarnošću, oni nisu stvarni ni primjenjivi u praksi, uklopivi u naše programe, oni nisu odraz naše kvalitete niti kvalitete naših učenika.
Ne znam jeste li toga zaista nesvjesni ili to samo uspješno ignorirate.
Zaista bih voljela, bez ikakve zle namjere, dati vam alate koji su nam na raspolaganju i uvesti vas u jedan prosječan, hrvatski razred, naravno, uz svu prethodnu potrebnu pripremu. Pa pričajte, motivirajte, molite, zabavljajte, prijetite, upotrijebite sve metode koje želite, izrecite čarobne riječi iz vaših udžbenika kojima godinama obmanjujete svoje studente, a onda, onako iskreno, kažite: kako se osjećate kad vidite da sve te floskule o načinima i metodama u praksi ne znače ništa?
Možda bi i značile kada bi rezultati bili opipljivi, ali posljednjih 20 godina jasno dokazuju da sve što nas učite, i što mi prenosimo dalje, jednostavno ne drži vodu.
Možda griješim, možda ja zaista nakon dvadeset i kusur godina rada i svega onoga što ste me svojedobno učili, ne znam primijeniti i prenijeti današnjem djetetu, ali voljela bih vidjeti kako vi to činite. Jer jedno je poučavati kako treba raditi, a nešto sasvim drugo sve to primijeniti u praksi.
Svima je već jasno da današnji učenici ne čitaju. Barem ne ono što bismo mi htjeli da čitaju. I ja im se uopće ne čudim. U 21. stoljeću tjerati jednog 15-godišnjaka da čita kanonska djela znači nemati nikakav doticaj s onim što se zbiva u glavama te djece. Ta djeca više ne mogu čitati vlastite rukopise, a vi im u ruke gurate Homera i Eshila. Ili, bolje rečeno, gurate ih u ruke nama, zahtijevajući od nas da njima, kojima je pojam udžbenika i bilježnica odavno zamijenio ekran mobitela i računala, objasnimo što je to toliko duhovito u Plautovu Škrcu. Pokušajte vi. Možda vam uspije. Nama već odavno ne polazi za rukom.
Uđite u razrede, ne zato da nam pokažete kako raditi. Mi to znamo, koprcamo se, iznalazimo načine kako od ničega napraviti nešto, borimo se s vidljivim i nevidljivim vjetrenjačama i ne postižemo ništa. Uđite u razrede kako biste vidjeli što se zbiva na terenu jer uzalud vam teoretiziranje kad pokusni kunići odbijaju suradnju.
Uđite u razrede kako biste sebi dokazali da još uvijek znate biti nastavnik. Uđite u razreda kako biste sami sebi osvijestili koliko je sve ono što ste naučili i učite druge, primjenjivo u praksi.
Uđite u razrede zbog solidarnosti s onima koje poučavate poslu koji već odavno sami niste radili.
Uđite u razrede kako bi postigli onaj jedan jedini ishod do kojega trebate doći, a on je uvijek najteži – razumjeti.