Ministre, morate li baš toliko lagati?

U emisiji Hrvatskog radija “A sada – Vlada” emitiranoj u srijedu gostovao je ministar obrazovanja, znanosti i sporta, Željko Jovanović. Odgovarajući na pitanja iz cijelog područja školstva, pri čemu je iznio standardni paket ispraznih fraza, floskula, obećanja koja neće izvršiti i ogromnu količinu samohvale, ministar se osvrnuo i na udrugu “Nastavnici organizirano”, rekavši da je riječ o “destruktivnoj marginalnoj skupini kojoj se daje previše medijskog prostora”, te da smo bili “pozivani na konstruktvne razgovore u Ministarstvo, ali da u tome nije uspio”.

Prije svega, zanimljivo je da ministar, za vrijeme čijeg “upravljanja” hrvatsko školstvo ulazi u posljednju fazu destrukcije, ima obraza ikoga nazivati destruktivnim. Međutim, još je zanimljivije kako se osoba na ovako visokom položaju usudi izravno u eter izgovoriti jednu tako očitu laž kao što je ova o “pozivu na konstruktivne razgovore”. Jasno nam je da je u opisu posla političara koji živi na ispraznim obećanjima i to da mora iskrivljavati istinu, ponekad možda čak i opravdano, ali ovakvo otvoreno i izravno laganje je ipak nešto što se ne može tek tako progutati.

Iznesimo, za početak, kronologiju dvogodišnjeg općenja između Udruge i Ministarstva.

U siječnju 2012. godine, nekoliko mjeseci prije osnivanja udruge, a u trenutku dok ministar nije još ni zagrijao svoju fotelju, skupina budućih osnivača bila je na razgovoru u MZOS-u gdje su tadašnjoj zamjenici ministra Mariji Lugarić predali i obrazložili desetak brzih mjera za poboljšanje školstva koje se mogu implementirati odmah, bez izdvajanja bilo kakvih dodatnih sredstava.

Odgovor je bio: “hvala, javit ćemo vam se”.

Nisu se javili.

Nešto manje od godinu dana kasnije, Ministarstvu smo uručili zahtjeve za izmjenom sustava pedagoških mjera koje je tada potpisalo 6500 učitelja i nastavnika (u međuvremenu se broj popeo na 8000). U razgovoru koji je uslijedio suočeni smo s omalovažavanjem (“učitelje treba educirati o tome koga se može udaljiti iz učionice, tj. s nastavnog sata”), cijelom gomilom floskula i ponekom izravnom laži (“zakon o odgoju i obrazovanju više ne može mijenjati, nego treba donijeti novi”, nakon čega je, u proteklih godinu i pol, mijenjan još najmanje dva puta).

Peticija i prijedlozi su zanemareni. CD s potpisima smo ostavili u Ministarstvu, iako su nam ga ljubazne gospođe iz raznih ureda pokušale vratiti. Očito im nije trebao.

Nekoliko mjeseci kasnije, održana je “konferencija o nasilju u školama”, u organizaciji i prostorijama MZOS-a, na kojemu je predsjednica udruge Sanja Lukić, dok je predstavljala zahtjeve 8000 ljudi iz sustava – vjerovali ili ne – izviždana i glasno ismijana od strane publike u kojoj su većinu činili zaposlenici Ministarstva, nakon čega ju je voditeljica spriječila da završi s prekinutim izlaganjem “jer je isteklo vrijeme”.

Apsolutno jedini kontakt Ministarstva i Udruge nakon toga bio je jedan kratak telefonski razgovor, nimalo konkretan, a još manje služben. Gdje je u tome Jovanović pronašao “poziv na konkretan razgovor”, vjerojatno će ostati jedna od nerazjašnjenih životnih misterija.

Nakon svega ovoga treba istaknuti sljedeće: “pozivanje na razgovor” – čak i da je do toga došlo – ne smatramo nekim velikim pomakom. Udruga “Nastavnici organizirano” nije interesna skupina, ne predstavlja interese svoga članstva i nije strana u sporu da bi uopće bilo potrebno pozivati je na razgovor. Stvari koje predlažemo i ideje koje zastupamo su u javnom, a ne našem privatnom interesu. Imamo svoje stavove o tome kako bi školstvo trebalo funkcionirati i za te stavove imamo argumente. I jedno i drugo je dostupno na našim stranicama i za sve se mogu, ako je potrebno, dostaviti dodatna obrazloženja. Ali, nakon svega što smo doživjeli od Jovanovićevih mališana, ići na kafenisanje u Ministarstvo samo zato da bi se “razgovaralo” i trošilo svoje vrijeme, nije nam previše zanimljivo. Ukoliko Ministarstvo želi razgovarati konkretno, sa željom da se nešto napravi, dobru volju i želju da se bude konstruktivan ćemo znati prepoznati. Ali odvajati od našeg slobodnog vremena, dok imamo svoje radne zadatke i obaveze za koje smo plaćeni, te dužnost prema učenicima da im damo što više možemo, samo da bi se netko iz MZOS-a mogao naslikavati i reći da je “razgovarao”, nam ne pada na pamet.

Toliko o “pozivima na razgovor”.

Sad još malo o destrukciji.

Javno izjavljujemo da jesmo destruktivni i da ćemo nastaviti biti destruktivni prema ovom i ovakvom obrazovnom sustavu. Iz jednostavnog razloga što ovakvo školstvo, kakvo imamo u Hrvatskoj, predstavlja destrukciju kao takvu: destrukciju obrazovanja, morala i pameti. Zaista smatramo da ovakav sustav treba razoriti jer je malo toga u njemu ostalo dobroga. Nastavni planovi i programi su za otpad, a udžbenici ih moraju pratiti; pravilnici su nesuvisli, besmisleni i često u međusobnoj kontradikciji; “stručno usavršavanje” je farsa i samo sebi svrha, sustav napredovanja, posljedično, također; administracija i lokalna uprava uglavnom su ogrezle u korupciju i prijateljsko-rodbinsko-političke veze; fakultetsko obrazovanje učitelja i nastavnika je zastarjelo bar 50 godina (čast izuzecima), a školske zgrade se ionako same ruše pa se tu ne treba ni truditi. Uz sve to, Ministarstvo i aktualni tim ministra Jovanovića se prema školstvu, koje je u ulozi čovjeka koji je u zadnjoj fazi utapanja, ponašaj poput promatrača koji ne samo da ne pomaže, nego povremeno nogom gurne glavu utopljenika još više pod površinu.

I iako možemo prihvatiti da nije Jovanović taj koji je školstvo gurnuo u živo blato i rasprodao konopce kojima ga se moglo izvući, imamo samo jednu molbu: ministre, molimo vas, bar maknite nogu!

Naravno, tada ne bi dobili priliku razni poluprivatnici, od udruga do firmi i institucija, okoristiti se državnim kolačem, a na račun postojećeg školskog sustava, ali uskoro ćemo se detaljnije pozabaviti i tom temom, da ne idemo sad u digresije.

Što se tiče “davanja previše medijskog prostora” (marginalni jesmo jer, prije svega, u Hrvatskoj je obrazovanje općenito marginalno; problem za ministra je, očito, što nismo dovoljno marginalni), u medije se može dospjeti po nekoliko osnova: prvo, ako ste državni dužnosnik, što znači da imate moć, dakle možete utjecati na sudbine ljudi, bez obzira na to koliko ste pametni i stručni; drugo, ako ste stručnjak, znate o čemu govorite i za to imate argumente te mediji to prepoznaju, a javnost se zainteresira, i treće, ako ste selebriti i služite za jeftinu zabavu širokim masama. Jasno je po kojoj se osnovi medijska pažnja poklanja nama, a po kojoj osnovi Jovanoviću; ono na što treba podsjetiti ministra je budućnost: naša struka i znanje će ostati, ali njegova moć i funkcija neće. Zbog toga ćemo mi nastaviti biti u medijima dok god nam se bude dalo galamiti, dok će on, kad se, nadamo se, što prije, makne iz fotelje, dobiti medijski prostor samo ako gol bude trčao po Big Brother kući ili se na nekoj utakmici ili sjednici nogometnog saveza potuče s Mamićem.