Manekeni, apsolventi i izviđači

piše: Tamara Šoić

Zavjetovala sam se da neću usta i tipkovnicu prljati HNS-om, strankom kojoj sam nekad i sama pripadala. Te njihove bijedne, koristoljubive koalicije, mene više ne zanimaju, to grebanje za svaku poziciju koja nosi nekakvu dobit, odavno mi je strano i nije predmet mog interesa. Čujem, registriram, pljunem ogledalo i nastavljam dalje. Ali ovih su dana slavodobitno prisvojili kurikularnu reformu (odnosno ono što je od nje ostalo), zalijepili na svoje stranice sve linkove dosad učinjenoga na tom području, tzv. nezavisnu ministricu obojali u narančasto pa je pokazuju, naslikavaju se s njom kao s cirkuskim tigrićem…stoga moram uzeti šaku oluosušenog blata pomiješanog s pljuvačkom i psećim izmetom i zakucati im u prazne glave.

Stranka koja riječ «obrazovanje» ne ispušta iz usta od trenutka kada je uzela olovku u ruke i izračunala isplativost koaliranja s dojučerašnjom zločinačkom organizacijom, a danas hvalevrijednim partnerom, šalje manekenčića sa srednjom stručnom spremom u New York da nam bude konzul. Lijepo.
Hrvatsku će državu predstavljati čovjek koji svoj nedostatak formalnog obrazovanja obrazlaže rečenicom, «Tu stručno obrazovanje nije uvjet, tu bilo kakvo obrazovanje nije uvjet.».

Tom je rečenicom jasno pokazao što on i oni koji ga predlažu, doista misle o obrazovanju, ne samo u ovoj zemlji već i u bijelom svijetu u koji ponosno, uzdignute glave, odlazi.
Ne bih voljela da maneken koji obrazovanje smatra nebitnim uvjetom u političkom grebanju na putu prema gore, ispadne usamljen slučaj u ovoj prilično malenoj, ali dovoljno smrdljivoj kaljuži čiji je smrad (a smradovi to vole biti) usprkos malešnosti, nevjerojatno intenzivan.

Naime, ima tu još poneko kljuse za trku. Svojedobno se jedan gospodin, nekadašnji HNS-ov saborski zastupnik, u nekoj fb raspravi o obrazovanju (jer taj tip o svemu zna sve pa tako i obrazovanju) mojoj malenkosti predstavio kao apsolvent politologije. Do tada nisam znala da ta titula uopće postoji.
Lijep je osjećaj biti apsloventom.

Ali kada imaš 23 – 24 godine.

S 26 je već pomalo neugodno. Ali kad navršiš 30 i više, skrivaš to kao zmija noge. Ne spominješ i moliš Boga da nitko drugi ne spomene. Svakako ne dociraš i ne pametuješ o području koje ti je i samome rak rana i ne razmećeš se nepostojećim titulama. Dotični gospodin više nije u stranci, međutim to ga ne sprječava da se i danas petlja u ono o čemu nema pojma.

No, osvrnimo se ukratko na riječku HNS scenu, onu istu koju je ministrica neki dan pohodila i koja je spremno pozirala, sa svojom (i ničijom više) ministricom.

Dakle, ako krenete guglati stručnu spremu ljudi koji su se prije par dana u prostorijama neke riječke kavane naslikavali s prvom ženom uzurpiranog nam ministarstva, upast ćete u velike probleme.

Google je jedno divno mjesto. O svakom možete saznati sve. Ali ne i o riječkim HNS-ovcima. Recimo, o aktualnom predsjedniku riječke podružnice, ne može se pronaći ništa osim da je bio u izviđačima. Na jednom mjestu doduše piše da je pravnik u nekoj privatnoj firmi, ali to je ionako sam pisao pa je taj podatak nemoguće provjeriti. U novije vrijeme, kada nešto studiraš, ostaje trag na internetskim prostorima, ali o predsjedniku podružnice stranke koja obrazovanje ističe kao prioritet, osim onog što je sam napisao, nema ništa. Samo članstvo u izviđačima, što je svakako lijepo i pohvalno.

Dalo bi se tu još nabrajati ljude iz gradskog vijeća riječkog HNS-a koji se tituliraju ekonomistima i koji su u vrijeme zadnjih parlamentatnih izbora imali nekakvu višu, nabrzaka završenu školu u Splitu, a onda je, nakon fijaska na izborima, ta škola i taj podatak naprasno nestao s internetskih prostora.

Pa vrtićku pedagogicu koja je stručni ispit položila prije nepune 3 godine, pretrčala iz jedne stranke u drugu da bi danas, s vijećničke govornice suvereno raspravljala o obrazovanju i ukazivala na važnost istoga.

Čovjek bi očekivao da je, ako ništa drugo, iskusila onaj miris školske spužve i doživjela onaj neopisiv osjećaj struganja školske krede po suhoj ploči kad tako sigurno raspravlja o području čije je pravilnike još donedavno proučavala spremajući stručni ispit za rad u vrtiću.
Jer ako u prosvjeti išta pametno možeš naučiti, onda je to važnost iskustva.

Nakon 23 godine rada u srednjoj školi jedino u što sam sigurna jest da prije 23 godine nisam znala ništa.
Uvažavam jedino mišljenje struke pa čak i kada je potpuno oprečno mojem razmišljanju.

Mišljenje manekena, izviđača i apsolvenata me jednostavno ne zanima.

Ne zato jer podcjenjujem tuđe mišljenje već zato jer su me naučili da je kompetencija ključ svega.
Kompetencija je nešto na čemu treba počivati cjelokupan sustav obrazovanja, bilo da je riječ o nama, izravno uključenima u taj proces, bilo da je riječ o onima koji se neizravno njime bave.

Dok se na široku pozornicu obrazovanja budu gurali svi ti nekompetentni statisti toliko željni, barem sporedne uloge u predstavi, predstava će imati sve preduvjete za neuspjeh.
Samo u ovom slučaju taj neuspjeh neće značiti prazno kazalište, značit će nešto puno pogubnije i ozbiljnije – a to su prazne glave budućih generacija.