piše: Žukov!
Neke stvari u životu naprosto su klasika – redovito kad osjetim potrebu napisati novi tekst za kolumnu i pitam se kome ovaj put uzeti mjeru, nekakav uredski pristav ili pomoćnikov ćato iz ministarstva ili sindikalne središnjice pobrine se da dobijem odgovor. Kad, međutim, kao u ovom slučaju, prisnaže i u ministarstvu i u Vertikali sindikata, moja je tipkovnica, naprosto, u blaženom stanju. Obrazovni Hall of Shame na Sveticama, izgleda, zborno je mjesto čeljadi koja nije kadra riješiti ni najbezazleniji problem u sustavu, ali zato iskazuje zavidan talent za piskaranje dopisa, kao što i priliči uredskom pristavu ili ćati. To vam je, jednostavno, tako – draž demokracije i jest u tome da sto blesavih ne može izabrati jednog pametnog; stručan čovjek na mjestu gdje se kreira nacionalna obrazovna politika predstavljao bi diverziju na same temelje odgojno – obrazovnog sustava u Hrvata. Uopće, nazvati hrvatski školski sustav sustavom školski je primjer laske; ta svi znamo kako je organizirani kriminal jedino što je u ovoj zemlji organizirano i sustavno.
I tako, eto, u ove čemerne dane dok vas mediji bombardiraju nekretninskim slomom zagrebačke nadbiskupije (kao da je drugačije i moglo; te novce ne kontrolira ni država, a kamoli građani), nastojanjem vladajućih da jednom ribom iz Savudrijske vale nahrane cijelu Hrvatsku, nasrtajima ražalovanog kunst–ministra i njegove halter–ego prijateljice na kurikulum povijesti ili promišljanjima jednog od vodećih domaćih mislioca o utjecaju hormona na ponašanje žene (namjesto da sam kadikad uzme alkarsko koplje u junačku desnicu i malo se otkoči), ispod radara prošla je vijest o najnovijoj eskapadi ekipe iz ministarstva obrazovanja. Oni su, naime, raskinuvši sve državnopravne veze s osjećajem za mjeru i dobar ukus, dana 29. siječnja tekuće godine odaslali na škole s ove i one strane Velebita jedan dopis (KLASA:402-01/18-01/00004, UR.BR:533-27-18-0004), prepun parola neprijateljske sadržine, a koji je izazvao konsternaciju po zbornicama, tradicionalno sviklima na kojekakve nebulozne konfabulacije s vrha. Ukratko, pomoćnik resorne ministrice, potpisnik ove umotvorine, zahtijeva od ravnatelja da, suspendirajući netom potpisani TKU za javne službe, obračunavaju putne troškove zaposlenih na, po većinu, nepovoljniji način. Obrazlaže se, naime, kako pravo na isplatu kune po kilometru prijeđenog puta imaju samo oni zaposlenici koji rade u mjestima u kojima uopće ne postoji nikakav javni prijevoz (čak i u deindustrijaliziranoj i opustjeloj zemlji poput Hrvatske, u 21. stoljeću kojem, navodno, pripadamo, takvih je mjesta malo, od čega ih još manje ima školu), a ukoliko postoji ikakav javni prijevoz, makar u noćnim satima ili u praskozorje, takovim se zaposlenicima prijevoz ima isplaćivati po cijeni 1/12 godišnje prijevozne karte, ili, ukoliko ne postoji godišnja karta, sukladno cijeni mjesečne prijevozne karte. Treba li napominjati – ovim prevejanim potezom najveća se šteta nanosi nastavnicima koji putuju na većim udaljenostima, naročito ukoliko koriste vlastiti automobil (upravo su ti zaposlenici i dosad najviše častili državu plaćanjem prijevoza iz vlastite kese). Ovakvo je rješenje u direktnoj suprotnosti s TKU – om za javne službe, čl. 66., st. 8. i 9., koji definira što se smatra organiziranim javnim prijevozom. Naime, st. 8. propisuje: „Pod organiziranim javnim prijevozom, u smislu ovog članka, smatra se mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućavaju redoviti dolazak na posao i povratak s posla“. K tome, čl. 66., st. 9. navodi: „Redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu, odnosno boravištu, zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta.“
Pojednostavljeno rečeno, pomoćnik ministrice dopisom zahtijeva od ravnatelja škola kršenje odredaba Temeljnog kolektivnog ugovora za javne službe, o čemu postoji pisani trag! U bilo kojoj zemlji zapadno od Bregane ovim bi se postupkom pozabavila pravna država s vrlo izglednim poraznim posljedicama po autora depeše. Kad se, međutim, sjetim kako je utemeljitelj pravne legislative na ovim prostorima čovjek kojem su hozentregeri obavezni must have, pitam vas, kako imati povjerenja u domaće pravosuđe? Kako vjerovati čovjeku koji ne vjeruje ni vlastitim hlačama? Usto, ovim je dopisom povrijeđen i čl.19., st. 6., koji propisuje kako je jedino službeno tijelo ovlašteno za tumačenje TKU–a Povjerenstvo za tumačenje Temeljnog kolektivnog ugovora, a ne MZO ili sindikati, kao potpisnici tog dokumenta! Postoji čak i odluka Europskog suda koja tumači kako se vrijeme provedeno u putu na posao i povratku s posla ima smatrati radnim vremenom radnika. Valjda bi Hrvatska, kao članica Europske unije trebala implementirati te zakonske odredbe u domaće zakonodavstvo, kad već sama ne zna zaštititi interese svojih radnika. Zanimljivo je i pitanje zašto se upravo zaposlenima u prosvjeti smanjuje stavka za prijevoz, kad TKU vrijedi za sve javne službe? Odgovor, pretpostavljam, znate i sami.
Ništa zato, reći ćete – čast je čast, a vlast je vlast; najčešće su u Hrvata u obrnuto-proporcionalnom odnosu. Osim toga, imamo mi u školstvu Vertikalu, naše sindikate koji se bacaju u ralje Kerberove za zaštitu prava svojih članova. Očekivao bi čovjek da će sindikalni menage a trois na ovakav potez resornog ministarstva navaliti kao sovjetska protuofenziva ’41. Možete li vi zamisliti taj tercet okupljen u nekoj vili, Ružici, recimo, kako u oblaku duhanskog dima, očala nasađenih do korijena nosa, bistre ratnu strategiju? Kako Vili vodi glavnu riječ, mršteći se pritom na svoje brkove kao da bi oni mogli poduzeti nešto protiv njega? Ja ih mogu vidjeti sasvim jasno; samo im još fali Taško Načić da dojam bude potpun. I tada, kad je ratnička ognjica popustila, naši sindikalni jastrebovi odlučiše djelovati – dopisom! Dopisom na dopis! Reagirali su, dakle, na jedini način na koji mogu reagirati ljudi koji hrvatskom školstvu nemaju što ponuditi osim vlastitih ostavki. Odaslali su unezvjerenom članstvu priopćenje kojim ističu kako je postupak ministarstva neprihvatljiv, i kako nema druge doli pričekati pravorijek Povjerenstva za tumačenje TKU–a; dotad, dragi članovi, častite državu svojim novcem za prijevoz ili si organizirajte kombi pa se na posao vozite masovno, k’o Kurdi, kad već ne znate sindikalnim ocima uputiti jedan čeznutljiv osmjeh marke odj… Nisu sazvali presicu, počeli podizati sudske tužbe, zatražili ostavke ili barem javno spalili slike odgovornih, nekakvih uspješnih industrijskih akcija ne sjećaju se više ni oni najstariji, koji nikako da pobijede svoju okorjelu naviku da žive. Nisu poduzeli – ništa! Dapače, u svom priopćenju jedan od sindikata stidljivo spominje nekakve pregovore o Izmjenama i dopunama Temeljnog kolektivnog ugovora za javne službe, potpisanog takoreći jučer, daleko od zainteresiranog (nepopravljivi sam optimist) članstva. Istog onog koje je prije mjesec–dva izglasalo usvajanje tog dokumenta! Davno sam u nekom tekstu napisao kako je jedina nada za budućnost hrvatskog školstva položiti Vertikalu u horizontalu.
Nije sve, međutim, tako crno; nikad nije. Uvijek postoji nada da smo dotakli moralno i kadrovsko dno, i da niže od ovoga ne može. Nemoguće je dovijeka održavati laž koju iznutra izjeda trulež i smrdi toliko da je sve manje onih koji mogu okrenuti glavu i reći da ih se ne tiče!