Navedeni kolega samo je jedan u podužem nizu onih koji su bili prisiljeni otići iz škole, a svi su odlazili s osmjehom marke Odj…! Takvi su događaji, međutim, tek refleksija kolektiva koji je u stanju godinama na sve to okretati glavu zbog straha. Ne boje se oni ravnatelja – boje se istine, jer pisano je: „Istina će vas osloboditi!“ Ne žele biti slobodni, jer sloboda podrazumijeva odgovornost! Ne podnose one koji govore istinu, jer u takvima svaki dan gledaju ono što bi i sami trebali, a nemaju snage biti!
piše: Žukov
Samome sebi sam obećao kako više neću pisati o abnormalnostima koje odavna postadoše svakodnevica u maloj seoskoj školi na repu Lijepe naše, gdje je šutnja više na cijeni nego istina, i gdje je vino često bolje od ljudi! Naprosto, rekao sam što sam smatrao da treba reći. Povrh toga, glavni protagonisti te epopeje nisu vrijedni ni onoliko medijskog prostora koliko sam im dosad posvetio (osim u slučaju da tekstove objavljujem u kakvoj tiskovini medicinske ili parapsihološke tematike). I taman kad sam pomislio kako sam tamo čuo i vidio sve, olovna stvarnost iznova me demantirala! Naprosto, pokvarenost i plitkost, ona nepatvorena duhovna obamrlost koja prebiva u sitnom dušama nešto je što nikad ne možete dovoljno precijeniti, i nešto što je, nažalost, toliko često imanentno hrvatskim zbornicama. Budući da se, međutim, na našem portalu počelo otvoreno pisati o divljanju pojedinih ravnatelja, o jednoumlju koje je zavladalo hrvatskim školama, odlučio sam prispodobiti još jednu epizodu serijala „Naša mala klinika“, koja dokazuje kako je u nas jednoumlje evoluiralo u bezumlje, a ono je, ničim izazvano, upravo progutalo svoju novu žrtvu – mladog kolegu koji je ovih dana udaljen iz škole na intervenciju – pogodite čiju!
Osmi smrtni grijeh
Dijagnosticirat ću, dakle, još jednom povijest bolesti tipične za hrvatsko školstvo, jer je to, kako se čini, akutna pojava, a odgovorni iz Ministarstva zasad ne pokazuju ozbiljnije namjere da izmjenama zakona prepišu terapiju za ovakve teške slučajeve. Treba, dakle, otvoreno reći kako stvari stoje, a stoje ovako:
Imati stav koji odudara od stava ravnatelja, ili većine u kolektivu, nešto je što se u hrvatskim školama nikako ne preporučuje. Naša je i u tom pogledu daleko ispred svog vremena – u nas ćete doći na zao glas ukoliko imate ikakav stav ili mišljenje, o bilo čemu. Čovjek se teško može oteti dojmu kako se u školskoj arhivi još čuvaju pljesnivi fascikli iz vremena Hladnog rata, s idejama za puške skrivene u kišobranima, nalivpera punjena nervnim plinom ili eksplozivne cigare – naprosto, svatko tko nije na liniji, potencijalna je ugroza i dospijeva na ravnateljičinu fan–listu! Radi li se tu o poremećaju karaktera ili o cijeni nečiste savjesti teško je reći.
U takvu je sredinu, nema tome dugo, stigao novi kolega (nakon što je prethodni otišao pod još uvijek nerasvijetljenim okolnostima). Riječ je o prilično obrazovanom čovjeku, kojeg je krasilo poznavanje latinskog jezika i klasične književnosti, baratanje osnovama hebrejskog jezika, kao i velika želja da upiše doktorat iz Kantove filozofije. Takav čovjek, razumije se, vrlo brzo izazvao je podozrivost Prijestolja mudrosti koje vodi školu, a kao krimen mu se uzimao pomalo osobenjački karakter i nesvakidašnje metode poučavanja. Naprosto, nije se uklapao u profil onih koji uživaju milost, a ni povremeno druženje s onima koji uživaju u nemilosti vrhuške nije mu – treba li to reći – išlo u prilog.
Devolucija, jedina solucija
I tako, tretman je započeo na već uobičajeni način – povremenim intervencijama u zdrav mozak (koje su vremenom bivale sve intenzivnije i učestalije), upadanjem na satove, zadiranjem u privatni život, zabranom upotrebe školskog računala i fotokopirnog stroja (dakle, osnovnih sredstava za rad), izmjenama rasporeda na dnevnoj bazi. Na tome, razumije se, nije stalo! Običaj je naše škole, gotovo neka vrsta kvazireligijskog rituala, da se izjutra, prije dolaska nastavnog osoblja, u zbornici škole sastaje trust mozgova (ravnateljica i dvije dame koje nema potrebe pobliže imenovati; nomen est omen), kako bi pretresle najnovija kuloarska nagađanja. Pritom potonje dvije u stavu mirno čekaju da Gospođa istrese dnevnu dozu žući i frustracija. Žrtva navedenog fantaziranja često je bio i kolega o kojem je riječ, a pritom je sve bilo utemeljeno na činjenicama i argumentima koliko i seksualne ekspertize Žuži Jelinek u Gloriji! Što reći; što se uopće može reći na to?
Jedino utješno može biti spoznaja kako će apokalipsu, nuklearni rat, ili eventualni novi mandat desnice nadživjeti, vjerojatno, virusi i bakterije, i sasvim sigurno, ljudska glupost! Time je budućnost naše škole osigurana.
Preko tranzicije do inkvizicije
Sustavni mobing nastavio se dalje, a kolega je podnosio dokle je mogao. Sve do dana dok nije iznemogao!
Tog dana junak našeg doba držao je nastavu u nižim razredima. Djeca ko djeca, odaše se kreativnom neredu, pa je rečeni kolega pozvao po njihovu učiteljicu. No, pojavila se – ravnajuća! Čas ranije u zbornici, možda trgovini, eventualno uredu općinskog načelnika, sad u razredu – poštovana ili ima sposobnost bilokacije, ili novu metlu! Što god da je posrijedi, jezikovu juhu pred učenicima popio je, pogađate – kolega (ako su djeca neotesana kriv je, dakako, profesor)! Tu se ovaj više nije mogao suzdržavati, te je zatražio od ravnateljice da napusti učionicu. Ona se pritom stala pozivati na svoje apostolsko ravnateljsko pravo da, milošću Božjom, prisustvuje nastavi, navodeći pritom brdo paragrafa i zakonskih članaka (ta i Sotona citira Sv. Pismo kad mu ustreba). Sve to rezultiralo je još većim pritiskom, prema vrlo rafiniranom tjednom planu i programu, a što je kulminiralo u „crni petak“ – žrtva je dovedena do ruba, smišljeno, te je u takovu stanju verbalno napao i propisno ispovjedio nadređenu. Iako izrečeno manje – više stoji, ravnateljica se odmah mašila telefona, plasirala svoju verziju priče i poduzela sve korake za uklanjanje dotičnog iz škole. Bizantinska laž pala je na plodno tlo – kolega je suspendiran, trenutno se nalazi na bolovanju, a budućnost u sustavu mu je poprilično neizvjesna! Ne pamti se ovako podla i niska egzekucija još od davnih vremena Johanna Austrijskog, koji je (zamislite maštovitosti) ubijen otrovanom hostijom! Pritom, pogađate, nitko od odgovornih u školi ništa nije vidio, čuo ni znao – kad se, naime, ponos i dostojanstvo iskrcaju tamo, u startu gube 25% svoje vrijednosti!
Pozdravi iz kolodvorske krčme
Cirkus se nastavlja do neke nove predstave, a žrtve smo u školi ionako odavna prestali brojiti! Pritom, kao zadnji čin ove travestije, dolazeći neki dan u školu našao sam ekumenski raspoloženu ravnateljicu kako s dvoje sebi sličnih tumači da je kolega ionako bio u deliriju, i kako je zreo za liječenje! Navedeni menage a trois predstavlja silovanje svih onih duhovnih i općeljudskih vrijednosti, devalviranih do neprepoznatljivosti, koje bi trebale biti svojstvene civiliziranoj zajednici, a što se gotovo svakodnevno događa u intelektualnom budoaru (zbornici) naše škole.
Ako opisana zbivanja promotrimo u širem kontekstu, dolazimo do zaključka da se slične stvari događaju diljem Hrvatske; o tome svjedoči i Dnevnik mobinga, koji možete čitati na portalu. Posljedica je to nepostojanja ikakvih kriterija za izbor ravnatelja; dobar dio hrvatskih škola vode likovi kakve biste mogli nahvatati u svakoj malo bolje opremljenoj kolodvorskoj krčmi! Umjesto da funkcioniraju kao d.o.o., škole nam se pretvaraju u društva s neograničenom neodgovornošću, a nezanemarivi dio ravnatelja svoj autoritet, umjesto na kompetencijama i stručnosti crpi iz gole činjenice da su ravnatelji. Pojava je to institucionalnog terorizma tipična za totalitarne zajednice u kakve se dio naših škola pretvara. Nijedno društvo nije imuno na negativnu selekciju, ali države većeg demokratskog pedigrea od naše nastoje pojavu budala na rukovodećim položajima dozirati na razinu statističke pogreške; to je, naprosto, pitanje mentalne higijene i zrelosti zajednice!
Klistir oslobađa
Kako stvari stoje u Hrvatskoj, nastojim dokazati pisanjem ove kolumne. Navedeni kolega samo je jedan u podužem nizu onih koji su bili prisiljeni otići iz škole, a svi su odlazili s osmjehom marke Odj…! Nikad se nitko od odgovornih nije zapitao zašto se to događa, ni koji je problem s osobom koja vodi takvu školu. Zamislite koliko nesretno i jadno mora biti stvorenje sposobno za takve niskosti, s tolikom količinom mržnje i frustracije u sebi?! Takvi su, međutim, tek refleksija kolektiva koji je u stanju godinama na sve to okretati glavu zbog straha, a takvih je svakim danom sve više. Ne boje se oni ravnatelja – boje se istine. Boje se pogledati istini u oči, jer pisano je: „Istina će vas osloboditi!“ Ne žele biti slobodni, jer sloboda podrazumijeva odgovornost! Lakše je biti žrtva i ne biti odgovoran za vlastitu nesposobnost i nečinjenje. Ne podnose one koji govore istinu, jer u takvima svaki dan gledaju ono što bi i sami trebali, a nemaju snage biti! Obzirom na navedeno, školstvu je hitno potreban dobar klistir, a svima nama godišnji odmor!
Što se mene tiče, otkad pišem ovu kolumnu, primio sam dosta upita o tome kako mogu opstati tamo, i nisam li zabrinut za egzistenciju. Ne, nisam, jer – čudnovati su putevi Gospodnji; On se često očituje na najneobičnije načine – kad Vam natovari križ, obično pošalje i ljude uz koje je taj križ lakše nositi! Na kraju krajeva – bolje je umrijeti na nogama, nego živjeti na koljenima! Koliko ćemo živjeti, stvar je tuđe volje, ali stvar je naše odluke da dokle god živimo, živimo kao ljudi! I stvari nazivamo pravim imenom, bez obzira na cijenu…
kolege mi je žao, ali osim što se po zbornicama šuti nedostaje i mudrosti.
najgore je kad se čovjek da isprovocirati, lijepo šuti, traži sve naloge u pisanom obliku,skupi sve nezakonitosti za koje znaš, konzultiraj se s pravnom službom sindikata, sačuvaj hladnu glavu i djeluj-to je moj moto.
Ovaj moto pada u vodu ako mobing dulje traje i ako je terorista jako kreativan. Izgubit ćete živce u nekoj od prilika. I mene su pokušali prikazati ludom i spremnom za lječenje. Prešutjela sam samo zato da ne izgubim takt i izvrijeđam ravnatelja. Poslije sam išla plakati jer mi je sve to bilo nepodnošljivo teško.
Ne kreativan nego agresivan, a ovo igranje na psihičku nestabilnost je valjda najjadnija taktika ikad, pogotovo u sustavu u kojem osobe s invaliditetom imaju prednost pri zapošljavanju.
Ako se dogodi greška, zaposleniku treba ukazati na tu konkretnu grešku, a ne izvoditi raznorazne anamneze. To je posao drugih.
Meni isto ne pada na pamet da o učeniku izvodim zaključke koji prelaze moje područje stručnosti, mada, sad kad se sjetim prošlog stručnog skupa, bilo je dosta predavanja kojima se upravo to činilo…
Ispada kako je ravnateljska stolica magnet za osobe s poremećajima u ponašanju i kako ostavlja jako bitan višak vremena za razrađivanje strategija sustavnog mobinga.
Bez uvrede po ravnatelje koji rade dobro (ima li ih?), kada se iskuse ovi kreativni teroristi, lako se dolazi do zaključka kako ravnateljevanje i nije bogznakako zahtjevan posao.
Iskreno se nadam da nije tako.
Eee, moj Suncokret, nisu baš svi ravnatelji toliko tupasti da se daju u zamku uhvatiti. Naprotiv, premazani svim mastima, dočepali su se fotelje više-manje lukavštinom (i potporom lokalne “vlasti”).
Stoga: mudro je pretpostaviti da su sposobni izreći i učiniti mnoštvo stvari koje su bolne i psihički razarajuće, a da pritom ne prekrše ni jedan zakon niti pravilnik.
Ima tu raznih tehnika. Npr. u razgovoru s inteligentnom i kompetentnom osobom možete im razoriti živce ponavljajući jednu te istu rečenicu bez obzira na argumente. I najstaloženiji će nakon 25. ponavljanja odustati ( s ludima se ne prepire) ili “puknuti”. U svakom slučaju, vi dobivate. A ako oni to žele staviti na papir i poslati nekome, oni će ispasti “luđi” nego onaj koji im priređuje takvu scenu.
Razumijete sad?
Nema tu ministarstva, agencije ni sindikata koji vam mogu pomoći kad vas napada netko ko po cijele dane u uredu smišlja kako će vas slijedeći dan ubiti u pojam. A sve po zakonu!
slažem se u potpunosti, ali kako mi je jedan prijatelj rekao: kad noću umjesto da spavaš razmišljaš o toj osobi i krade ti mir-ta osoba je pobijedila. biraj bitke i čekaj ju tamo gdje ju možeš pobijediti-naoko sasvim jednostavna i razumljiva konstatacija, ali mi je otvorio njome oči.
a posebno je teško pomiriti se sa svime što su neki ljudi u stanju napraviti i izreći, posebno mi naivni koji govorimo uvijek što mislimo i mislimo što govorimo, zato s takvim osobama i ne treba ulaziti u neke diskusije, reci mi što imaš, pošalji mi napismeno i kvit-ne ulaziti u rasprave, jer te povuku na svoj nivo i dotuku iskustvom.
i ne znam zašto bi sudbina dotičnog kolege trebala biti neizvjesna-zar baš nitko iz vašeg kolektiva nema toliko, ne hrabrosti, nego poštenja, da svedoči u njegovu korust, tj. da stane i veli istinu?
Pa o tome se i radi. Kolege će šutjeti ako ih i direktno pitaš a pogotovo se neće gurati tamo gdje ih ne zovu. Vi sigurno radite u jednoj od rijeđih zbornica gdje su ljudske kvalitete još na snazi.
srećom se moj slučaj nije imao sudski epilog, ali volim vjerovati da bi se bar netko od kolega odazvao pozivu da svjedoči i svjedočio istinito.
moram priznat da sam jednom fizički izbacila voditelja područne seoske škole sa sata (zbog sličnih razloga), a ravnatelja poslala u PM (takvim tonom je on sa mnom razgovarao) i rekla mun da napusti učionicu jer će bit tužn. doduše, to su bila ona vremena malo prije domovinskog rata. i zato žalim sve poštene i obrazovane ljude koji danas rade u prosvjeti, jer znam kako im je. i svakim danom sve gor. rekla bih da su škole hrvatska u malom, ali nije istina. škole su još tragičniji slučaj od hrvatske. i nikom nije stalo