Navedeni kolega samo je jedan u podužem nizu onih koji su bili prisiljeni otići iz škole, a svi su odlazili s osmjehom marke Odj…! Takvi su događaji, međutim, tek refleksija kolektiva koji je u stanju godinama na sve to okretati glavu zbog straha. Ne boje se oni ravnatelja – boje se istine, jer pisano je: „Istina će vas osloboditi!“ Ne žele biti slobodni, jer sloboda podrazumijeva odgovornost! Ne podnose one koji govore istinu, jer u takvima svaki dan gledaju ono što bi i sami trebali, a nemaju snage biti!
piše: Žukov
Samome sebi sam obećao kako viÅ¡e neću pisati o abnormalnostima koje odavna postadoÅ¡e svakodnevica u maloj seoskoj Å¡koli na repu Lijepe naÅ¡e, gdje je Å¡utnja viÅ¡e na cijeni nego istina, i gdje je vino Äesto bolje od ljudi! Naprosto, rekao sam Å¡to sam smatrao da treba reći. Povrh toga, glavni protagonisti te epopeje nisu vrijedni ni onoliko medijskog prostora koliko sam im dosad posvetio (osim u sluÄaju da tekstove objavljujem u kakvoj tiskovini medicinske ili parapsiholoÅ¡ke tematike). I taman kad sam pomislio kako sam tamo Äuo i vidio sve, olovna stvarnost iznova me demantirala! Naprosto, pokvarenost i plitkost, ona nepatvorena duhovna obamrlost koja prebiva u sitnom duÅ¡ama neÅ¡to je Å¡to nikad ne možete dovoljno precijeniti, i neÅ¡to Å¡to je, nažalost, toliko Äesto imanentno hrvatskim zbornicama. Budući da se, meÄ‘utim, na naÅ¡em portalu poÄelo otvoreno pisati o divljanju pojedinih ravnatelja, o jednoumlju koje je zavladalo hrvatskim Å¡kolama, odluÄio sam prispodobiti joÅ¡ jednu epizodu serijala „NaÅ¡a mala klinika“, koja dokazuje kako je u nas jednoumlje evoluiralo u bezumlje, a ono je, niÄim izazvano, upravo progutalo svoju novu žrtvu – mladog kolegu koji je ovih dana udaljen iz Å¡kole na intervenciju – pogodite Äiju!
Osmi smrtni grijeh
Dijagnosticirat ću, dakle, joÅ¡ jednom povijest bolesti tipiÄne za hrvatsko Å¡kolstvo, jer je to, kako se Äini, akutna pojava, a odgovorni iz Ministarstva zasad ne pokazuju ozbiljnije namjere da izmjenama zakona prepiÅ¡u terapiju za ovakve teÅ¡ke sluÄajeve. Treba, dakle, otvoreno reći kako stvari stoje, a stoje ovako:
Imati stav koji odudara od stava ravnatelja, ili većine u kolektivu, neÅ¡to je Å¡to se u hrvatskim Å¡kolama nikako ne preporuÄuje. NaÅ¡a je i u tom pogledu daleko ispred svog vremena – u nas ćete doći na zao glas ukoliko imate ikakav stav ili miÅ¡ljenje, o bilo Äemu. ÄŒovjek se teÅ¡ko može oteti dojmu kako se u Å¡kolskoj arhivi joÅ¡ Äuvaju pljesnivi fascikli iz vremena Hladnog rata, s idejama za puÅ¡ke skrivene u kiÅ¡obranima, nalivpera punjena nervnim plinom ili eksplozivne cigare – naprosto, svatko tko nije na liniji, potencijalna je ugroza i dospijeva na ravnateljiÄinu fan–listu! Radi li se tu o poremećaju karaktera ili o cijeni neÄiste savjesti teÅ¡ko je reći.
U takvu je sredinu, nema tome dugo, stigao novi kolega (nakon Å¡to je prethodni otiÅ¡ao pod joÅ¡ uvijek nerasvijetljenim okolnostima). RijeÄ je o priliÄno obrazovanom Äovjeku, kojeg je krasilo poznavanje latinskog jezika i klasiÄne književnosti, baratanje osnovama hebrejskog jezika, kao i velika želja da upiÅ¡e doktorat iz Kantove filozofije. Takav Äovjek, razumije se, vrlo brzo izazvao je podozrivost Prijestolja mudrosti koje vodi Å¡kolu, a kao krimen mu se uzimao pomalo osobenjaÄki karakter i nesvakidaÅ¡nje metode pouÄavanja. Naprosto, nije se uklapao u profil onih koji uživaju milost, a ni povremeno druženje s onima koji uživaju u nemilosti vrhuÅ¡ke nije mu – treba li to reći – iÅ¡lo u prilog.
Devolucija, jedina solucija
I tako, tretman je zapoÄeo na već uobiÄajeni naÄin – povremenim intervencijama u zdrav mozak (koje su vremenom bivale sve intenzivnije i uÄestalije), upadanjem na satove, zadiranjem u privatni život, zabranom upotrebe Å¡kolskog raÄunala i fotokopirnog stroja (dakle, osnovnih sredstava za rad), izmjenama rasporeda na dnevnoj bazi. Na tome, razumije se, nije stalo! ObiÄaj je naÅ¡e Å¡kole, gotovo neka vrsta kvazireligijskog rituala, da se izjutra, prije dolaska nastavnog osoblja, u zbornici Å¡kole sastaje trust mozgova (ravnateljica i dvije dame koje nema potrebe pobliže imenovati; nomen est omen), kako bi pretresle najnovija kuloarska nagaÄ‘anja. Pritom potonje dvije u stavu mirno Äekaju da GospoÄ‘a istrese dnevnu dozu žući i frustracija. Žrtva navedenog fantaziranja Äesto je bio i kolega o kojem je rijeÄ, a pritom je sve bilo utemeljeno na Äinjenicama i argumentima koliko i seksualne ekspertize Žuži Jelinek u Gloriji! Å to reći; Å¡to se uopće može reći na to?
Jedino utješno može biti spoznaja kako će apokalipsu, nuklearni rat, ili eventualni novi mandat desnice nadživjeti, vjerojatno, virusi i bakterije, i sasvim sigurno, ljudska glupost! Time je budućnost naše škole osigurana.
Preko tranzicije do inkvizicije
Sustavni mobing nastavio se dalje, a kolega je podnosio dokle je mogao. Sve do dana dok nije iznemogao!
Tog dana junak naÅ¡eg doba držao je nastavu u nižim razredima. Djeca ko djeca, odaÅ¡e se kreativnom neredu, pa je reÄeni kolega pozvao po njihovu uÄiteljicu. No, pojavila se – ravnajuća! ÄŒas ranije u zbornici, možda trgovini, eventualno uredu općinskog naÄelnika, sad u razredu – poÅ¡tovana ili ima sposobnost bilokacije, ili novu metlu! Å to god da je posrijedi, jezikovu juhu pred uÄenicima popio je, pogaÄ‘ate – kolega (ako su djeca neotesana kriv je, dakako, profesor)! Tu se ovaj viÅ¡e nije mogao suzdržavati, te je zatražio od ravnateljice da napusti uÄionicu. Ona se pritom stala pozivati na svoje apostolsko ravnateljsko pravo da, milošću Božjom, prisustvuje nastavi, navodeći pritom brdo paragrafa i zakonskih Älanaka (ta i Sotona citira Sv. Pismo kad mu ustreba). Sve to rezultiralo je joÅ¡ većim pritiskom, prema vrlo rafiniranom tjednom planu i programu, a Å¡to je kulminiralo u „crni petak“ – žrtva je dovedena do ruba, smiÅ¡ljeno, te je u takovu stanju verbalno napao i propisno ispovjedio nadreÄ‘enu. Iako izreÄeno manje – viÅ¡e stoji, ravnateljica se odmah maÅ¡ila telefona, plasirala svoju verziju priÄe i poduzela sve korake za uklanjanje dotiÄnog iz Å¡kole. Bizantinska laž pala je na plodno tlo – kolega je suspendiran, trenutno se nalazi na bolovanju, a budućnost u sustavu mu je popriliÄno neizvjesna! Ne pamti se ovako podla i niska egzekucija joÅ¡ od davnih vremena Johanna Austrijskog, koji je (zamislite maÅ¡tovitosti) ubijen otrovanom hostijom! Pritom, pogaÄ‘ate, nitko od odgovornih u Å¡koli niÅ¡ta nije vidio, Äuo ni znao – kad se, naime, ponos i dostojanstvo iskrcaju tamo, u startu gube 25% svoje vrijednosti!
Pozdravi iz kolodvorske krÄme
Cirkus se nastavlja do neke nove predstave, a žrtve smo u Å¡koli ionako odavna prestali brojiti! Pritom, kao zadnji Äin ove travestije, dolazeći neki dan u Å¡kolu naÅ¡ao sam ekumenski raspoloženu ravnateljicu kako s dvoje sebi sliÄnih tumaÄi da je kolega ionako bio u deliriju, i kako je zreo za lijeÄenje! Navedeni menage a trois predstavlja silovanje svih onih duhovnih i općeljudskih vrijednosti, devalviranih do neprepoznatljivosti, koje bi trebale biti svojstvene civiliziranoj zajednici, a Å¡to se gotovo svakodnevno dogaÄ‘a u intelektualnom budoaru (zbornici) naÅ¡e Å¡kole.
Ako opisana zbivanja promotrimo u Å¡irem kontekstu, dolazimo do zakljuÄka da se sliÄne stvari dogaÄ‘aju diljem Hrvatske; o tome svjedoÄi i Dnevnik mobinga, koji možete Äitati na portalu. Posljedica je to nepostojanja ikakvih kriterija za izbor ravnatelja; dobar dio hrvatskih Å¡kola vode likovi kakve biste mogli nahvatati u svakoj malo bolje opremljenoj kolodvorskoj krÄmi! Umjesto da funkcioniraju kao d.o.o., Å¡kole nam se pretvaraju u druÅ¡tva s neograniÄenom neodgovornošću, a nezanemarivi dio ravnatelja svoj autoritet, umjesto na kompetencijama i struÄnosti crpi iz gole Äinjenice da su ravnatelji. Pojava je to institucionalnog terorizma tipiÄna za totalitarne zajednice u kakve se dio naÅ¡ih Å¡kola pretvara. Nijedno druÅ¡tvo nije imuno na negativnu selekciju, ali države većeg demokratskog pedigrea od naÅ¡e nastoje pojavu budala na rukovodećim položajima dozirati na razinu statistiÄke pogreÅ¡ke; to je, naprosto, pitanje mentalne higijene i zrelosti zajednice!
Klistir oslobađa
Kako stvari stoje u Hrvatskoj, nastojim dokazati pisanjem ove kolumne. Navedeni kolega samo je jedan u podužem nizu onih koji su bili prisiljeni otići iz Å¡kole, a svi su odlazili s osmjehom marke Odj…! Nikad se nitko od odgovornih nije zapitao zaÅ¡to se to dogaÄ‘a, ni koji je problem s osobom koja vodi takvu Å¡kolu. Zamislite koliko nesretno i jadno mora biti stvorenje sposobno za takve niskosti, s tolikom koliÄinom mržnje i frustracije u sebi?! Takvi su, meÄ‘utim, tek refleksija kolektiva koji je u stanju godinama na sve to okretati glavu zbog straha, a takvih je svakim danom sve viÅ¡e. Ne boje se oni ravnatelja – boje se istine. Boje se pogledati istini u oÄi, jer pisano je: „Istina će vas osloboditi!“ Ne žele biti slobodni, jer sloboda podrazumijeva odgovornost! LakÅ¡e je biti žrtva i ne biti odgovoran za vlastitu nesposobnost i neÄinjenje. Ne podnose one koji govore istinu, jer u takvima svaki dan gledaju ono Å¡to bi i sami trebali, a nemaju snage biti! Obzirom na navedeno, Å¡kolstvu je hitno potreban dobar klistir, a svima nama godiÅ¡nji odmor!
Å to se mene tiÄe, otkad piÅ¡em ovu kolumnu, primio sam dosta upita o tome kako mogu opstati tamo, i nisam li zabrinut za egzistenciju. Ne, nisam, jer – Äudnovati su putevi Gospodnji; On se Äesto oÄituje na najneobiÄnije naÄine – kad Vam natovari križ, obiÄno poÅ¡alje i ljude uz koje je taj križ lakÅ¡e nositi! Na kraju krajeva – bolje je umrijeti na nogama, nego živjeti na koljenima! Koliko ćemo živjeti, stvar je tuÄ‘e volje, ali stvar je naÅ¡e odluke da dokle god živimo, živimo kao ljudi! I stvari nazivamo pravim imenom, bez obzira na cijenu…
kolege mi je žao, ali osim što se po zbornicama šuti nedostaje i mudrosti.
najgore je kad se Äovjek da isprovocirati, lijepo Å¡uti, traži sve naloge u pisanom obliku,skupi sve nezakonitosti za koje znaÅ¡, konzultiraj se s pravnom službom sindikata, saÄuvaj hladnu glavu i djeluj-to je moj moto.
Ovaj moto pada u vodu ako mobing dulje traje i ako je terorista jako kreativan. Izgubit ćete živce u nekoj od prilika. I mene su pokuÅ¡ali prikazati ludom i spremnom za ljeÄenje. PreÅ¡utjela sam samo zato da ne izgubim takt i izvrijeÄ‘am ravnatelja. Poslije sam iÅ¡la plakati jer mi je sve to bilo nepodnoÅ¡ljivo teÅ¡ko.
Ne kreativan nego agresivan, a ovo igranje na psihiÄku nestabilnost je valjda najjadnija taktika ikad, pogotovo u sustavu u kojem osobe s invaliditetom imaju prednost pri zapoÅ¡ljavanju.
Ako se dogodi greška, zaposleniku treba ukazati na tu konkretnu grešku, a ne izvoditi raznorazne anamneze. To je posao drugih.
Meni isto ne pada na pamet da o uÄeniku izvodim zakljuÄke koji prelaze moje podruÄje struÄnosti, mada, sad kad se sjetim proÅ¡log struÄnog skupa, bilo je dosta predavanja kojima se upravo to Äinilo…
Ispada kako je ravnateljska stolica magnet za osobe s poremećajima u ponašanju i kako ostavlja jako bitan višak vremena za razrađivanje strategija sustavnog mobinga.
Bez uvrede po ravnatelje koji rade dobro (ima li ih?), kada se iskuse ovi kreativni teroristi, lako se dolazi do zakljuÄka kako ravnateljevanje i nije bogznakako zahtjevan posao.
Iskreno se nadam da nije tako.
Eee, moj Suncokret, nisu baÅ¡ svi ravnatelji toliko tupasti da se daju u zamku uhvatiti. Naprotiv, premazani svim mastima, doÄepali su se fotelje viÅ¡e-manje lukavÅ¡tinom (i potporom lokalne “vlasti”).
Stoga: mudro je pretpostaviti da su sposobni izreći i uÄiniti mnoÅ¡tvo stvari koje su bolne i psihiÄki razarajuće, a da pritom ne prekrÅ¡e ni jedan zakon niti pravilnik.
Ima tu raznih tehnika. Npr. u razgovoru s inteligentnom i kompetentnom osobom možete im razoriti živce ponavljajući jednu te istu reÄenicu bez obzira na argumente. I najstaloženiji će nakon 25. ponavljanja odustati ( s ludima se ne prepire) ili “puknuti”. U svakom sluÄaju, vi dobivate. A ako oni to žele staviti na papir i poslati nekome, oni će ispasti “luÄ‘i” nego onaj koji im prireÄ‘uje takvu scenu.
Razumijete sad?
Nema tu ministarstva, agencije ni sindikata koji vam mogu pomoći kad vas napada netko ko po cijele dane u uredu smišlja kako će vas slijedeći dan ubiti u pojam. A sve po zakonu!
slažem se u potpunosti, ali kako mi je jedan prijatelj rekao: kad noću umjesto da spavaÅ¡ razmiÅ¡ljaÅ¡ o toj osobi i krade ti mir-ta osoba je pobijedila. biraj bitke i Äekaj ju tamo gdje ju možeÅ¡ pobijediti-naoko sasvim jednostavna i razumljiva konstatacija, ali mi je otvorio njome oÄi.
a posebno je teško pomiriti se sa svime što su neki ljudi u stanju napraviti i izreći, posebno mi naivni koji govorimo uvijek što mislimo i mislimo što govorimo, zato s takvim osobama i ne treba ulaziti u neke diskusije, reci mi što imaš, pošalji mi napismeno i kvit-ne ulaziti u rasprave, jer te povuku na svoj nivo i dotuku iskustvom.
i ne znam zaÅ¡to bi sudbina dotiÄnog kolege trebala biti neizvjesna-zar baÅ¡ nitko iz vaÅ¡eg kolektiva nema toliko, ne hrabrosti, nego poÅ¡tenja, da svedoÄi u njegovu korust, tj. da stane i veli istinu?
Pa o tome se i radi. Kolege će šutjeti ako ih i direktno pitaš a pogotovo se neće gurati tamo gdje ih ne zovu. Vi sigurno radite u jednoj od rijeđih zbornica gdje su ljudske kvalitete još na snazi.
srećom se moj sluÄaj nije imao sudski epilog, ali volim vjerovati da bi se bar netko od kolega odazvao pozivu da svjedoÄi i svjedoÄio istinito.
moram priznat da sam jednom fiziÄki izbacila voditelja podruÄne seoske Å¡kole sa sata (zbog sliÄnih razloga), a ravnatelja poslala u PM (takvim tonom je on sa mnom razgovarao) i rekla mun da napusti uÄionicu jer će bit tužn. doduÅ¡e, to su bila ona vremena malo prije domovinskog rata. i zato žalim sve poÅ¡tene i obrazovane ljude koji danas rade u prosvjeti, jer znam kako im je. i svakim danom sve gor. rekla bih da su Å¡kole hrvatska u malom, ali nije istina. Å¡kole su joÅ¡ tragiÄniji sluÄaj od hrvatske. i nikom nije stalo