ICT Curricula: Kako legalno pokupiti tri milijuna kuna?!

Za početak, pozovimo u pomoć jedan “vic” koji kaže: Sve države imaju mafiju, samo u Hrvatskoj mafija ima državu.

Ili, ako ni to nije dovoljno, uhvatimo se za ruke, upalimo svijeće, uÄ‘imo u trans i prizovimo duh Miroslava Krleže koji je prije gotovo stotinu godina napisao da je “država jedna stvar sastavljena od tetaka, strina i krsnih kuma; tko nema tetke, strine ni kume, za njega nema ni države”. U danaÅ¡njoj, neÅ¡to modernijoj, a zapravo možda samo malo preciznijoj varijanti, tetke, strine i krsne kume možemo zamijeniti rodijacima, kumovima i pajdaÅ¡ima politički umreženima na onim ručkovima u restoranu na kojima su planirali Å¡to kad preuzmu vlast nakon sljedećih izbora.

Pa, na kraju ispada da se ti planovi nisu ticali reorganizacije države, nego su se planirali pravci prodora prema državnom budžetu i raznim europskim fondovima. Drugim riječima, ne kako bi se obavio neki koristan posao ili rad, nego kako bi se vrtile pare.

I, još jednom, možemo reći da je riječ o globalnoj pojavi, da svega toga ima i u drugim zemljama. Ali indikativno je da je u Hrvatskoj ovakav način ponašanja i razmišljanja zahvatio apsolutno sve pore društva. Naime, donekle je shvatljivo da se laktarenje, javašluk, uhljebljivanje, protekcija, nepotizam, generalno, svi oblici korupcije, nekako uspiju zalijepiti za gospodarske aspekte društva. Jednostavno, ako te zanimaju novci, ideš za novcima. Međutim, u Hrvatskoj je ovaj sindrom lešinarstva zahvatio čak i sektor kojemu to ne bi trebalo biti (toliko) inherentno: obrazovanje. Naime, obrazovanje tradicionalno nikad nije bila aktivnost koja bi se povezivala s bogaćenjem te bi stoga bilo nekako logično pretpostaviti da će ovakvo ponašanje biti manje prisutno u tom sektoru. Međutim, stvari koje se događaju u nas govore drugačije.

U tom kontekstu – i vjerojatno jedino u tom kontekstu – možemo razmotriti i najnoviju aferu s pojavom zvanom “IKT kurikulum” u kojoj je oko 430.000 eura promijenilo vlasnika (pri čemu je 90 posto doÅ¡lo iz EU, a ostatak je pokrila RH). Ono na Å¡to je potroÅ¡eno tih tri milijuna kuna rastrančirali su naÅ¡i poduzetni i stručni kolege u Å¡est nastavaka (redom: je’n dva tri čet’ri pet Å¡est). Ukratko, riječ je o poluproizvodu koji je odraÄ‘en Å¡lampavo, tehnički neinovativno, sadržajno dvojbeno, a u nekim detaljima čak i Å¡tetno. No, s obzirom kako se cijela stvar izvodila, rezultat uopće nije iznenaÄ‘ujuć: umjesto 18 mjeseci, materijali su se radili tri mjeseca. Umjesto kreativnosti, sve se trpalo u Å¡ablone, i to loÅ¡e, tehnička rjeÅ¡enja bila su amaterski izvedena i, bez pretjerivanja, primitivna, a proklamirani ciljevi “jačanja informatičkih kompetencija” sveli su se na učenje djece da klikaju miÅ¡em.

Sve postaje jasnije kad se doznaju pravi razlozi provoÄ‘enja ovog projekta. Kako je otvoreno iznijela jedna od sudionica: “Rečeno nam je slijedeće: ako se projekt ne realizira u zadanom roku, institucije koje su ga prijavile i dobile sredstva, viÅ¡e se neće moći aplicirati na EU fondove“.

Drugim riječima, cilj nije bio napraviti edukativni sadržaj, nego potrošiti pare kako bi se kasnije moglo ići po još.

Ono što je u ovom trenutku još uvijek nejasno je: kod koga je završilo tri milijuna kuna? Za cijeli projekt dodijeljeno je oko 430.000 eura. Po pravilima natječaja, ljudi koji su fizički izrađivali sadržaje ukupno su plaćeni 50.000 eura.

Gdje je završilo još 380.000 eura? Na administraciju koja je svoj posao razvlačila 15 mjeseci i nije ga napravila kako treba? Na tehničke službe koje su svoj krajnji doseg pokazale u nečemu što se moglo napraviti i u jednostavnoj PowerPoint prezentaciji?

Koliko se toga moglo napraviti s 380.000 eura? Koliko se kvalitetnih sadržaja moglo podići na internet? Koliko se joÅ¡ moglo prikupiti ljudi koji će te sadržaje recenzirati, lektorirati, provjeriti da u njima nema morskih gluposti kao u ovome Å¡to je “financirala EU”?

Umjesto toga, novac je zavrÅ¡io u tko zna gdje. Veći do toga – vjerojatno i sve – je sasvim legalno pokriveno računima i financijskim izvjeÅ¡tajima. U ovoj zemlji, ako niÅ¡ta drugo, naučili smo kako se legalno može pospremiti milijune kuna. Sva sredstva provući kroz papire tako da te nikakva revizija ne može uhvatiti za rep. Možda bi se moglo raspravljati o tome koliko se cijela ova “operacija IKT” može doživjeti kao prijevara. Naime, jednostavno: dobio si novce, a isporučio si bofl-robu.

No, od nekakve zakonske akcije vjerojatno neće biti ništa. Sredstva EU su nepovratna i jedino čemu se možemo nadati jest da će doći do mehanizma kojeg su se vlastodršci najviše pribojavali: da će netko gore (jer i nad popom ima pop, ovaj je malo dalje, u Bruxellesu, ali ipak sve vidi i sve čuje) shvatiti što se događa i sljedeći put malo bolje razmisliti prije nego što baci novac u bunar.

No, ne treba brinuti za dobrobit tih bunara. Kako se pjevalo joÅ¡ ’90-ih, “tako je dobro kad si na Vlasti, a Vlasta je bogata i Vlasta te časti”.

Ono Å¡to nas uvijek iznova iznenadi i Å¡okira – a ne bi trebalo, Å¡to možemo pripisati samo vlastitoj naivnosti – jest mjera do koje je sve to doÅ¡lo i da se zaista može dogoditi da uhljebljivanje i mužnja zahvati čak i obrazovanje, jedini zalog budućnosti i dobrobiti budućih generacija.

Hrvati, navodno, vole svoju djecu.

Pa, vidi se kako i koliko.