(24 sata) ‘Bubanje’ napamet bespotrebnih definicija i činjenica je problem hrvatskog školstva, kažu mnogi profesori i roditelji. Nitko ne osporava da učenici moraju razvijati osnovnu vještinu pamćenja. Lijepo je vidjeti djecu koja znaju izrecitirati pjesmu napamet. To je nešto što je korisno za mozak i razvoj. Međutim svi se dobro sjećamo da smo u školi učili fakte i godine koje smo već sljedećeg dana zaboravili. Često to kratkoročno znanje nije našlo primjenu. Doduše, neki su tome prirodno skloni pa izrastu u dobre natjecatelje na kvizovima, međutim takvi su rijetki kao i oni koji lijepo pjevaju.
Često se može čuti da mnoga djeca koja su završila srednje škole ne znaju učiti i ne razumiju ono o čemu uče, čitaju, govore i ne povezuju te informaciju u smislenu cjelinu. Kako riješiti taj problem? Može li Kurikulum biti spasonosno rješenje za pretrpanost i manjak angažmana učenika? Je li škola jednostavno dosadna u usporedbi s svime što okružuje djecu – igre, filmovi, mediji, društvene mreže itd… Može li se uopće škola s time natjecati?
Dok to bude pisalo u planu&programu odnosno kurikulumima koje propisuje Ministarstvo.
Inače, velik broj nastavnika inzistira na apsolutnom minimumu minimuma “bubanja”, a pokušavaju učenike natjerati da razmišljaju. Međutim, ja otprilike jednom mjesečno čujem “profesore, nemojte da moramo razmišljati, dajte da naučimo i odgovaramo i kvit”. Kod mene je “bubanje” dovoljno za dvojku, ne više, ali onda zbilja treba nabubati. Pa ti biraj. Ako ti se ne “buba”, izvoli razmišljati.
Pa naravno da moraju za početak naučiti neke činjenice, a tek onda dolazi razumijevanje gradiva. Meni je smiješno kad svi inzistiraju na nekom silnom “razumijevanju” – bez činjenica…
I istina je da klinci više vole štrebati napamet, nego uključiti moždane vijuge