UruÅ¡avanje stropa po glavama djece i uÄitelja u splitskoj osmoljetki samo je simptom bolesti hrvatskog druÅ¡tva. Hrvatsko druÅ¡tvo premreženo je neznanjem i kriminalom. Prvo je posljedica loÅ¡eg obrazovanja, drugo loÅ¡eg odgoja.
UruÅ¡avanje stropa po glavama djece i uÄitelja u splitskoj osmoljetki simbol je uruÅ¡avanja hrvatskog druÅ¡tva, posebice hrvatskog Å¡kolstva. Jedno i drugo posljedice su posvemaÅ¡njeg politiziranja u njegovom najgorem znaÄenju. Mjesto ministra obrazovanja politiÄke elite dodjeljuju kao neku vrstu utjeÅ¡ne nagrade. UtjeÅ¡no nagraÄ‘eni, do sljedećih izbora, batrgaju se kako znaju i umiju, nadajući se da će, u sljedećoj podjeli karata, biti bolje sreće.
Sad kad je stvar dovedena dotle da se ruÅ¡e stropovi, da se loÅ¡e izgraÄ‘ene Å¡kolske zgrade obnavljaju godinama dok za to vrijeme djeca putuju u druge, takoÄ‘er loÅ¡e, Å¡kolske zgrade, vidimo posljedice toga Å¡to obrazovni sustav funkcionira kao politiÄka kula od karata.
Dubioze u Å¡kolstvu mogu se zamagljivati zato Å¡to na naplatu dolaze nakon dugog niza godina. Zato je opasno kad taj sustav diletantski vode državni i lokalni politiÄari koji funkcioniraju od izbora do izbora.
Aktualni ministar doveo je stvari do apsurda, pretvorio je voÄ‘enje naÅ¡eg ministarstva u politiÄki cirkus. Imali smo boljih i loÅ¡ijih ministara/ministrica, ali nitko od njih nije toliko radio na vlastitoj samoreklami. Od stotinjak tableta i nekoliko „pametnih“ ploÄa u nekoliko, od tisuću i pol hrvatskih Å¡kola, nastoji stvoriti sliku blistavih uspjeha Å¡kolstva koje, kao samo jedan u nizu, katastrofalno vodi.
Školstvo je temelj budućnosti svakog pa i našeg društva. S lošim temeljima oduzimamo dolazećim generacijama budućnost.
Nastavimo li Å¡kolstvo voditi na istim pogreÅ¡nim (politiÄkim) pretpostavkama, potonut ćemo u glibu, i to uskoro. NaÄin na koji radi trenutni ministar pokazuje kako ne treba raditi.
Nije li logiÄno politiku, kao jedan kompliciran i prljav zanat, maknuti od djece?
To što se zgrada školstva izgrađena na muljevitom talogu politike još nije do kraja srušila zasluga je zanesenjaka koji rade u razredima i kojih je, po tome sudeći, ostao još dovoljan broj. No, negativna selekcija kadra prijeti i to uništiti.
Ministar Å¡kolstva ne samo da ne bi smio biti politiÄar, nego bi vlastitim životopisom morao svjedoÄiti da nije nikada imao politiÄkih ambicija. Trebao bi to biti netko od spomenutih zanesenjaka. Doći, odraditi Äasno posao, predati Å¡tafetu i vratiti se natrag u uÄionicu. I tako od glave prema niže: ministar, službe u ministarstvu, inspekcije, agencije… Dovesti najbolje iz uÄionica i to na odreÄ‘eno vrijeme. Omogućiti da Å¡kolstvo vodi samo sebe, da ga vode onima kojima je ono istinski na srcu.
U suprotnom, na kraju će se samo dogoditi da će sva ta oprema, tableti i e-imenici, poslužiti da djeca i uÄitelji njima zaÅ¡tite glavu kad se strop poÄne raspadati.
Problemi Å¡kolstva ne rjeÅ¡avaju se obnovom zgrada! Nije problem u zgradama, već u truleži koja se u njima taloži, poÄevÅ¡i od zgrade Ministarstva, preko zgrade raznoraznih agencija, ureda i zavoda! Sve to treba sterati do bijesa, i bit će novca za Å¡kolstvo!
Posebno se slažem s dijelom teksta koji govori o tome kako bi se i odakle, strukture koje vode školstvo trebale popunjavati i obnavljati.
Dakle, na Äelu ministarstva koje se brine o Å¡kolstvu nalazi se ministar. On ima petero pomoćnika. Svi zajedno imaju iskustvo rada u Å¡kolstvu (osnovnom i srednjem zajedno) Å¡est godina. Konkretno, jedna od pomoćnica radila je Å¡est godina kao profesorica u gimnaziji.
Sada bismo mogli proći od vrha do dna službi ministarstva, od vrha do dna AZOO-a i od vrha do dna inspekcijske službe. Tu bi smo svakako našli više naših bivših kolega. Međutim, radi se o kolegama koji su odavno iz škole otišli i što je još važnije, nikada se u školu više neće vratiti.
Oni su oni koji, po prirodi stvari, imaju daleko veći utjecaj na sustav školstva nego mi koji smo u školi ostali. Kako godine prolaze, taj sustav sve manje poznaju. Jedno, iz razloga što se sustav mijenja, a drugo što pamćenje vremenom blijedi i postaje nepouzdano.
Kako godine prolaze motiv tih ljudi da neÅ¡to poboljÅ¡aju u sustavu iz kojeg su doÅ¡li blijedi. JaÄa motiv da se Å¡to bolje pozicioniraju u instituciji u koju su doÅ¡li. Ne znaÄi da su oni kao ljudi loÅ¡i ili neÅ¡to sliÄno. To je jednostavno priroda stvari.
Sjećam se kad je prije nekih dvanaestak godina u moju Å¡kolu kao Älan sedmeroÄlane delegacije ministarstva, doÅ¡ao ravnatelj AZOO-a. Bio je jedini iz te delegacije koji je razumio o Äemu mi iz Å¡kole govorimo. Danas kad sluÅ¡am istog tog Äovjeka, vidljivo je da mu je pamćenje, ne samo izblijedjelo, nego ga je poÄelo i varati.
Zamislimo sada da u institucije koje Å¡kolstvom upravljaju dolaze ljudi iz istog tog Å¡kolstva, ali na privremeni rad od recimo Äetiri godine.
Njihova sjećanja iz škole ostala bi svježa, bili bi jako motivirani da, dok su u prilici, poboljšaju sustav u koji se izvjesno vraćaju i ne bi se previše opterećivali vlastitim napredovanjem u instituciji u kojoj izvjesno neće predugo ostati.
Ukratko: bili bi to doslovno pravi ljudi na pravim mjestima.
Je li ovo o Äemu piÅ¡em utopija? Nije, jer neke od najuspjeÅ¡nijih i najdugovjeÄnijih organizacija i sustava na svjetskoj razini ponaÅ¡aju se upravo tako: ne dozvoljavaju da oni koji ih vode izgube neposredno iskustvo o onome Å¡to vode.
“… radi se o kolegama koji su odavno iz Å¡kole otiÅ¡li i Å¡to je joÅ¡ važnije, nikada se u Å¡kolu viÅ¡e neće vratiti.”
Oni se tamo NE ŽELE viÅ¡e nikada vratiti i vjerojatno im je sama pomisao na to bolna. To je joÅ¡ žalosnije od Äinjenice da se NEĆE vratiti jer su se dobrano uhlijebili i njihove su anatomske fotelje zapamtile svoje korisnike.
Dakle, ne žele se vratiti i neće se vratiti jer nije ni predviđeno da se vrate.
Ovdje je rijeÄ o tome da, prije nego doÄ‘u u priliku da doÄ‘u, znaju da će se vratiti.
Ovdje svakako treba ubrojiti i ravnatelje koji rado zapomažu kako im je teÅ¡ko, ali nekako im se neće nazad u razred ili struÄno razvojnu službu. Jedina je razlika Å¡to ravnatelji, za razliku od nekih drugih, prije nego „zasjednu“ barem moraju imati pet godina iskustva u odgojno-obrazovnom radu.
Nije li udruga Nastavnici organizirano jednina snaga koja bi se za ovako nešto mogla i trebala zauzeti.
Udruga se pokazala uspjeÅ¡nom, jer pedagoÅ¡ke mjere za koje se založila, kao Å¡to vidimo i Äitamo, provode se bez obzira Å¡to ih MZOÅ nije nikada usvojilo. Od velike pomoći u tome Udruzi je bila podrÅ¡ka uÄitelja/nastavnika i roditelja.
U borbi za pravilo „u Å¡koli si radio, u Å¡kolu ćeÅ¡ se vratiti“ podržava nas i biblijsko – „prah si bio, u prah ćeÅ¡ se pretvoriti“.