Urušavanje stropa po glavama djece i učitelja u splitskoj osmoljetki samo je simptom bolesti hrvatskog društva. Hrvatsko društvo premreženo je neznanjem i kriminalom. Prvo je posljedica lošeg obrazovanja, drugo lošeg odgoja.
Urušavanje stropa po glavama djece i učitelja u splitskoj osmoljetki simbol je urušavanja hrvatskog društva, posebice hrvatskog školstva. Jedno i drugo posljedice su posvemašnjeg politiziranja u njegovom najgorem značenju. Mjesto ministra obrazovanja političke elite dodjeljuju kao neku vrstu utješne nagrade. Utješno nagrađeni, do sljedećih izbora, batrgaju se kako znaju i umiju, nadajući se da će, u sljedećoj podjeli karata, biti bolje sreće.
Sad kad je stvar dovedena dotle da se ruše stropovi, da se loše izgrađene školske zgrade obnavljaju godinama dok za to vrijeme djeca putuju u druge, također loše, školske zgrade, vidimo posljedice toga što obrazovni sustav funkcionira kao politička kula od karata.
Dubioze u školstvu mogu se zamagljivati zato što na naplatu dolaze nakon dugog niza godina. Zato je opasno kad taj sustav diletantski vode državni i lokalni političari koji funkcioniraju od izbora do izbora.
Aktualni ministar doveo je stvari do apsurda, pretvorio je vođenje našeg ministarstva u politički cirkus. Imali smo boljih i lošijih ministara/ministrica, ali nitko od njih nije toliko radio na vlastitoj samoreklami. Od stotinjak tableta i nekoliko „pametnih“ ploča u nekoliko, od tisuću i pol hrvatskih škola, nastoji stvoriti sliku blistavih uspjeha školstva koje, kao samo jedan u nizu, katastrofalno vodi.
Školstvo je temelj budućnosti svakog pa i našeg društva. S lošim temeljima oduzimamo dolazećim generacijama budućnost.
Nastavimo li školstvo voditi na istim pogrešnim (političkim) pretpostavkama, potonut ćemo u glibu, i to uskoro. Način na koji radi trenutni ministar pokazuje kako ne treba raditi.
Nije li logično politiku, kao jedan kompliciran i prljav zanat, maknuti od djece?
To što se zgrada školstva izgrađena na muljevitom talogu politike još nije do kraja srušila zasluga je zanesenjaka koji rade u razredima i kojih je, po tome sudeći, ostao još dovoljan broj. No, negativna selekcija kadra prijeti i to uništiti.
Ministar školstva ne samo da ne bi smio biti političar, nego bi vlastitim životopisom morao svjedočiti da nije nikada imao političkih ambicija. Trebao bi to biti netko od spomenutih zanesenjaka. Doći, odraditi časno posao, predati štafetu i vratiti se natrag u učionicu. I tako od glave prema niže: ministar, službe u ministarstvu, inspekcije, agencije… Dovesti najbolje iz učionica i to na određeno vrijeme. Omogućiti da školstvo vodi samo sebe, da ga vode onima kojima je ono istinski na srcu.
U suprotnom, na kraju će se samo dogoditi da će sva ta oprema, tableti i e-imenici, poslužiti da djeca i učitelji njima zaštite glavu kad se strop počne raspadati.
Problemi školstva ne rješavaju se obnovom zgrada! Nije problem u zgradama, već u truleži koja se u njima taloži, počevši od zgrade Ministarstva, preko zgrade raznoraznih agencija, ureda i zavoda! Sve to treba sterati do bijesa, i bit će novca za školstvo!
Posebno se slažem s dijelom teksta koji govori o tome kako bi se i odakle, strukture koje vode školstvo trebale popunjavati i obnavljati.
Dakle, na čelu ministarstva koje se brine o školstvu nalazi se ministar. On ima petero pomoćnika. Svi zajedno imaju iskustvo rada u školstvu (osnovnom i srednjem zajedno) šest godina. Konkretno, jedna od pomoćnica radila je šest godina kao profesorica u gimnaziji.
Sada bismo mogli proći od vrha do dna službi ministarstva, od vrha do dna AZOO-a i od vrha do dna inspekcijske službe. Tu bi smo svakako našli više naših bivših kolega. Međutim, radi se o kolegama koji su odavno iz škole otišli i što je još važnije, nikada se u školu više neće vratiti.
Oni su oni koji, po prirodi stvari, imaju daleko veći utjecaj na sustav školstva nego mi koji smo u školi ostali. Kako godine prolaze, taj sustav sve manje poznaju. Jedno, iz razloga što se sustav mijenja, a drugo što pamćenje vremenom blijedi i postaje nepouzdano.
Kako godine prolaze motiv tih ljudi da nešto poboljšaju u sustavu iz kojeg su došli blijedi. Jača motiv da se što bolje pozicioniraju u instituciji u koju su došli. Ne znači da su oni kao ljudi loši ili nešto slično. To je jednostavno priroda stvari.
Sjećam se kad je prije nekih dvanaestak godina u moju školu kao član sedmeročlane delegacije ministarstva, došao ravnatelj AZOO-a. Bio je jedini iz te delegacije koji je razumio o čemu mi iz škole govorimo. Danas kad slušam istog tog čovjeka, vidljivo je da mu je pamćenje, ne samo izblijedjelo, nego ga je počelo i varati.
Zamislimo sada da u institucije koje školstvom upravljaju dolaze ljudi iz istog tog školstva, ali na privremeni rad od recimo četiri godine.
Njihova sjećanja iz škole ostala bi svježa, bili bi jako motivirani da, dok su u prilici, poboljšaju sustav u koji se izvjesno vraćaju i ne bi se previše opterećivali vlastitim napredovanjem u instituciji u kojoj izvjesno neće predugo ostati.
Ukratko: bili bi to doslovno pravi ljudi na pravim mjestima.
Je li ovo o čemu pišem utopija? Nije, jer neke od najuspješnijih i najdugovječnijih organizacija i sustava na svjetskoj razini ponašaju se upravo tako: ne dozvoljavaju da oni koji ih vode izgube neposredno iskustvo o onome što vode.
“… radi se o kolegama koji su odavno iz škole otišli i što je još važnije, nikada se u školu više neće vratiti.”
Oni se tamo NE ŽELE više nikada vratiti i vjerojatno im je sama pomisao na to bolna. To je još žalosnije od činjenice da se NEĆE vratiti jer su se dobrano uhlijebili i njihove su anatomske fotelje zapamtile svoje korisnike.
Dakle, ne žele se vratiti i neće se vratiti jer nije ni predviđeno da se vrate.
Ovdje je riječ o tome da, prije nego dođu u priliku da dođu, znaju da će se vratiti.
Ovdje svakako treba ubrojiti i ravnatelje koji rado zapomažu kako im je teško, ali nekako im se neće nazad u razred ili stručno razvojnu službu. Jedina je razlika što ravnatelji, za razliku od nekih drugih, prije nego „zasjednu“ barem moraju imati pet godina iskustva u odgojno-obrazovnom radu.
Nije li udruga Nastavnici organizirano jednina snaga koja bi se za ovako nešto mogla i trebala zauzeti.
Udruga se pokazala uspješnom, jer pedagoške mjere za koje se založila, kao što vidimo i čitamo, provode se bez obzira što ih MZOŠ nije nikada usvojilo. Od velike pomoći u tome Udruzi je bila podrška učitelja/nastavnika i roditelja.
U borbi za pravilo „u školi si radio, u školu ćeš se vratiti“ podržava nas i biblijsko – „prah si bio, u prah ćeš se pretvoriti“.