“Žrtva ne potiče promjene, žrtva ostaje žrtva”

Na adresu uredništva portala stiglo je vrlo opsežno reagiranje na Otvoreno pismo ministru i javnosti objavljeno prošlog tjedna na našem portalu. Reagiranje objavljujemo u cijelosti, a posebno ističemo jedan dio na koji mislimo da bi trebalo obratiti posebnu pažnju, ne kao reakciju na pismo, nego kao općeniti materijal za razmišljanje:

“Kad samo ukazujemo na nemila iskustva iz prakse i to s visokom dozom emocija, stavljamo se u poziciju žrtve. Žrtva svojim postojanjem ne potiče promjene. Žrtva ostaje žrtva.”

——————–
Poštovano uredništvo,

Želim dati svoj prilog zadnjoj inicijativi otvorenog pisma našem ministru iz škole u Mlinarskoj.

Ja ga neću potpisati iz dva razloga:

1. Predugo je (izgubila sam se u prevelikoj količini argumenata i komentara)
2. Ne daje prijedloge kako riješiti postojeće probleme

Obrazloženje:

Smatram da je naš sustav prilično dobro organiziran jednosmjerno tj. od Ministarstva prema bazi, ali nije predviđen način postupanja od baze prema Ministarstvu (pomoćnici ministra, uglavnom, ne znaju ni što ih pitate, viši savjetnici nemaju vremena za komunikaciju s nama, voditelji stručnih vijeća ne znaju kako artikulirati opravdano nezadovoljstvo svojih članova i skloni su čuvati svoju poziciju /oni su imenovani!/), postojeći sustav vrednovanja stručnih skupova nije efikasan (dokaz je postojanje ovakvih foruma!). Znači da moramo sami pronaći način da nas čuje kako ministar tako i roditelji.

Ad 1.) Mi jesmo obrazovani, ali većina nije baš spretna sa svim tim svojim znanjem kad ga treba fokusirati za postizanje konkretnog cilja. Dugačko pismo nije stimulativno (prilog 1.). Naime, pojedinac–autor se lako izgubi u potrebi da dokaže to što misli, a masa inertno i nedovoljno kritično potpisuje…. ).

Prijedlog: počnimo funkcionirati na razini na kojoj želimo da nas prepoznaje, u prvom redu, naše ministarstvo. Organizirajmo se timski i artikulirajmo svoje obraćanje ministru uvažavajući okolnosti. Nezadovoljstvo valja sročiti kratko i jezgrovito, a prilozima se može potkrijepiti čime se daje mogućnost čitatelju da čita priloga koliko želi, ali da registrira, tj. da ga potakne na razmišljanje opravdanost nezadovoljstva.

Ad2.) Kad samo ukazujemo na nemila iskustva iz prakse i to s visokom dozom emocija, stavljamo se u poziciju žrtve (prilog 2.). Žrtva svojim postojanjem ne potiče promjene. Žrtva ostaje žrtva.

U mojoj školi smo na slijedeći način počeli rješavati dio svojih problema:

– u lipnju 2012. je Tim za Usklađivanje Prakse i Pravilnika pročešljao zakonsku regulativu i na tragu odredbi Statuta Škole osmislio strategiju djelovanja u osnovi koje su obraćanja Školskom odboru na način da nam osigura uvjete rada u svom djelokrugu;

– u kolovozu je ravnatelj na sjednici „otvorio put djelovanja“ za izradu prijedloga PROTOKOLA ŠKOLE O SURADNJI S RODITELJIMA u šk.godini 2012./13.;

– za 10 dana počinje prvi dio izrade tog prijedloga (anketa zaposlenika Škole);
– paralelno teku pripreme za prilagodbe vezano za kaos ponašanje učenika: pedagoške mjere (imamo potrebu uskladiti tumačenje pojmova uzorno-dobro-loše iz vladanja i postići produktivnost unutar razrednih vijeća u tom području);
– planiramo potaći promjene vezano za zaključivanje ocjena (kod nas je i tu kaos).

U osnovi ovakvog postupanja je potreba za uočavanjem što unutar regulative nismo dovoljno operacionalizirali na razini Statuta Škole, a što je posljedica loših odredbi pravilnika. Kad precizno detektiramo što je to točno u pravilniku loše, znati ćemo ministru ukazati ŠTO I KAKO TREBA MIJENJATI U PRAVILNIKU DA BI U PRAKSI BIO UČINKOVIT.
Zajedno!!!

Dajem na razmišljanje sljedeće:

Odvjetnici imaju odvjetniču komoru kao institut profesionalne kontrole. Nema šanse da kazne svoga člana (iskustvo: držali su moju opravdanu prijavu u svojoj ladici do vremena u kojem su me izvjestili da je nastupila zastara!!! Sudac u procesu „toplo preporuča“ da se spor „zamrzne“ jer neće povoljno završiti za tužitelja….); Liječnici imaju liječničku komoru….trebam li komentirati?….. Prosvjetari nemaju institut profesionalne podrške. Zašto?

Da nam nema sindikata, vratili bismo se u doba vremena da obilazimo učenike u kućama, za dva jajeta i, možda, kokoš….

Pozdrav iz Slavonskog Broda uredništvu
i svim kolegicama i kolegama koji žele raditi da se promjene dogode

Prilog 1.
Ja si to ovako vizualiziram: kao da sam u „Kauflandu“ gdje me „napada“ preko-nekoliko šarenih pakiranja npr. čokolade od isto toliko proizvođača, s manje-više dosjetljivim nazivima. Kad si dam truda i čitam sastav, ista stvar: sve vrhunski sastavi i porijekla … Ni cijeni više ne možeš vjerovati…
I mi smo s našim zahtjevima/očekivanjima od ministra na „tržištu očekivanja“ i imamo obavezu sročiti svoje ideje na način da ih on čuje, a ne samo da ih mi kažemo. Imamo ogromnu (roditelje i učenike uz dodatak svih onih nadobudnih nadzornika) i moćnu konkurenciju (građani-biračko tijelo). Za sada svi oni vode s velikom prednošću, a mi sjedimo i kukamo.
To nije učinkovit način rješavanja stanja s kojim nismo zadovoljni!

Prilog 2.
Horhe B. je napisao/prepričao neke prekrasne priče. Jedna mi se nametnula ovom prigodom:
Seljaku se dogodila nevolja da mu konj upadne u rupu… vođen milosrđem, odluči skratiti muke konju…. Uz pomoć suseljana počne zatrpavati konja i kako koja lopata zemlje padne na konja tako ju on strese s leđa…. Lopata po lopata zemlje pada konju pod noge… i eto konja vani….
Ništa od ovoga što nam se događa nije nastalo u trenu. Neće ni nestati odmah, a kamo li samo od sebe ili jer je nekome (osim nas) stalo da se stanje promijeni.