Sve novo, a opet – već viđeno!

09/04/2012

Emotivni problemi i teškoće, nerazvijene socijalne vještine, psihosomatske bolesti, teškoće u učenju… Moja škola, kao ni niz drugih škola u Hrvatskoj, nema ni logopeda ni defektologa ni psihologa. Mojoj školi već 5 godina odbijaju odobriti stručnog suradnika logopeda uprkos brojim prilagođenim i individualiziranim programima. Dakle, zaključujem, ja bih trebala tretirati ove poremećaje?! Svaki poremećaj na svoj način. Liječiti!!? Ja! Učiteljica!?

piše: Gordana Kovač Bluha

8.ožujka. Dan žena. 18 sati. Škola. Učiteljsko vijeće nakon redovne nastave. Predavanje prof.logoped Željke Butorac. Tema – disleksija. Učiteljice i učitelji svi na broju. Najviši stupanj koncentracije… Slušamo temu koja nas sve zanima. Očekujemo objašnjenje, razumijevanje, pomoć. Što se to događa u našim razredima? Svake godine sve više različitih obrazovnih i odgojnih problema, prilagođenih i individualiziranih programa? Osjećamo se loše. Neuspješno. Griješimo li negdje profesionalno? Sigurno griješimo! Naši su svakodnevni strahovi hoćemo li ostaviti negativne trajne posljedice na neko dijete s takvim poremećajem? Hoćemo! Dapače, već sigurno i jesmo. Već neko vrijeme smo frustrirani i pitamo se što se to događa s djecom, nama? Tražimo stručnu pomoć. A nje nema niotkuda! Doduše, ravnatelj je imao sluha i organizirao je predavanje koje smo željeli čuti. I čuli smo. Jako dobro i korisno, prepuno uputa za prepoznavanje simptoma disleksije. No, mi prepoznajemo i simptome disgrafije, diskalkulije, dislalije. Saznajemo da su to poremećaji s kojima djeca već dolaze u prve razreda osnovnih škola, a saznajemo i neke od uzroka tih poremećaja. No, prepoznajemo mi i poremećaje u koncentraciji i pažnji. I poremećaji ponašanja sve su češći. Na kraju predavanja zapala sam u stanje slično depresivoj panici! Ne postoji definicija takvog stanja, ali ja sam se baš tako osjećala!

Po izjavi prof. Butorac, u RH ima oko 28 000 djece s disleksijom. I svake godine broj raste. Pretpostavljam da je otprilke isto toliko djece s disgrafijom i diskalkulijom. Dodamo li djecu s poremećajima pažnje i koncentracije – broj se penje do stupnja „zabrinjavajuće“, a stanje u školama postaje alarmantno.

Dr Ranko Rajović, predsjednik Komiteta za darovitu djecu svjetske MENSE i autor NTC sistema učenja, kaže da danas na našim prostorima ima 40-50% djece do 6 godina koja imaju poremećaj govora, 50% nema razvijenu finu motoriku, 50% ima usporenu akomodaciju oka. Kaže kako na našim prostorima svako drugo dijete ima neki od spomenutih poremećaja.

Prevodim si – moj razred bi po tome trebao imati 13 učenika s nekim od ovakvih poremećaja. Četvoro već ima i dokumentaciju (disleksija,dislalija, organski poremećaji…) Četvoro je još u postupku. Za dvoje još nismo sigurni pa čekamo da prođe neko vrijeme. Da se eventualno prilagode!

Prof.Butorac nam je rekla i radosnu vijest – ovi poremećaji se danas uspješno LIJEČE. Liječe ih stručnjaci koji postavljaju dijegnoze. Dakle psiholozi, neurolozi, dječji psihijatri uz pomoć defektologa i logopeda! Ali, nadodala je, važno ih je rano otkriti i što prije početi s pravilnim tretmanom liječenja. Pri tom je rekla kako su posljedice neadekvatnog tretiranja ovih poremećaja poput svih ostalih krivih i neadekvatnih tretmana bilo kojeg drugog poremećaja. Kao prvo, emotivni problemi i teškoće, nerazvijene socijalne vještine, psihosomatske bolesti, teškoće u učenju…

Moja škola, kao ni niz drugih škola u Hrvatskoj, nema ni logopeda ni defektologa ni psihologa. Mojoj školi već 5 godina odbijaju odobriti stručnog suradnika logopeda uprkos brojim prilagođenim i individualiziranim programima.

Dakle, zaključujem, ja bih trebala tretirati ove poremećaje?! Svaki poremećaj na svoj način. Liječiti!!? Ja! Učiteljica!?

Nakon 30 godina staža pitam se hoće li ikada na vlast doći osobe koje će znati i htjeti postaviti prioritete struke? Ne političke proritete! Hoće li ikada ijedna vlast početi uvažavati rezultate naručenih ili drugih relevantnih istraživanja? Jer, ukoliko nema namjeru uvažavati rezultate istraživanja, neka ih ni ne provodi, neka ne toši novac uludo! Pitam se hoće li ikada doći dan kada će u ministarsku prosvjetarsku fotelju sjesti netko „iz razreda“? Kada će zamjenici i poneki pomoćnik biti učitelji ? Kada će prosvjetu početi voditi prosvjetari? Hoće li ikada netko zaista poželjeti poboljšati uvjete rada učiteljima i učenicima i kvalitetu odgoja i obrazovaja podići na kvalitetniju razinu? Jer, bojim se da do sada nikome nikada boljitak djece nije bio na prvome mjestu kada je na vagu stavljao razloga ZA i PROTIV dolaska na rad u Ministarstvo, Agenciju ili Gradaski ured za obrazovanje.

Razlozi su sasvim sigurno bili motivirani nekim drugim, ne tako prizemnim razlozima. Dokazuju to činjenice! Ukoliko netko i dođe u Ministarstvo „iz razreda“ (a takvi su zaista rijetki) u njega se gotovo u pravilu nikada više ne vraćaju. Čak dapače , bore se svim sredstvima da tamo negdje oko Svetica i ostanu. I koliko god u medijima bili prozivani , koliko god struka njima bila nezadovoljna, oni se bore da ostanu. Zašto? Radi mene? Nas? Djece? Ma jasno da su razlozi sasvim druge prirode. Poput realizacije osobnih ambicija, novca, moći, većih ili manjih povlastica.

Pitam se zašto si čelni ljudi u prosvjetnim institucijama ne stave u zadatak, u cilju boljeg razumijevanja problematike koju su zaduženi razumjeti, obilazak odgojno-obrazovnih institucija kao mjesečnu obvezu? Zašto ne bi svatko od njih morao mjesečno obići po jednu školu na kontinentu, otočku školu,planinsku školu, škole koje rade s depriviranim skupinama, skupine produženih boravaka… Jedan radni dan provesti u razredu? Osjetiti atmosferu razreda i zbornica? I tako svaki mjesec, u četiri godine svog mandata.Možda bi tada lakše donosili sudove trebaju li školama logopedi, defektolozi, suradnici u nastavi, nova kuhinja, više knjiga, adekvatan prostor, manje učenika u razrednom odjelu i skupini… Možda bi shvatili da to tražimo ne zato što smo neradnici, što samo izmišljamo probleme, već zato što ne znamo kako pomoći gorespomenutoj djeci, a želimo! Da se bojimo nanošenja trajnih negativnih posljedica. Je li sramotno ako otvoreno priznamo da smo nestručnjaci? Ili sramota ipak stanuje na nekoj drugoj adresi!?

Nije li sramotno teoretizirati o učiteljskim problemima, a istovremeno ne željeti čuti stvarne probleme? Nije li sramotno lamentirati o e-imenicima, pametnim pločama, tabletima, dok radimo s 30 i više učenika u razredu od kojih barem trećina ima neke osobno uvjetovane probleme u svladavnju gradiva, radimo u tri smjene, knjižni fond nam je na sramotno niskim granama s tendencijom pada, a učitelji needucirani za pomoć pri rješavanju navedenih poremećaja, bez mogućnosti da igdje dobiju pomoć onda kada im zatreba. A kad zatreba to mora biti SAD i ODMAH! Ili je prekasno!

Pa što nam to svaka ekipa u Ministarstvu, Agenciji i Gradu pokušava prodati? Razmišljam-oko Svetica postoji bar desetak škola u koje se može brzo stići laganim hodom . Zašto ne prošeću? Ili se dovezu službenim automobilima koji su ionako na raspolaganju 24 sata? Zašto ne dođu vidjeti kako radimo, gdje radimo, s kojim se problemima susrećemo? Mi nemamo zaštitare, ni tajnice, ni kodirane brave. Kod nas se može doći kad god tko poželi i vidjeti sve što nekoga zanima! Bez prethodne najave. Pitam se zašto im to nije obveza?

Bojim se da je prava istina da ni mi ni „naša djeca“ nikoga ne zanimamo. Ni prijašnju ni ovu vlast. Na prosvjetu se svi pozivaju u predizbornoj kampanji, kada se treba osigurati glasačka mašinerija. Tada se jako pazi na balans između naših želja i potreba s jedne strane i obećanja koja se daju s ruge strane. Nakon izbora svi kreću već utabanim putovima, agresivno, bahato, s obaveznim nametanjem osjećaja krivnje. Potom se osnivaju se neke nove komisije za nešto „jako važno“, provode se veće ili manje reforme od kojih nitko, osim autora, nema stvarne koristi, odlazi se na putovanja u neke druge zemlje. Što dalje od domaće škole, struke, prakse, problema. A nakon povratka u svoje klimatizirane sobe kreću nova teoretiziranja, novi planovi, filozofije, više sfere koje mi , obični smrtnici, evidentno nikako ne možemo dokučiti. Ali možemo platiti. I plaćamo. Svojim regresom, božićnicom, cipelarinom, motiviranošću, raspoloženjem, iscrpljenošću. Logopedima i defektolozima. Knjigama i opremom. I tako čitav moj tridestgodišnji radni vijek.

Zar zaista još uvijek nismo ništa bolje zaslužili ? Ni učitelji ni učenici? Hoće netko konačno shavatiti da u školama već davno zvoni zvono na uzbunu? Hoće li se netko konačno zaista početi baviti strukom? Hoće li shvatiti da je od bilo koje reforme, pametne ploče ili tableta jeftinije i mnogostruko korisnije uposliti stručnjake, logopede, psihologe i defektologe u svaku školu! Da, svaku školu! Jer to je ulaganje u zdravu naciju, i najbliže obećanom djelovanju u predizbornoj kampanji. Ali, tko se tih obećanja još sjeća!? Osim nas, naivnih, degradiranih i iskorištenih učitelja!

One Response to Sve novo, a opet – već viđeno!

  1. Zdenkica Stanec on 13/04/2012 at 19:49

    Hvala na sjajnom i dirljivom komentaru, draga kolegice! Vjerujem da ste više nego uspješna učiteljica te uspješno učenje želite priuštiti i vlastitim učenicima. Princip individualizacije usmjerava nas prema izradi Individualiziranih planova i programa za svakog pojedinog učenika. Govorim Vam to kao defektologinja – odnosno edukatorica rehabilitatorica s 25 – godišnjim iskustvom rada s učenicima s teškoćama u razvoju. Istina je kako je NAVEDENO NEMOGUĆA misija čak i u razredima 6 učenika, a kamoli u Vašem razredu. Poanta- učitelji(ice) se zdušno za dobrobit djece i svoju osobnu trebaju izboriti za dignitet svoje profesije i poboljšanje uvjeta rada:-)




Osobne stranice s nastavnim sadržajima

  • Antonija Horvatek (matematika)
  • Josip Kličinović (matematika)
  • Saša Peričak (biologija)
  • Dalibor Perković (fizika)
  • Anita Damjanović (engleski)
  • Marijan Biruš (geografija)
  • Nedeljko Begović (fizika)
  • Aleksandra - Maria Vuković (matematika)
  • Miran Novokmet (Računovodstvo - Knjigovodstvo)
  • Antonija Sikavica Joler ("Hrvatski na mreži")
  • Dalibor Joler ("Deutsche Seiten")
  • Željana Mateljan (matematika)
  • Nina Obradović (fizika)
  • Mislav Kolić (povijest)
  • Ivana Šovagović (matematika)
  • Zoran Hercigonja (programiranje, Python)
    Ukoliko znate za još neke nastavnike koji imaju ovakve stranice, javite nam!
  • Sindikati

    Institucije

    Categories

    Banneri

    (225x25) (213x44) (180x156, prozirni) (180x156, bijeli)

    Kolumne