(Jutarnji list) Četvrta generacija učenika sljedeći će mjesec polagati državnu maturu, koja bi trebala biti ispit njihovih trajno stečenih znanja i koja bi im, s obzirom na uspjeh, trebala omogućiti upis na željeni fakultet. O opravdanosti i svrhovitosti državne mature te usklađenosti obrazovnog sustava sa sposobnostima današnjih učenika i potrebama tržišta rada razgovarali smo s mr. spec. Ivanom Škarica Mital, profesoricom engleskog i njemačkog jezika iz Gimnazije Nova Gradiška, dr. Pavelom Gregorićem, izvanrednim profesorom na Odjelu za filozofiju Hrvatskih studija, koji je doktorirao na Oxfordu, prof. Dragicom Dujmović Markusi, profesoricom hrvatskog jezika iz Gimnazije Lucija Vranjanina, autoricom udžbenika i bivšom pomoćnicom ministra obrazovanja, te dr. Vedranom Mornarom, redovitim profesorom na Zavodu za primijenjeno računarstvo zagrebačkog FER -a i predsjednikom Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje. Profesorice Škarica Mital i Dujmović Markusi jedne su od autorica knjižica za državnu maturu koje izdaju Jutarnji i Profil, a koje će se za samo pet kuna moći kupiti uz Jutarnji od utorka.
ŠKARICA MITAL: Državna je matura svakako opravdana, ali njezina je svrha upitna. Ako je svrha mature rangiranje učenika za upis na fakultet i ako se pogleda praksa, brojni fakulteti uz državnu maturu traže i dodatnu provjeru znanja, pa se učenici s pravom pitaju zašto uopće polažu državnu maturu. Udio uspjeha na državnoj maturi u bodovanju za upis na fakultet sve se više smanjuje, pa na nekim fakultetima čini jedva 20 posto, a pojedini fakulteti neke predmete s državne mature uopće ne vrednuju, već traže svoju provjeru.
Je li onda državna matura postigla svoj cilj?
DUJMOVIĆ MARKUSI: Temeljna svrha državne mature nije bila zamjena za prijemni ispit, već vanjsko vrednovanje, odnosno dokaz o ostvarenoj razini postignuća koje učenik stječe u školi. Istovremeno, rezultati državne mature bitan su pokazatelj postignuća unutar pojedine škole, pa je rad na samovrednovanju škola, odnosno ujednačavanje kvalitete obrazovanja logičan sljedeći korak u podizanju kvalitete obrazovnog sustava. Koliko je meni poznato, to nije zaživjelo. Dakle, ako je svrha državne mature zamjena za prijemni ispit, to je apsolutna pogreška. Problem je i koncepcija završnog ispita. Znamo da učenici uče ovisno o tome kako će biti ispitivani. Po mojem dubokom uvjerenju, svrha nastave hrvatskoga jezika je odgojiti budućega čitatelja, a taj isti “budući čitatelj” u eseju na državnoj maturi mora sastaviti tekst na temelju zadanih smjernica, znajući pritom da se njegova originalnost boduje s nula bodova. I tako se nastavnik nalazi između osjećaja odgovornosti koji mu nalaže realizaciju preopsežnog programa s jedne strane i rada na razvijanju učenikove kreativnosti i kritičkoga mišljenja s druge strane. Osim toga, s lektirom koja nam je na raspolaganju doista je teško motivirati učenike za čitanje.
Što o znanju učenika govori činjenica da je za prolaz dovoljno riješiti 20 posto ispita?
MORNAR: Državna matura je dobar instrument koji vrednuje znanje učenika na kraju srednjoškolskog obrazovanja. No što mi svi na fakultetu želimo? Želimo dobiti dijete koje će biti sposobno za savladavanje studija. Mislim da ga ispiti državne mature mogu identificirati, jer je većina nas na prijamnim ispitima provjeravala vrlo slično gradivo. Neki osporavaju državnu maturu jer je prag potreban za prolaznost relativno nizak. Je li zaista? Konkretno, iz fizike je lani, od 8000 učenika koji su je prijavili, njih gotovo 2000 palo iako je za prolaz trebalo 25 posto! Da smo ga digli na 27 posto, palo bi ih još 1000. I što sad? Podići ga još više i ostaviti studije tehnike bez kandidata?
GREGORIĆ: Imam osjećaj da svake godine s novom generacijom studenata imamo pad standarda znanja i motivacije, što dijelom ima veze i s državnom maturom, jer učenik može navesti deset fakulteta koje želi studirati. Vjerojatno ga prva dva zanimaju, a ostale navodi radi sigurnosti. Ako mu se dogodi da upiše osmi studij, na primjer, te umjesto na željenoj medicini završi na strojarstvu, teško je očekivati da posjeduje potrebna znanja i, još manje, motivaciju.
ŠKARICA MITAL: Pad motiviranosti i sve lošiji uspjeh primjećujemo i mi u srednjim školama. To su drugačija djeca, djeca koja su drugačije rasla i razvijala se nego djeca prije 20 ili 30 godina i koja danas od škole trebaju dobiti nešto drugo od onoga što smo dobivali mi.
Što učenik danas dobiva u srednjoj školi?
MORNAR: Svaki bi učenik tijekom školovanja prvenstveno trebao naučiti kako učiti, i to kako učiti cijeli život. Na stranicama EU možete pronaći osam osnovnih kompetencija koje bi djeca trebala steći. To su: komunikacija na materinskom jeziku, komunikacija na stranom jeziku, matematičke kompetencije i osnovne kompetencije iz prirodnih znanosti i tehnologije, digitalne, društvene, građanske i poduzetničke kompetencije, kulturna svijest i znanje kako učiti. Što od toga djeca nauče u našim školama? Mi danas u hrvatskim srednjim školama imamo ukupno 2500 predmeta! Pa to je neizdrživo. Nema svrhe škola sa 17 predmeta, nama treba srednja škola s manjim brojem predmeta i naglaskom na osnovno – prirodne znanosti, društvene znanosti i jezike. Današnji sustav strukovnog obrazovanja koji 75 posto djece priprema za tržište rada, u uvjetima u kojima se kvalifikacijska struktura zaposlenih svagdje podiže, kad u razvijenim zemljama 50 posto radnih mjesta zahtijeva visoko obrazovanje, što prije treba reformirati.
DUJMOVIĆ MARKUSI: Potpuno se slažem. Nama je potrebna korjenita reforma, što znači da se treba smanjiti broj predmeta i podijeliti ih na obvezne i izborne. Imamo iskustva iz Irske, u kojoj srednja škola ima sedam predmeta, kao i iz skandinavskih zemalja; naši su stručnjaci proučavali te sustave, bili kod njih. Međutim, reforma je i socijalno pitanje. U tom bi procesu sasvim sigurno određeni dio profesora ostao bez posla, ponajprije profesori koji bi predavali izborne predmete.
Nove okolnosti
Pa kako onda reformirati sustav?
MORNAR: Učitelji ne bi ostajali bez posla kad bismo svi zajedno imali kompetencije za cjeloživotno učenje i kad bismo se mogli jednostavno prilagoditi novonastalim okolnostima.
ŠKARICA MITAL: Neosporno je da su potrebne promjene. Naš je plan i program iz 1994. godine! Učenici pucaju pod opterećenjem. Oni su slomljeni od bubanja i silnog štreberaja – tone činjenica koje uopće ne znaju staviti u kontekst.
GREGORIĆ: Mi svi skupa nismo skloni promjenama. Pitanje je zašto je naš obrazovni sustav toliko baziran na bubanju činjenica? Odgovor je jednostavan: jer je njih najlakše prenijeti i testirati. To je pitanje današnjeg podučavanja, čija promjena za sobom nužno povlači i restrukturiranje visokog obrazovanja i promjenu kurikuluma na profesorskim smjerovima. Ali kako to provesti? Sveučilište odmah istakne da je autonomno i da za promjenama nema potrebe. Jer oni znaju najbolje, iako neki od njih ne znaju uključiti kompjutor. Ukratko, treba nam temeljita reforma i definitivno manji broj predmeta u srednjim školama.
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista