Age, Kurta, Murta i prosvjeta

Za uvod, jedna bosanska alegorija.

Išao putnik kroz zemlju Bosnu i, prolazeći kroz jedan kraj, shvati da se seljaci pozdravljaju s “Da Bog poživi agu”. Gdje god krene, čuje istu rečenicu, po selima, “Da Bog poživi agu”, po njivama: “Da Bog poživi agu”, po tržnicama: “Da Bog poživi agu”. I odlučio on upitati prvog sljedećeg namjernika, pa po čemu je taj aga tako dobar kad ga svi toliko vole? I zaustavi seljaka koji nije izgledao kao da nekamo žuri i upita ga, kako to da je ovdje u narodu ovdašnji aga toliko omiljen, kad su u svim ostalim zemljama kroz koje je prolazio velikaši uglavnom omraženi od svog puka?

I seljak mu odgovori: “Davno, prije deset godina, vladao je ovdje strašni aga, narod je stenjao pod njegovom tiranijom, porez je gulio kožu s leđa, tko nije platio, ode kuća, tko ga je krivo pogledao, ne gine mu bičevanje. I narod ga stalno kleo: “Da Bog da crk’o aga” moglo se čuti posvuda i neprestano. I onda, jednog dana, Bog se smiluje i aga se uguši zalogajem. I narod se razveseli, kraj je tiraniji, novi aga ne može biti gori od ovog. Ali jadac! Novi aga ispadne još veći tiranin od starog; čim je zasjeo na prijestolje, povećao porez dvostruko, pojačao ugnjetavanje, nijedno selo nije bilo sigurno od njegovih razbojnika. I njega narod još više zamrzi i krene se pozdravljati kletvom: “Da Bog da crk’o aga”, moglo se opet čuti po selima i zaseocima. I ne prođe ni pet godina i ovaj aga nastrada, u lovu, od divlje svinje ili vuka ili krivo ispaljene strelice, nije se nitko zamarao detaljima, glavno da age više nema, a njegov nasljednik ne može biti gori od ovoga.”

“Ali sudbina je opet pokazala svoje pravo lice; novi aga, čim je zasjeo na tron, poveća porez trostruko i okupi sve dužnike te naredi da ih se nabije na kolac kao opomena ostalima. Zatim krene u pohod zemljom, uzimajući žene i devojke kako mu se prohtije, a od seljaka skupo naplaćujući čast što ih je posjetio. Ali, na sreću umre i taj aga, dohvati ga neka bolest te umre u krevetu. I ovaj aga, koji je sad vladar, je naslijedio ovog posljednjeg.”

I upita putnik: “Onda mora da je novi aga najbolji od svih, smanjio je poreze, pustio seljake na miru, dao im da žive bez straha i tlake, je li tako?”

A čovjek odgovori: “Ne, novi je aga povećao porez četverostruko, odredio da mu seljaci moraju jednom tjedno doći raditi na dvor, on osobno dvaput tjedno silazi u narod i uzima žene kako mu se prohtije, vrbovao je plaćenike koje narod mora dodatno plaćati, a sve koji su makar jedan dan kasnili s porezom eno raščetvorio na glavnom trgu.”

“Pa što ga onda toliko hvalite i slavite?” upita putnik. “Ne bi li bilo razumnije da i njemu želite skoru smrt?”

“Ne bi”, odgovori seljak “zato jer ako ovaj aga umre i ako nakon njega dođe još gori od njega, kao što je svaki put dosad dolazio sve veći i veći silnik, obrali smo bostan. Goreg od ovoga više ne bismo mogli podnijeti. I zato, neka Bog poživi agu jer, ako i ovaj crkne, sljedeći može doći samo ravno iz pakla.”

******

Prije tri godine, kad je ministar Fuchs zajedno s tadašnjom vladom bio na zalazu, izrečena je jedna rečenica: “U proteklih dvadeset godina prosvjeta je vidjela ministre od kojih se ne zna tko je bio gori; možemo se samo nadati da će novi ministar prekinuti niz”. Kad je Željko Jovanović stupio na dužnost, prva očekivanja bila su umjereno optimistična, a riječi koje su izlazile iz njegovih usta bile su točno ono što su prosvjetari željeli čuti. Nije mu se zamjeralo to što “nije iz struke”, jer neki drugi su bili iz struke pa se vidjelo što su i kako napravili. Sve u svemu, izgledalo je kao da bi prosvjeta mogla napokon odahnuti od dvadesetogodišnjeg grupnog silovanja od strane političara i stranačko-rođačko-prijateljskih uhljeba.

I vidjeli smo kako je to ispalo.

Danas imamo novog ministra za kojeg se, opet, nadamo da će nešto napraviti i promijeniti. Ono što ovaj put daje povoda za nadu je da su njegovi dosadašnji istupi davali naznaku da čovjek zaista ima ideje, da mu razmišljanja idu u pravom smjeru i da su konkretni ciljevi koje je zacrtao (na primjer mala matura) otprilike kompatibilni s onim što većina nastavnika (bar onih s kojima smo u kontaktu) također želi.

No, sve je to dosad bio samo foršpan, najava želja i planova koje sada tek treba početi realizirati. Drugim riječima, sve učiteljsko-nastavničke nade baziraju se na istom onom što nam je davalo nadu kod Jovanovića: iz usta novog ministra izlaze riječi koje želimo čuti. Također, novi ministar će imati konkretan problem identičan starome: niti jedan dan iskustva u osnovnom i srednjem obrazovanju. Naravno, ministar znanosti, obrazovanja i sporta ni teoretski ne može biti stručnjak za sve, ali ovo opet znači da će se Mornar morati pouzdati u ono što mu drugi govore i na kraju će opet sve ovisiti o tome koga će slušati, a koga će odabrati ignorirati.

Prethodni ministar, kao i mnogi prije njega, ali ovaj posebno, je odlučio ignorirati struku. Također, nije uspio pokrenuti nesposobni, nestručni i tragikomično beskorisni birokratski aparat u zgradi u kojoj je stolovao. Hoće li novi aga biti bolje sreće ili ćemo opet svjedočiti smjeni aga-Kurte i aga-Murte, možemo se samo nadati. I moramo se nadati jer nada je jedino što nam je još preostalo.

Ministrov počasni plotun na odlasku, za uspomenu i dugo sjećanje

Kako je vladao, tako je i otišao: uz prosipanje žuči i verbalno šamaranje neistomišljenika, pa makar ti neistomišljenici bili beskonačno stručniji i napravili beskonačno puta više od njega (ako vam ovo “beskonačno” zvuči pretjerano, pitajte matematičare koji će vam potvrditi da je svaki pozitivan broj beskonačno veći od nule). Iskreno, htjeli smo se držati politike “O mrtvima sve najbolje”, ali bivši ministar Željko Jovanović osjetio je potrebu u sklopu svježe objavljenog oproštajnog intervjua osvrnuti se i na udrugu kojoj u dvije godine nije uspio zapamtiti ime pa je neprestano zove “Nastavnici.org”. Tako nas je počastio izjavom “periferna udruga koja je u medijima dobila neshvatljivu pažnju, a zapravo se radi o nekoliko ljudi koji su izlijevali neshvatljivu gorčinu na sve što je radilo Ministarstvo”.

Puno je toga bivšem ministru neshvatljivo, pa pokušajmo mu još jednom, posljednji put (nadamo se), razjasniti, uz rizik da se ponavljamo, ali ponavljanje je majka znanja, govorili su nekad, dok se o znanju još govorilo: pažnja u medijima se može dobiti na nekoliko načina. Jedan je da imaš moć, drugi je da se skineš gol u Big Brotheru, a treći je da imaš nešto pametno za reći. Pa, možda i nije daleko od istine da smo bili “periferni”, ali je činjenica da smo pažnju dobili zahvaljujući stručnosti i sadržajnosti onoga što govorimo. Također, podrška koju svakog dana dobijamo od stotina, povremeno i tisuća kolega, nam govori da smo sad poprilično daleko od periferije, ako ne brojem, a onda bar utjecajem.

Ono što je bivšeg ministra trebalo zabrinuti, a očito nije, je to da je struka nailazila na razumijevanje svugdje, osim u matičnom ministarstvu. Što je jedan od razloga zašto je bivši.

Druga stvar koja je neshvatljiva bivšem ministru je “gorčina na sve što je radilo Ministarstvo”. Ovdje najprije treba ispraviti jednu netočnost, a to je da se gorčina nije prosipala na to što je Ministarstvo radilo, nego uglavnom na to što Ministarstvo nije radilo, a trebalo je. A nije nam jasno koliko čovjek mora biti kratkovidan da ne shvati zašto: zato jer su taj nerad i nesposobnost izravno negativno utjecali na desetke tisuća ljudi, povećavajući kaos na njihovim radnim mjestima, onemogućujući ih da kvalitetno rade svoj posao, otežavajući im ionako već dovoljno teške uvjete, izbijajući im glavni alat koji koriste u profesiji – autoritet, i pokazujući potpunu nebrigu za kompletan sektor. Gorčina je izazvana frustracijom, a frustracija je izazvana stanjem na terenu za koje bi bivši ministar možda i doznao da se ikako pokušao informirati. Međutim, nije, i to je još jedan od razloga zašto je bivši.