(Index.hr)
piše: Tomislav Klauški
Zoran Milanović napokon je izrekao i tu zastrašujuću frazu – “izvanredno stanje”.
“Angela Merkel je rekla da će ova kriza trajati pet ili šest godina, a ja nemam pretenzije da me se uspoređuje s njom, ali sam rekao prije dva mjeseca da će trajati. Ovo moramo doživjeti kao izvanredno stanje”, izjavio je u sinoćnjem u intervjuu za Hrvatsku televiziju.
Objašnjavajući kako Hrvatska više troši nego što zarađuje, a hrvatski proračun sve teže podnosi teret javnih i državnih službi, premijer je posegnuo za kovanicom koju političari koriste kad izgube kontrolu ili kad žele posegnuti za mjerama pri čijoj se provedbi ne žele obazirati na demokratsku legitimaciju.
Vlada bi, dakle, u tom izvanrednom stanju mogla raditi što hoće. Jer izvanredno stanje zahtijeva izvanredne mjere.
Međutim, za ogromnu većinu hrvatskih građana ovo je sasvim redovno stanje.
Već petu godinu ostaju bez posla, suočavaju se poskupljenjima, strahuju za budućnost, grcaju pod porezima i haračima, trpe bahate političare i impotentnu vlast. Poziva ih se na štednju, prijeti rezovima, plaši propašću.
Ovo stanje je izvanredno samo za Zorana Milanovića.
Bicikliranje u krivom smjeru
Koji valjda upravo zbog toga misli da mu je dozvoljeno voziti bicikl po sljemenskoj cesti u suprotnom smjeru, riskirajući sudar i ne obazirući se na kaznu od dvije do pet tisuća kuna zbog kršenja Zakona o sigurnosti prometa na cestama.
Za njega i njegovu policijsku pratnju to su vjerojatno bile izvanredne okolnosti. Premijer je želio kraćim putem biciklirati do vrha brda, pa je stoga pronašao opravdanje da prekrši zakon.
To je bilo u subotu. U nedjelju je proglasio “izvanredno stanje”.
Priznao je da Vlada nema novca za plaće, odnosno da su njezina ministarstva probila proračunske limite – zapošljavajući, između ostalog, koga god su stigli i mogli – pa sada moraju rezati kome god stignu, počevši od učitelja i liječnika. Kako bi i dalje mogli zapošljavati koga god stignu.
Realno, ništa drugo nije se moglo ni očekivati.
Sva ona samohvala vladajućih ministara o povjerenju kreditnih agencija zbog odgovornog vođenja državnih financija sada je pala u vodu. Prije pola godine Vlada se hvalila da drži stvari pod kontrolom, da bi sada njezin predsjednik proglasio izvanredno stanje.
Što je, istini za volju, netipično izražavanje za Milanovića. On se uvijek trudio spuštati loptu. Stišavati strasti. Odbacivao je katastrofične prognoze i libio se dramatičnih izraza.
Nije se čak ni ponašao kao da smo u izvanrednom stanju.
Bježimo u inozemstvo
Za razliku od dobrog dijela hrvatskih građana koji su odavno počeli skupljati zalihe, bježati u inozemstvo, krpati se i snalaziti u očekivanju onog još goreg.
Sada Milanović traži opravdanje za smanjivanje plaća, za rezove i otpuštanja, ne shvaćajući da je za to imao mandat od dana kad je pobijedio na parlamentarnim izborima.
Problem je bio samo u kriterijima.
Kad ih je počeo rušiti, udarajući na učitelje i liječnike, a štedeći birokrate i parazite, odugovlačeći s reformiranjem lokalne uprave, javnih poduzeća, državnih službi, nastavljajući s neracionalnom raspodjelom sve manje količine proračunskog novca, Milanović je samo prolongirao zatečeno izvanredno stanje.
Odnosno, pretvorio ga je u redovno.
Stoga ne treba ozbiljno shvatiti njegovu dramatičnu parolu o “izvanrednom stanju”. To je samo alibi za vlastite promašaje.