(Index.hr) piše: Tomislav Klauški
Na prvi pogled, situacija se čini paradoksalnom.
Dva dana nakon priznanja Slavka Linića da Vlada svaljuje teret krize na leđa običnih građana i samo dan nakon što je odobreno poskupljenje grijanja od 37 posto, na ulične demonstracije izašli su upravo oni kojima su posao i plaća sigurni.
U vrijeme kad tvrtke odlaze u stečaj, tisuće ljudi ostaju bez posla, a time praktički bez egzistencije, sindikati učitelja, nastavnika i djelatnika u zdravstvu krenuli su u prosvjed zato što im je Vlada oduzela privilegije u formi regresa, Božićnica, dnevnica, kao i naknade za prijevoz, odbijajući dati jamstva da će im sve to kasnije vratiti.
Reklo bi se, naglasniji su upravo oni kojima nije najteže.
Zato ih je i premijer Zoran Milanović izdaleka pozvao na red. “Velike riječi i galama neće izvući Hrvatsku iz krize”, kazao je Milanović. “Stanje je ozbiljno, ali nije dramatično i ako budemo pristupili na taj način, izlaz postoji, i to vrlo širok i svijetao”.
Premijer je još jednom pozvao sindikate da preuzmu svoj dio odgovornosti. Da prihvate činjenicu da im Vlada ne može platiti ono za što nema novca. I pritom je vjerojatno u pravu.
Ali kako smo se onda našli u situaciji da pored desetina tisuća ljudi koji su ostali bez posla, s ovrhama za vratom ili u redu za kanadsku vizu, na ulični prosvjed idu baš oni kojima nije najteže?
I da pritom baš oni uspješno artikuliraju poruke koje su zapravo rezervirane za radničke sindikate, kojih trenutno nema nigdje?
Simpatija bez empatije
Mnogi prolaznici na zagrebačkim ulicama pozdravljali su prosvjed prosvjetara i medicinara, poistovjećujući se s njihovim zahtjevima, unatoč činjenici da su prilično nerealni i usprkos tome što Vilim Ribić i ekipa dosad nisu pokazali istu razinu empatije prema radnicima u privatnom sektoru.
Dapače, Ribić je bio taj koji je predložio Jadranki Kosor da raspiše onaj notorni harač kako bi se članovima njegova sindikata mogle platiti sve one stavke iz Kolektivnog ugovora, dakle regres, Božićnica i sve ostalo.
Toliko o solidarnosti.
Ali ovdje je ključna jedna druga stvar. Ribić i njegovi kolege sindikalisti možda se ovdje bore za svoje cehovske interese – zbog čega sindikati zapravo i postoje – ali oni su prvi, i to najglasnije, na ulicu iznijeli parole s kojima se svi mogu poistovjetiti.
O tome da ova vlada nije socijaldemokratska, da ne vodi računa o zaštiti radnika, nego imućnih, da prelama krizu preko leđa ljudi, da ne pokazuje razumijevanje za pad životnog standarda, da štedi banke i tome slično.
Baš kao što je Ribić bio taj koji je vodio sindikalnu peticiju za referendum koja je prikupila skoro 800 tisuća potpisa, među ostalim i Milanovićev, jer su je ljudi u prvom redu shvatili kao pritisak na HDZ-ovu Vladu.
Stvar u celofanu
Sada se Ribić bori za svoj regres i Božićnicu, ali tipično za njega, taj zahtjev opet je umotao u parole o socijalnoj pravdi i političkoj ideologiji.
Međutim, nije problem u tome što se on bori za svoje članove, pa i za samog sebe, niti što su mu zahtjevi nerealni, pa čak i sebični. To je smisao sindikalne borbe i besmisleno je, pa i nepristojno, apelirati na učitelje i liječnike da se pomire sa činjenicom da za njih nema novca.
Kad ga ima za menadžere, stranačke uhljebe i druge parazite koji još nagrizaju državnu blagajnu.
A još je gluplje poručivati im da šute i pritom u medije, upravo na dan prosvjeda, plasirati članke u tome da “učitelji u Hrvatskoj imaju najveće plaće od svih tranzicijskih zemalja”.
Ovdje se puno veći problem krije u činjenici da se nitko drugi na sindikalnoj sceni ne bori za radnike. Kad će sindikati na cestu ako neće sada? I kad će se boriti za radnike, nezaposlene i socijalno ugrožene ako neće sada?
Stoga nije čudno što na ulicu izlaze oni koji (još) nisu ugroženi, kojima je plaća (još) sigurna i koji traže ono o čemu stotine tisuća ostalih građana (odavno) može samo sanjati.
Možda se ovi sindikati bore za privilegije, ali je isto tako žalosno da se ostali ne žele boriti čak ni za svoja prava.