Ekipa s terena

piše: Jeanne d’Arc (a.k.a. Tamara Šoić)

Ne mogu se sjetiti niti jednog zanimanja u kojem je teoretičar toliko podcijenio praktičara.
Pokušavam zamisliti nekog kirurga usred operacije sa skalpelom u ruci kako nadziran operira, a nakon toga mora odslušati dvosatnu bukvicu, predavanje i analizu vlastitoga rada temeljenog na višegodišnjem iskustvu.
Od nekog bez iskustva.

Pokušavam zamisliti na što bi sličila jedna takva operacija u kojoj mudri teoretičar, nakrivljene glave, s naočalama na pola nosa i bilježnicom u rukama s visoka procjenjuje rad čovjeka koji u nogama ima bezbroj uspješnih, manje uspješnih, a ponekad i izgubljenih utakmica.
Jer i izgubljena utakmica je odigrana utakmica.
Dok je sjedenje u počasnoj loži i arlaukanje (uz dužno poštovanje ekipi iz lože) ipak samo gledanje.

Pokušavam zamisliti kirurga s grašcima znoja na čelu, posvećenog onome što radi, kako osjeća pogled uprt u svaki svoj pokret, mimiku i uzdah, znajući da će, kad sve napokon bude gotovo, morati odslušati detaljnu analizu onoga što je učinio bezbroj puta, a što onaj koji procjenjuje njegov rad iz počasne lože – zna samo iz udžbenika.

Pokušavam zamisliti tog istog kirurga kako stoički sluša svaku primjedbu, svaku nebuloznu sugestiju neprimjenjivu u praksi dok se istovremeno njegov pacijent polako budi iz anestezije i nekim čudom, preživljava.
I ne mogu ga zamisliti.
Barem ne na način na koji to čine nama.

Pojavit će se tako neka gospođa iz počasne, natkrivene, stadionske lože, ušetati u razred koji nikad prije nije vidjela, procijeniti djecu o kojoj ne zna ništa, procijeniti njihovu reakciju na nekakav umjetan, sterilan način rada na kakav nisu navikli pa će i oni sami djelovati umjetno i sterilno – i iz počasne lože donijeti svoj sud.

Usporedit će viđeno s onim što je pročitala u nekom udžbeniku jer s vlastitim iskustvom uspoređivati ne može.
Vlastitog islustva gledatelji počasne lože nemaju, a ako su ga nekad i imali, ne znači da su se u stanju spustiti s tribina i ravnopravno s utreniranim igračima naviklim na kišu, sunce i sudačke smicalice – odigrati utakmicu do kraja.

U našem je poslu praktičar ključ svega.
Kao i uostalom u svakom poslu.
Ali jedina smo struka potpuno nadjačana i nadglasana teoretičarima.
Ljudima koji su zaboravili da je razred živ organizam, nepredvidiv i divan u isto vrijeme.
Ljudima koji pričajući o nekim novim metodama te iste metode mogu naučiti samo od nas.
Samo u razredu.
I svjesni su da svojim ulaskom u naše razrede – uče od nas.
Bit će da je to ono što ih najviše muči.
Pa su nas morali nadjačati i nadglasati.
Ali nadigrati – e to će malo teže ići.

Ipak mi imamo više utakmica u nogama od ekipe iz počasne lože.
Zato i jesmo na terenu!

1 Comment

  1. Što vrli savjetnik, kad je već pun tako mudrih savjeta, ne ostane koji mjesec u razredu i popravi sve što je, diletant nastavnik zabrljao.
    Inače, poznato je da, usmeno pričaju svašta, a u nalazu pišu puno opreznije. Iako sam imao i žalostan slučaj gdje je i u nalazu pisalo o „ravnoteži u Svemiru“, „ljubavi kojom pomazanici nastavničkog posla moraju obgrliti razred“ te je bilo još sijaset poezije, a tražila se, ni manje ni više nego, jedna smjena i tri otkaza.

Comments are closed.

Share This