Na polugodištu zaključena čvrsta četvorka?

Iz pera nastavnika Ilije Barišića koji je eksperimentalni program upoznao temeljem vlastita iskustva i iz prve ruke.
Naime, interes je nastavnika za ovu temu velik pa pismo kolege prenosimo u cijelosti.

S obzirom da se informacije o Školi za život javnosti dobrim dijelom prenose na nepotpun i propagandistički način, mnogi su nastavnici iskazali interes za konkretnim osvrtima i iskustvima profesora koji su neposredno uključeni u samu reformu. Stoga sam odlučio podijeliti s kolegama dio svojih iskustava i dojmova o tome kako je raditi po eksperimentalnom programu i što mogu očekivati sljedeće godine kada će, po najavama, taj program biti uveden u sve škole. Moja se iskustva odnose prije svega na 1. razred gimnazije i na nastavu Hrvatskoga jezika.
Krenuo bih od problema, s obzirom da se u javnosti plasira slika kao da su oni minorni i da sve ide kao po špagi. Rekao bih da su tehnički problemi s udžbenicima i tabletima na koje se ložila javnost sporedni u cijeloj stvari, premda sigurno ne pomažu. Jezgreni su i ključni problemi s kurikulom, vrednovanjem, edukacijom.
Jasno da novi program zahtijeva i novi način planiranja rada. Višak radnih sati i višak truda, koji i sve vas očekuje, neću navoditi kao problem. Više rada, a motivacija i plaća jednako niska – nema veze, to je za drugu raspravu. Problem je kako se tu snaći i kako planirati.
Što nam je na raspolaganju? Kurikul – prilično apstraktan, nedorečen, pisan ‘zamornim didaktičkim metajezikom’ (iz Recenzije HAZU, gdje je Kurikul Hrvatskoga ocijenjen prosjekom od dva cijela nešto i skoro srušen). Mentori ga na edukaciji ne znaju pretočiti u sustavno i jasno formuliran okvirni plan ili u neke upute koje treba predočiti u konkretne nastavne sate i aktivnosti za učenike. Nešto su sklepali na brzinu, neke su im ideje dobre, ali tu se nigdje ne vidi glava i rep. Nedostaje cjelovitost i sustavna preglednost. Nema okvira za vrednovanje (nije usvojen) niti naznaka kako će izgledati nova državna mature. To su orijentiri prema kojima svaki savjesni profesor prilagođava svoje podučavanje, osobito kada ima Kurikul koji je nemoguće ostvariti s postojećom satnicom i s obzirom na sve propisane ishode, kao što je slučaj s Hrvatskim jezikom. Iskreno se nadam da će NCVVO što prije objaviti neki katalog za državnu maturu za eksperimentalce koji će nam biti orijentir u kupusari od Kurikula i ishoda koju imamo sada. Ili da će srediti Kurikul nakon e-savjetovanja. Ne znam, odvažno se nadam pozitivnim pomacima.
Edukacija – nedostatna. Nešto se može naučiti, ali ne puno. Dosta je zadataka po principu ‘evo ti formula divnoga kroja kurikula, da vidim što ćeš sada sašiti od toga’. Kao ono kad ti profesor da formulu za rješavanje zadatka i zadatak, a sam ti prije toga ne pokaže kako ga riješiti. To je edukacija. Sami nisu puno toga ponudili. Ne zato što ne žele, nego zato što ni sami nisu razradili. Trude se i pružaju podršku, ne mogu reći, ali kad im se postavi neko jače i konkretnije pitanje – jednostavno šute. Čim me seenaju, znam da ni sami ne znaju kako. Ili nisu ovlašteni dijeliti neke delikatne informacije. Ili imaju svoja opravdanja tipična za reformu: “pravom profesoru nije važno, on sve može sam, to je sad po novom, ne razumijete novi sistem, previše ste u starom, što ste negativni, treba nam pozitiva, više sami radite, nema gotovih recepata, novi kurikul znači slobodu, autonomija itd.” To je repertoar opravdanja svih nedoumica i svih nelogičnosti. Možete nasumično izabrati svoj odgovor za bilo koji prigovor koji imate ili bilo koji problem. Ili jednostavno seenanje.
Edukacija je usto korjenito pogrešno (i podcjenjivački prema nastavnicima) usmjerena na nove metode podučavanja. Kao da svi mi radimo samo frontalno i ne znamo bolje. Kao da nismo prošli pedagoške predmete na fakultetima i ne usavršavamo se na stručnim skupovima. Škola za život pokazuje nam svjetlost, put i istinu u nastavni proces koji nam je prije svima bio skriven. Prije Škole za život nije bilo života, a škola je bilo tamno i mračno mjesto u kojemu se nastavnici nisu trudili i nisu znali za bolje. Eto nam svjetlosti Ministrice koja će prosvijetliti nas zaostale i lijene prosvjetare.
Uostalom, edukacija je većinom prijevod onoga što je priredio British Counsil, ista za sve predmete, za sve razine osnovne škole, za srednje strukovne, gimnazije. Sami mi krojimo razliku. Eto, tako je postavljena edukacija. Jako je malo razlikovno oblikovanih zadataka, po predmetima, uzrastu učenika, usmjerenju. Vidjet ćete sami, ako već ne vidite na Loomenu. Ne znam hoće li nešto promijeniti nabolje. S obzirom na obujam posla, sumnjam da stignu. Ne zato što ne bi htjeli. Bitno je unijeti birokratsku kvačicu da je odrađena reforma, ne i sam sadržaj. Reforma i edukacija tako se provode na papiru, ne i u stvarnosti. A znamo da je ionako bitna slika reforme za javnost, ne i sam sustav školstva.
Evaluacija programa, suvisla strategija provođenja reforme – dojam je da se o tome nije ozbiljno razmišljalo. Nisu stigli, jer se cijeli proces morao ubrzati za potrebe politikantske promocije. Neki se problemi dijelom rješavaju u hodu, neki se guraju pod tepih. Mogao bih još nabrajati, ali dosta o problemima.
Da ne bude sve u negativnom tonu – stvari idu. A ono, što ne bi išle. Pripremiš se, uđeš u razred i radiš s djecom. Djeca uče, neka bolje, neka lošije, kao i uvijek.
Teško je procijeniti zadovoljstvo učenika novim u odnosu na stari program. Skoro su svi gimnazijalci orni za rad i dokazivanje kada tek dođu u prvi razred, odnosno barem orniji nego što će to biti kasnije. Mnogim učenicima tek u drugom polugodištu ili kasnije splasne interes, vjerojatno i zbog starog programa koji je svakako trebalo mijenjati, no treba proći više godina i pomno osmišljena opservacija da se utvrdi ima li tu napretka.
Zadovoljstvo učenika i roditelja, kao i uvijek, ovisi dobrim dijelom o nastavniku. Nijedan program tu neće činiti presudnu razliku. Nadalje, problem je procijeniti iskustva učenika u eksperimentalnom programu s obzirom da su prvaši uvijek pogubljeni kada dođu iz osnovne škole. Što oni znaju koja je razlika u odnosu na prije? No generalno, nema većih prigovora. Neki su malo iznenađeni što ipak moraju raditi, jer mislili su da eksperimentalni program znači da će sada sve biti laganini. Neki roditelji također. Mislili su da će im sada u školi sjati vječna duga, a oni će bez prevelikog truda i s osmijehom na licu samo odjahati na jednorozima u bolju budućnost i sretan život obasut novcem i mogućnostima. To je, valjda, rezultat intenzivne propagande iz Ministarstva.
Ono što pouzdano znam, to je da učenici ne mogu smisliti tablete. I ne samo zato što su spori i nikakvi. Premda oni imaju ograničenu uporabnost u nastavnom procesu i neke je stvari zgodno odraditi preko njih i e-udžbenika, generalno su suvišni. Ako je nešto promašaj u ovoj reformi, a od početka je jasno da je to samo slika iz razglednice za Ministričin PR, to su tableti
Kao nastavnici možete očekivati više priprema i rada nego prije, a nije da smo prije zabušavali. Da imamo jasnije smjernice i orijentire glede rada po novom programu, taj dodatni rad većini ne bi bio velik teret, jer je u interesu i nas kao nastavnika i same djece. Ovako smo dobrim dijelom prepušteni sami sebi u osmišljavanju nastavnog procesa i pogađanju onoga što je kurikulski pravovjerno i ispravno, a gdje možda griješimo dušu prema Kurikulu. U tom smislu, prekovremeni koje dobijemo ne pokrivaju stvarnu vrijednost i količinu dodatnoga rada.
Pozitivna je stvar s autonomijom (koja, kao što smo vidjeli, lagano vodi i do anarhije i kaosa, osobito bez Okvira za vrednovanje koji nije usvojen) to što u svome predmetu mogu odabrati lektire koje više odgovaraju recepcijskim sposobnostima učenika. No s druge strane, problem je što je književnost prilično srezana novim Kurikulom, a to ne odgovara interesima učenika. No ne bih vas zamarao problemima Hrvatskoga jezika, o tome bih mogao napisati još puno, puno više. O tome su već napisane studije, a o tome svjedoče i stotine komentara na e-savjetovanju o Kurikulu.
Uglavnom, ima nekih pozitivnih pomaka, no u svemu pozitivnom problem je što sjena neizvjesnosti sve nadvija, sjena politike, spinova, PR-a i poluistina koje se manipulatorski plasiraju javnosti.

1 komentar


  1. Presvijetla bi ministrica,kad već priča o zaključenoj čvrstoj četvorci na polugodištu, trebala znati da se ocjene na polugodištu ne zaključuju. A kad se bude davala konačna ocjena, ona će biti isključivo negativna, i za reformu i ministricu i stranku koja iza nje stoji!

Comments are closed.