(Index.hr) Profesorica Mirjana Kazija žestoko je reagirala na pobunu dijela profesora zbog sluÄaja iz ÄakoveÄke Å¡kole i veliku podrÅ¡ku koju su pružili nastavniku Franji DragiÄeviću koji se fiziÄki obraÄunao s uÄenicima.
Kazija je viÅ¡a savjetnica za struÄne suradnike pedagoge u Agenciji za odgoj i obrazovanje, a kako je naglasila, radila je i u razredu te kao struÄna suradnica pedagoginja.
U svom je osobnom istupu prvenstveno uÄiteljicama i uÄiteljima, ali i drugima koji podržavaju Franju DragiÄevića, poruÄila da su u krivu te da stvari nazovu pravim imenom.
U nastavku prenosimo njezino pismo.
“PoÅ¡tovane kolegice i kolege!
Potaknuta događajima posljednjih tjedana koji su inicirani situacijom nasilja u jednoj srednjoj školi u Čakovcu, obraćam vam se kao jedna od vas.
Trideset godina radim su sustavu odgoja i obrazovanja i proÅ¡la sam ga iznutra od dna do vrha. Radila sam u razredu, kao struÄna suradnica pedagoginja ( Å¡to sam i diplomirala), bila sam ravnateljica, a zadnjih trinaest godina radim kao savjetnica u Agenciji za odgoj i obrazovanje.
Znam da vam se moje pismo neće svidjeti, ali dopustite mi drugaÄiju percepciju i pravo na moje osobno miÅ¡ljenje.
Radila sam u razliÄitim sredinama i razliÄitim uvjetima. Radila sam s romskom djecom, prognanicima i izbjeglicama za vrijeme Domovinskog rata te s djecom iz socijalno depriviranih obitelji. Kao savjetnica, odradila sam viÅ¡e od tri stotine struÄno-pedagoÅ¡kih nadzora u Å¡kolama u kojima su postojali razni konflikti i na koje su ukazivali i uÄenici i roditelji i sami uÄitelji, Sve ovo naglaÅ¡avam kako bi otklonila moguće „argumente“ da nisam informirana ili da nisam iskusila rad u razredu ili Å¡koli.
Ovo piÅ¡em i za sve one UÄitelje i UÄiteljice, ali i pedagoginje/ pedagoge te ostale struÄne suradnike koji se trude pomoći svima. PiÅ¡em onima koji su uzori svojim uÄenicima, koje uÄenici ne zaboravljaju i javljaju im se godinama kasnije. Onima koji su ostavili trag u svojim uÄenicima i pomogli im da postanu bolji ljudi. Ima ih, ali sve manje!
PoÅ¡tovani uÄitelji, razumijem vaÅ¡ revolt i vaÅ¡e strahove, ali se bojim da ste duboko pogreÅ¡no postavili priÄu. Mislim da je, na poÄetku važno razjasniti neke tvrdnje i pojmove, jer, pogreÅ¡ne premise raÄ‘aju i pogreÅ¡ne odluke/zahtjeve. Idemo redom!
Po definiciji, nasilje je neÅ¡to Å¡to Äine oni koji su u poziciji moći, a prema nekome tko je slab i bespomoćan. Dakle, u ovom su sluÄaju uÄitelji u poziciji moći. Oni su odrasli, obrazovani za posao koji rade te plaćeni profesionalci. „Druga strana“ su djeca koja su u razvoju, imaju svoje uzrasne karakteristike pa se opiru autoritetima, isprobavaju granice ili, doista imaju odreÄ‘ene teÅ¡koće koje ih sprjeÄavaju da budu uspjeÅ¡ni. Kako to uÄenik prvoga razreda osnovne Å¡kole može „zlostavljati“ svoga uÄitelja?
Može, zato jer uÄitelji, pa i u ovom sluÄaju, definiraju nasilje kao neposluh, disciplinski „nered“, žamor, tzv. ometanje nastave koja ima biti mirna, tiha i bez upadica, pitanja i sl.
To nije nasilje! Situacija koja se dogodila u Å¡koli u ÄŒakovcu, kada su, prema navodima iz medija, dvojica uÄenika kredom gaÄ‘ali ploÄu dok je profesor pisao po istoj, je vid ometanja nastave, ali nikako nije nasilje!
Druga, potpuno promaÅ¡ena teza je da su uÄenici „nemogući“ te da uÄitelji ne mogu s njima izaći na kraj zbog toga Å¡to su neodgojeni, a odgovornima se imaju smatrati roditelji!
Moje pitanje, koje sam Äesto postavljala u Å¡kolama jest – ÄŒija je odgovornost ponaÅ¡anje uÄenika u razredu? ÄŒija su odgovornost ocjene? Može li uÄitelj pozvati roditelja da mu doÄ‘e umiriti svoje dijete za vrijeme nastavnog sata? Neki su uÄitelji to i Äinili, vjerovali ili ne!
Dinamika odnosa u razrednim odjelima stvar je vjeÅ¡tine i znanja uÄitelja da motivira, zainteresira i uspostavi kvalitetnu suradnju sa svojim uÄenicima. Potencijalna ekstremna ponaÅ¡anja doista su rijetka i rjeÅ¡avaju se na druge naÄine.
Nikada nećete dobiti skupinu od tridesetak uÄenika koji vam dolaze „odgojeni“ i „spremni za rad“! Oni dolaze iz najrazliÄitijih obiteljskih situacija i s razliÄitim predispozicijama i sposobnostima, a uÄitelj im mora pomoći da se formiraju u zajednicu koja je funkcionalna.
Jedan od zahtjeva uÄitelja koji su prosvjedovali je i da im se osiguraju uvjeti za miran i siguran rad te da se moraju zaÅ¡tititi dobra djeca. Pod dobra djeca, uvjeravam vas, podrazumijevaju se ona koja Å¡ute, sve posluÅ¡no prihvaćaju, ne opiru se autoritetima, bubaju i reproduciraju sve Å¡to im se kaže. E pa to nisu dobra djeca. To je odgajanje posluÅ¡nika. A uvjeti koje uÄitelji oÄekuju za miran rad su upravo razredi puni posluÅ¡nika kojima će oni biti vrhunaravni autoriteti koji se ne propituju.
Autoritet i poÅ¡tovanje proizlaze iz percepcije uÄenika da ih „vidite“, da imate puno znanja i razumijevanja, da ste dobronamjerni i da im nastojite pomoći.
Djeci su “uzori” oni koji prepisuju diplomske radove, novcem kupuju sudske presude, novcima drugih grade sebi spomenike
Sljedeći zahtjev pobunjenih uÄitelja je da se tretiraju kao službene osobe poput npr. policajaca te da se svaki „napad“ na njih tretira kao kazneno djelo! Pazite, rijeÄ je o odgojno-obrazovnim ustanovama. ZnaÄi li to da ako prvaÅ¡ić gurne uÄiteljicu njegovi su roditelji nadrapali?
Takav pristup neće razrijeÅ¡iti niÅ¡ta nego će samo produbiti konflikte. Svaki uÄitelj i bilo koji djelatnik u Å¡kolama može pozvati policiju ako se osjeća ugrožen od druge odrasle osobe, roditelja, kolege i sl. Ali osjećati se ugrožen od uÄenika koje trebaÅ¡ obrazovati i odgajati, zastraÅ¡ujuće je!
Zar doista mislite da će policijske intervencije u Å¡kolama i pravilnici putem kojih ćete moći izbaciti djecu, osigurati mir i vaÅ¡ nesmetani rad? Uvijek će biti „jednakijih“ Äiji su roditelji moćni i koje nećete moći izbaciti!
I ono Å¡to je posebno žalosno, a pisalo je na jednom prosvjedniÄkom transparentu „Tko tebe kredom-ti njega radionicom!“. Kao, nemamo mi Å¡to uÄiti, samo nam ih maknite iz razreda! UÄitelj koji ne želi uÄiti, onaj kojemu su djeca smetnja, a ne izazov i koji ne propituju svoje poteze i rad – nije uÄitelj!
Podsjećam na rezultate nedavnih istraživanja u naÅ¡oj zemlji koji govore da je viÅ¡e od trećine Å¡kolske djece depresivno, a gotovo 15% pomiÅ¡ljalo je na suicid. NaÅ¡ su djeca usamljena, nesretna, socijalno duboko raslojena, a druÅ¡tvo im za uzore nudi osobe koje su svoje pozicije stekle na nepoÅ¡ten naÄin, i vrlo Äesto, upotrebom sile. „Uzori“ koji prepisuju diplomske radove, koji novcem kupuju sudske presude, novcima drugih grade sebi spomenike….
Nije vaÅ¡ neprijatelj uÄenik koji gaÄ‘a kredom ploÄu, nego ravnatelj koji je postavljen tamo politiÄki
Pravi su „neprijatelji“ drugdje, ali ih, dragi moji uÄitelji, ne smijete imenovati.
Nije vaÅ¡ neprijatelj uÄenik koji gaÄ‘a kredom ploÄu, vaÅ¡ je neprijatelj ravnatelj koji je postavljen tamo politiÄkim križaljkama bez ikakvih kompetencija… Možda su vaÅ¡i neprijatelji politiÄari koje novce troÅ¡i na silne „reforme“ svakih nekoliko godina dok vi ne možete dobiti novce za prekovremeni rad ili pristojno povećanje plaće s kojim biste dosegli makar prosjek.
Možda je problem u tome Å¡to od fakulteta niste imali suvislu edukaciju koja bi vam pomogla da se nosite s poteÅ¡koćama koje imaju uÄenici, a koje nisu ni postojale u „vaÅ¡e vrijeme“. Možda imate roditelja koji ima veze i moćan je pa se ravnatelj ne želi sukobiti s njim te mu dijete može raditi Å¡to hoće i ne smije dobiti kaznu i ne smije ga se nazvati nasilnikom?
Možda vas zlostavljaju u kolektivu jer ste entuzijastiÄni i trudite se, a svi smo isto plaćeni radili ko ludi ili radili na minimumu.
Možda je problem strah da se stvari nazovu pravim imenom? Isti onaj strah koji osjećaju i uÄenici i koje uÄite da se ne suprotstavljaju i da budu „dobra djeca“.
Strah je duboko u korijenima ovoga društva i zato oštricu osude upiremo u pogrešnom smjeru.
Ne znam koji je toÄno vaÅ¡, konkretan, problem i strah, ali uvjeravam vas da to nisu djeca!
Nazovite stvari pravim imenom ili zauvijek zaÅ¡utite!”, napisala je Mirjana Kazija u svom otvorenom pismu.
Radim u Å¡koli kao struÄni suradnik. ÄŒesto se pitam tko su ti struÄni suradnici koje uÄitelji spominju kao one koji im nisu spremni pomoći u situacijama poput ove u ÄŒakovcu. Umjesto toga daju im „dobronamjerne“ savjete da Å¡ute jer konflikti koji iziÄ‘u preko vrata uÄionice svjedoÄe da su nesposobni raditi u razredu.
Ma ne samo struÄni suradnici, u istom kontekstu spominju se i ravnatelji, a o savjetnicima iz AZOO da i ne govorim.
Želja kolegice koje ostvarila karijeru svih pobrojanih, da prosvijetli one koji su „duboko pogreÅ¡no postavili priÄu“, rodila je eto, Äetrdesetak slabo povezanih reÄenica ovog toplog ljudskog, ali nadasve struÄnog pisma koje su mi konaÄno otvorile oÄi.