Spašavanje vojnika Nakladnika

Piše: OBT
Pred nekoliko dana na mom Facebook zidu izađe slika sa zanimljivim tekstom koju je netko od mojih prijatelja podijelio, a koji je po meni savršeno primjenjiv na raspravu o novom Zakonu o udžbenicima.

Ukratko, radi se o novinaru koji dolazi u Vrapče radi reportaže i pita dežurnog psihijatra kako oni tamo razvrstavaju pacijente tj. kako odrede tko je malo, a tko puno lud. Psihijatar mu kaže da pacijentu ponude da riješi sljedeći problem: “Imate kadu punu vode koju treba isprazniti. Što ćete izabrati za to: žlicu ili čašu?” i onda ga temeljem odgovora razvrstaju na odgovarajući odjel. Nakon malo razmišljanja, novinaru se pitanje učini nestvarno jednostavnim te on ponudi svoj odgovor: “Jamačno, upotrijebit ću čašu. Najbrže je tako.” na što mu psihijatar odvrati “Najbrže bi bilo podignuti čep i pustiti da voda jednostavno iscuri. A vi? Ostajete kod nas mjesec ili dva?”

Temeljni problemi koje ovaj prijedlog zakona nastoji riješiti, barem prema mom viđenju, jesu kako
slijedi:

Problem 1 – olakÅ¡ati financijski teret kupovine udžbenika roditeljima.
Problem 2 – olakÅ¡ati Å¡kolsku torbu učenicima.
no pristup kojeg su autori prijedloga zakona zauzeli nalik je odgovoru novinara s početka teksta.
Lakši udžbenik = jeftiniji udžbenik = bolji udžbenik. Možda bi bilo najbolje da bude tiskan na WC
papiru. Radna bilježnica, taj neprikosnoveni i nedvojbeno nužan alat u nastavi brojnih predmeta, a
posebice u nastavi stranih jezika, neće biti obvezna jer je po već utvrđenom kriteriju: lagana radna
bilježnica = bolja radna bilježnica, a sukladno tome najbolja radna bilježnica teži 0 grama.
Međutim, problem kojeg autori prijedloga zakona, očito, niti ne vide jest problem podilaženja
nakladnicima koji, radi sramotne nebrige za djecu baš svih vlada od samostalnosti na ovamo,
ostvaruju profit koji im ne bi uopće trebao biti omogućen.
Nakladnici su privatni poduzetnici i ako nisu sposobni zarađivati od prodaje knjiga mimo školskih
udžbenika, onda neka ugase svoje poslovanje i preorijentiraju se na nešto profitabilnije. Država
zaista nema nikakvog interesa umjetno održavati privatnika na životu, a posebice ne privatnika koji
obavlja posao države.
Dakle, sukladno uvodnom primjeru potrebno je iz kade izvaditi čep i pustiti vodu da iscuri, odnosno
logički i zdravorazumski razmisliti o sljedećim pitanjima:
1. zašto bi roditelji kupovinom udžbenika osiguravali zaradu nakladnicima ako mogu proći jeftinije
bez gubitka kvalitete?
2. zašto bi učenik u torbi nosio udžbenik nekog predmeta za čitavo polugodište ako se u svakom
trenutku školske godine obrađuje samo jedna cjelina?
Ne lezi vraže, imam plan napada koji ne samo rješava postojeće probleme već osigurava bitno
veću kvalitetu udžbenika i same nastave. Dakako, potrebno ga je provesti dosljedno i pošteno, a
ovo potonje je kod nas zapravo i najteže.
Krenimo redom; plan se sastoji od četiriju točaka.
Točka 1.
U lijepoj našoj za svaki predmet postoje 4 viša savjetnika te barem 21 voditelj županijskog
stručnog vijeća. To je, valjda, crème de la crème struke, a zapravo mrtvi kapital. Upravo bi ti ljudi
trebali činiti Povjerenstvo za formiranje udžbenika za svaku godinu učenja njihovog predmeta.
Točka 2.
Zainteresirani autori, u koje ubrajam i sebe, aplicirali bi na Natječaj za izradu udžbenika i radnih
bilježnica, ali po cjelinama što, naravno, ostavlja mogućnost da neki udžbenik ili neka radna
bilježnica od 6 cjelina ima 6 autora ili pak samo jednog ako je dotični za to sposoban.
Ovdje do izražaja dolazi “poštena provedba plana” jer ovime nastaje mogućnost zlouporabe i
korupcije pa bi vjerojatno trebalo staviti neko ograničenje na ukupan broj cjelina koje pojedini autor
može “osvojiti” na natječaju.
Točka 3.
Povjerenstvo bi se, između sebe na način koji oni sami odluče, organiziralo u skupine, utvrdilo
kriterije za rangiranje ponuđenih cjelina te sukladno istima procjenjivalo pojedine uratke i donijelo
odluku o tome čije viđenje pojedine cjeline je optimalno.
Naravno, valjalo bi voditi računa da se na kraju udžbenici konsolidiraju po pitanju korištenih
oznaka, pravopisnih pogrešaka i stila pisanja.
Što se grafičke obrade i slaganja tiče, držim da imamo dovoljno kvalitetnih učitelja koji rade u
grafičkim školama pa su valjda stručni za taj dio. Dakako, uz odgovarajuću naknadu. Ne očekujem
da itko radi besplatno.
Točka 4.
Jednom kada su udžbenici formirani, Ministarstvo znanosti i obrazovanja na svojim službenim
stranicama nudi ih kao besplatne pdf datoteke.
Roditelji tada imaju mogućnost printanja ovisno o svojim prihodima (ne trebaju baš sve stranice
sadržavati slike i grafove, a ni sve te slike i grafovi ne moraju baš uvijek biti u boji) tiskati sve
stranice od jednom ili malo-pomalo.
I to je to. Kako bi moji učenici gorljivo kazali: “Easy peasy lemon squeezy.” A kako točno ovaj moj
“ratni plan” rješava probleme koje prijedlog zakona nastoji riješiti?
Financijsko olakšanje roditeljima nameće se samo po sebi. Em ne moraju odjednom platiti sve
udžbenike, em pregovarajući s lokalnim print centrom mogu dogovoriti popuste pri printanju
zajedno s drugim roditeljima što će dodatno smanjiti cijenu udžbenika i radnih bilježnica po listu.
Olakšanje školske torbe dolazi kao posljedica činjenice da bi udžbenici i radne bilježnice bili
“rasuti”. Odnosno, u školskoj torbi bi konačno mogli biti samo nužni materijali.
Naravno, učenici su, posebice osnovci, nemarni i nerealno je očekivati da će paziti da im se ti
listovi ne zgužvaju ili na neki drugi način unište (ne paze ni na udžbenike), ali isto tako učenicima,
koliko god to zvučalo zatupljujuće, paše rutina.
Te nastavne listove (bilo udžbeničke bilo radnobilježničke) mlađim učenicima u registratore (s
motivima omiljenog superjunaka ili lika iz crtića) mogu spremati roditelji, a stariji to mogu i sami. U
njihovoj torbi im, pored pernice, za svaki dan doslovno trebaju točno 3 registratora. Jedan za
udžbenik, drugi za radnu bilježnicu, treći za bilježnicu.
Primjerice, ako učenik taj dan ima 6 školskih sati, u udžbeničkom registratoru mu treba biti točno 6
cjelina – po jedna za svaki predmet. Radnobilježnički registrator bi mogao biti joÅ¡ i lakÅ¡i jer nekim
predmetima radna bilježnica ne treba.
Kad dođe kući, roditelj tog učenika ili učenik sam kada poraste, izvadi iz školskog registratora
listove koji mu sutra po rasporedu ne trebaju i spremi ih u kućni registrator ili fascikl pojedinog
predmeta.
Nisam fizičar po struci, ali ukupna masa bi svakako morala biti manja no sada, a učenici bi stekli
određenu razinu odgovornosti i brige prema svojim nastavnim materijalima. No čak ako se i nešto
uništi, u najgoru ruku je lako isprintati pojedine stranice.
Tko bi to sve trebao platiti?
Povjerenstva koja će procjenjivati, autore čije cjeline budu odabrane, lektore koji će ispravljati
pravopisne pogreÅ¡ke, slaganje i prijelom – sve to plaća država i na taj način konačno u pravom
smislu riječi ispunjava svoju obvezu brige za djecu iz članka 63. Ustava RH. Tiskanje plaćaju
roditelji, ritmom (cjelinu po cjelinu) i stilom (u boji ili c/b) koje im dopušta njihov kućni budžet.
Gdje je tu autonomija učitelja kod odabira obveznih nastavnih materijala?
Autonomija koja se svodi da biraš između 3-4 ponuđena udžbenika u izradi kojih nisi sudjelovao te
u kojima ti je jedna cjelina zadovoljavajuće obraÄ‘ena, druga loÅ¡e, a treća izvrsno – realno i nije
neka autonomija. Stava sam da se ta autonomija može puno bolje ostvariti tako da se svaki učitelj
okuša u izradi pojedine cjeline i na taj način doprinese kvaliteti budućih udžbenika.
Udžbenici bi trebali trajati nekoliko godina!
Najprije, ne vidim zašto bi tiskani listovi o kojima učenik, a posredno i roditelj, vodi računa morali
trajati kraće od par godina. Nadalje, ne vidim zašto se udžbenik ne bi mijenjao brže od ritma
jednom u četiri godine ako dođe do novih saznanja ili boljeg metodičkog pristupa u obradi neke
cjeline ili problema koji se izučava. Upravo ovaj princip gdje se promjena napravi na jednom mjestu
za čitavu državu te dogodine tiskaju samo izmijenjene stranice vodi do veće kvalitete nastave.
Što je s autorskim naknadama onima čiji radovi ne budu izabrani?
Mogao bih biti okrutan pa reći da je to trošak poslovanja, ali podsjećam također na autore čiji
udžbenici ne budu izabrani na aktivima pojedinih predmeta iz bilo kojih razloga. Dobiju nekakvu
minimalnu naknadu koja ne ovisi o broju prodanih primjeraka, ali imaju i minimalnu slobodu
izražavanja. Ovako će dobiti sve ili ništa.
Odakle državi novci za sve to?
Dovoljno je da se propiše kako od sada najveća cijena službenog vozila ne smije premašiti
godišnju neto plaću najviše rangiranog dužnosnika koji će to službeno vozilo koristiti, no ako treba
još kreativnih ideja balansiranja proračuna, stojim na raspolaganju.
Cijeli svijet ide ka tabletima, a ovaj laprda o udžbenicima
Toplo predlažem istražiti utjecaj plavog svjetla koje isijava iz tableta na razvoj dječjeg mozga te
odgađanje lučenja melatonina što za posljedicu ima kasniji odlazak na počinak. Također, a jednako
toplo, predlažem istražiti zašto djeca tehnoloških mogula ne koriste proizvode (tablete, pametne
mobitele, pametne satove) koje im roditelji proizvode.
A što s nakladnicima koje će ovo itekako pogoditi?
Oni nisu moja briga, ne bi trebala biti ni roditeljska briga, a posebice ne bi trebala biti državna
briga. Privatnici su na tržištu koje ih ne treba. Nešto kao prodavači pisaćih mašina. Neka se
prilagode ili odumru. Mogu se recimo prekvalificirati za učitelje Informatike.

To be continued….