piše: Tamara Šoić
Dragi viÅ¡i savjetnici, metodiÄari i teoretiÄari!
Kao Å¡to su naÅ¡i politiÄari davnih dana izgubili vezu sa stvarnošću i nemaju blage veze Å¡to se dogaÄ‘a na terenu (a ruku na srce, s punim novÄanikom lako se izgubi ta veza), tako i vi – bar dobar dio vas – već odavno nemate pojma Å¡to se dogaÄ‘a u razredima.
Nedavno mi je jedna studentica, vidjevÅ¡i razinu znanja i motivacije naÅ¡ih srednjoÅ¡kolaca, rekla: Kako bih voljela vidjeti naÅ¡u metodiÄarku u jednom od ovih razreda!
I to govori sve.
Osim vaÅ¡ih studenata, a naÅ¡ih budućih kolega, i mi nastavnici, tj. oni koji se svakodnevno suoÄavamo s problemima o kojima vi tako lijepo teoretizirate i lamentirate, bismo vas voljeli vidjeti u naÅ¡im razredima, ali u svojstvu predavaÄa, a ne savjetodavnog tijela. Å toviÅ¡e, predlažem da u opise vaÅ¡ih radnih mjesta uÄ‘e obveza održavanja nastavnih sati u Å¡kolama, od najboljih gimnazijskih do najloÅ¡ijih strukovnih usmjerenja.
Meni je jasno kako izgleda idealan Å¡kolski sat. NauÄili ste me tome tijekom studiranja i vi vjerojatno i dan danas vjerujete da takav sat postoji. Ali to nije onaj umjetan, suhoparan, isforsiran sat na koji dolazite s vremena na vrijeme procijeniti naÅ¡u razinu struÄnosti. Ti sati koje tada gledate nemaju ama baÅ¡ nikakve veze sa stvarnošću, oni nisu stvarni ni primjenjivi u praksi, uklopivi u naÅ¡e programe, oni nisu odraz naÅ¡e kvalitete niti kvalitete naÅ¡ih uÄenika.
Ne znam jeste li toga zaista nesvjesni ili to samo uspješno ignorirate.
Zaista bih voljela, bez ikakve zle namjere, dati vam alate koji su nam na raspolaganju i uvesti vas u jedan prosjeÄan, hrvatski razred, naravno, uz svu prethodnu potrebnu pripremu. Pa priÄajte, motivirajte, molite, zabavljajte, prijetite, upotrijebite sve metode koje želite, izrecite Äarobne rijeÄi iz vaÅ¡ih udžbenika kojima godinama obmanjujete svoje studente, a onda, onako iskreno, kažite: kako se osjećate kad vidite da sve te floskule o naÄinima i metodama u praksi ne znaÄe niÅ¡ta?
Možda bi i znaÄile kada bi rezultati bili opipljivi, ali posljednjih 20 godina jasno dokazuju da sve Å¡to nas uÄite, i Å¡to mi prenosimo dalje, jednostavno ne drži vodu.
Možda grijeÅ¡im, možda ja zaista nakon dvadeset i kusur godina rada i svega onoga Å¡to ste me svojedobno uÄili, ne znam primijeniti i prenijeti danaÅ¡njem djetetu, ali voljela bih vidjeti kako vi to Äinite. Jer jedno je pouÄavati kako treba raditi, a neÅ¡to sasvim drugo sve to primijeniti u praksi.
Svima je već jasno da danaÅ¡nji uÄenici ne Äitaju. Barem ne ono Å¡to bismo mi htjeli da Äitaju. I ja im se uopće ne Äudim. U 21. stoljeću tjerati jednog 15-godiÅ¡njaka da Äita kanonska djela znaÄi nemati nikakav doticaj s onim Å¡to se zbiva u glavama te djece. Ta djeca viÅ¡e ne mogu Äitati vlastite rukopise, a vi im u ruke gurate Homera i Eshila. Ili, bolje reÄeno, gurate ih u ruke nama, zahtijevajući od nas da njima, kojima je pojam udžbenika i bilježnica odavno zamijenio ekran mobitela i raÄunala, objasnimo Å¡to je to toliko duhovito u Plautovu Å krcu. PokuÅ¡ajte vi. Možda vam uspije. Nama već odavno ne polazi za rukom.
UÄ‘ite u razrede, ne zato da nam pokažete kako raditi. Mi to znamo, koprcamo se, iznalazimo naÄine kako od niÄega napraviti neÅ¡to, borimo se s vidljivim i nevidljivim vjetrenjaÄama i ne postižemo niÅ¡ta. UÄ‘ite u razrede kako biste vidjeli Å¡to se zbiva na terenu jer uzalud vam teoretiziranje kad pokusni kunići odbijaju suradnju.
UÄ‘ite u razrede kako biste sebi dokazali da joÅ¡ uvijek znate biti nastavnik. UÄ‘ite u razreda kako biste sami sebi osvijestili koliko je sve ono Å¡to ste nauÄili i uÄite druge, primjenjivo u praksi.
UÄ‘ite u razrede zbog solidarnosti s onima koje pouÄavate poslu koji već odavno sami niste radili.
Uđite u razrede kako bi postigli onaj jedan jedini ishod do kojega trebate doći, a on je uvijek najteži – razumjeti.