Ostavite svaki kriterij, vi koji ulazite

16/03/2017

piše: Tamara Šoić, prof. Hrvatskog jezika

Gledam neki dan snimku na youtubeu. Majka, i rekla bih, sedmogodišnji sin u čekaonici. Mali je nemiran, nervozan, divljao bi dok ljudi čekaju red, majka mu ne dopušta. Mali se obračunava s majkom svim mogućim sredstvima, čupa je za kosu, lupa rukama, grebe, mlati nogama….

Zvuka na svu sreću nema pa ne čujemo kakvim je sve uvredama časti.

Majka pokušava ostati pribrana dok ljudi u čekaonici krišom gledaju tu scenu. U jednom mi se trenutku učinilo da majka plače. Vjerojatno zbog nemoći.

Da se nekim čudom majka ustala i zveknula mu jednu iza uha, internet bi gorio.

Zanimljivo je što ta ženska osoba, za koju pretpostavljam da je djetetu majka, niti u jednom trenutku s njim ne pokušava pričati, smiriti ga. Jednostavno dopušta da je tuče i sramoti.

To je otprilike slika onoga što danas imamo i u školama i u obitelji. Agresija i nemoć. Ali naravno, ništa ne dolazi preko noći pa nije ni ova neman tu od jučer. Na ovome se radilo godinama, a kraj se ne nazire.

Reforme više nema. Ako je netko slučajno spomene, isti tren krenu politička prepucavanja i svađe. Cilj je postignut. Obrazovanje je opet gurnuto pod tepih do daljnjeg.

I to izgleda svima odgovara.

Da bih nekom laiku objasnila kakva je pozicija nastavnika danas, trebam onako ugrubo ilustrirati tko nas sve kontolira i propituje naš rad.

S jedne strane Agencija (za odgoj i obrazovanje, odnosno strukovno obrazovanje). To su uglavnom ljudi naše struke koji su dužni pratiti naš rad, korigirati naše propuste, blagosloviti naša napredovanja, ako ikad za njih steknemo uvjete.

S druge strane, prosvjetna inspekcija. To su uglavnom pravnici s ponekim iznimkama. Oni s nama nastavnicima (a ni učenicima) nemaju nikakav kontakt. Samo s našom papirologijim i našim nadređenima, tj. ravnateljem i stručnom službom. Ne vide nas, ne pričaju s nama, samo po potrebi sugeriraju ravnatelju kako nas kazniti. Drže se slijepo slova zakona koji je osmišljen s ciljem da bude nedorečen, nejasan i neprecizan.

Ne postoji gotovo niti jedan članak Zakona o odgoju i obrazovanju u kojem inspekcija, kada dođe, neće naći naš propust.

Evo samo jednog primjera. Članak 77. ZOO « Učenik koji iz opravdanih razloga nije mogao pohađati nastavu i biti ocijenjen iz jednog ili više predmeta upućuje se na polaganje predmetnog ili razrednog ispita. Razlozi i način polaganja predmetnih i razrednih ispita utvrđuje se statutom škole. “I eto nas u problemu. Sve je prebačeno na školu, a statut je ništa drugo do malo razrađeniji Zakon. Ali ne previše, taman dovoljno da i dalje ostane nedorečen i nejasan.

Tako neke škole, recimo, imaju u statutu podatak da učenik ne smije izostati više od 30% ukupne nastave, dok druge nemaju. I tu se obično događaju sporne situacije u kojima često intervenira inspekcija tako da kaže da ta brojka od 30% ne smije stajati u statutu.

Prema slovu zakona, Nastavničko vijeće trebalo bi donijeti odluku treba li učenika koji puno izostaje poslati na taj ispit i koliki izostanak uopće treba biti da ga se pošalje na ispit. Ali tog podatka nigdje nema, odnosno ako je negdje i ugrađen u statut, inspekcija će, kada dođe, reći da tih 30% ne smije stajati u statutu (iako je statut prethodno blagoslovio i Školski odbor i Ured državne uprave).

Na koncu se Nastavničko vijeće, na koje je prebačena loptica, boji donijeti odluku vezanu za zastrašujući članak 77 jer su učenici koji puno izostaju skloni tražiti svoja prava i nerijetko će ih zatražiti baš kada do ovoga dođe.

Tako da je preciziranje ovakvog podatka, lukavo izbjegnuto. A sve što nije precizirano, lako se ruši.

Učenici nemilice koriste mogućnost izostajanja, nastavnici se boje uputiti ih na predmetni ispit, a inspekcija i roditelji vrebaju u zasjedi, čekajući tko će prvi učiniti pogrešan korak.

I u većini slučajeva ga ne učini nitko.

Boje se.

I idu sistemom “skinimo ga s vrata, ionako će mu život već nekako sve to izostajanje i muljanje vratiti”.

Izostanci se gomilaju, tradicija se nastavlja dolaskom novih generacija koje vide kako sistem funkcionira i tako u krug.

A problem se može riješiti vrlo lako. Uvođenjem precizne brojke u Zakon. Ne dopuštajući Nastavničkom vijeću da promišlja, važe, mudruje.

Nastavničko vijeće je skupina lako povodljivih i lako prestrašivih ljudi.

Zakon treba narediti Nastavničkom vijeću upućivanje učenika na ispit i točno precizirati brojku izostanaka o kojoj se radi. Sve ostalo je samo manevarski prostor kojim će učenik bez redovitog dolaženja u školu završiti školu, a nastavnik sklon neradu izbjeći nekakav predmetni ispit koji nema volje odrađivati. I problem riješen. Pa neka zbrajaju i oduzimaju koliko im je još ostalo sati za ispijanje kavica na nekoj terasi u vrijeme nastave.

Nedavno je tako Marina Paić, prosvjetna inspektorica iz Rijeke, poništila popravni ispit iz hrvatskog jezika na kojem je učenik ocijenjen ocjenom negativan. Ispit je poništen uvidom u Odluku o rokovima za polaganje popravnih ispita. Naime, tom je Odlukom trebala biti utvrđena dinamika pristupanja učenika usmenom dijelu ispita čime bi se izbjeglo nepotrebno čekanje učenika.

Nije uzela u obzir da je nastavnica pitala učenike želi li netko odgovarati prije ostalih.

Nije uzela u obzir da je taj učenik na kraju nastavne godine imao 6 negativnih ocjena pa su mu, zbog pritiska ravnatelja, četiri negativne ocjene preinačene u dovoljan.

Nije uzela u obzir da je na popravnom ispitu iz matematike učenik predao prazan papir, ali opet, zbog pritiska ravnatelja, dva su se člana komisje izjasnila za prolaznu ocjenu (na temelju 0 bodova!!! ), a jedan za negativnu.

Ali je zato uzela u obzir učenikovu nelagodu prilikom čekanja ispita!

Na koncu, nakon svih tih poklonjenih ocjena, trebalo je još samo riješiti posljednju negativnu iz hrvatskog jezika i to je uspješno riješeno. Ispit je poništen, formirana je nova komisija u kojoj nije bilo predmetne nastavnice i sve se sretno završilo.

Poruka je još jednom odaslana.

Ne postoji ispit koji inspekcija ne može srušiti, bez obzira što ni ZOO ni svi statuti ovog svijeta takvo što ne propisuju.

Ali da nije bilo toga, nešto bi se već našlo. Nije to inspekciji nikakav problem. Pisali su nebulozne i nejasne zakone pa ih sada s lakoćom provode.

Ovakvih je slučajeva bezbroj.

Svaka škola može napisati zaseban roman na ovu temu, a ona je uvijek ista. Pedocentrični pristup kakav već jest, uz sve svoje mane ima jednu, vjerojatno nebitnu kada ga usporedimo s ostalima, ali neprocjenjivo važnu za rezultat takvog načina odgajanja djece – poniženje nastavnika iz svih raspoloživih sredstava. Učenici su zaštićeni, nastavnici su mete. Lake i jednostavne.

Na koncu dolazimo do roditelja. Roditelj može oprostiti svašta, ali teško se miri s činjenicom da njegovo dijete nije jednako dobro kao on ili barem puno, puno bolje.

I tu počinju svi problemi.

Počinju već u vrtiću, odnosno onog trenutka kada roditelj krene svoje dijete uspoređivati s ostalom djecom. I kako većina roditelja svoje dijete vidi nerealnim očima, vrlo će brzo tražiti za svoje dijete više i bolje, smatrajući da ono to zaslužuje. Naravno, često uz minimun rada djeteta. Pa će već na prvom vrtićkom sastanku neke majke biti glasnije od ostalih ukazujući i optužujući u startu tete, sustav, politiku i univerzum za nešto što same ne mogu dovesti u red u vlastitome domu. Te optužbe će se nastaviti kroz osnovnu i srednju školu, a alati kojima će utjerivati strah u kosti zlim nastavnicima, bit će nadohvat ruke.

Neka će informatički pismena majka uslikati, po njenom mišljenu, pretežak zadatak njezinog čeda, proslijediti ga u grupu takvih sličnih, senzibilnih majki, taj će isti, nerješiv zadatak postati vijest dana u svim medijima i da vidim nastavnika koji će se nakon toga usuditi osmisliti zadatak u kojem djeca trebaju misliti.

Pa će tako jako brzo neka mama proširiti vijest ostalim mamama da postoji nekakva inspekcija kojoj je dovoljno napisati pisamce kontra nekog nesimpatičnog nastavnika.

To pisamce može biti čak i anonimno. Inspekcija odmah skače. Nema veze je li njegov sadržaj lažan ili istinit, bitno je da će u konačnici nastavnik uvijek biti taj koji će podviti rep.

A kad roditeljima daš takve alate, oni gube glavu.

Istina je da će inspekcija zaista reagirati na svakakve optužbe, a onda, kada se te optužbe pokažu utemeljene ili neutemeljene, neće se dogoditi baš ništa. Nikome. Nastavnik će se doduše živcirati, gristi nokte, kolektiv će ga poprijeko gledati, ravnatelju neće smjeti na oči neko vrijeme čak i ako je svaki navod potpuno besmislen i lažan. Nitko ne voli u svojoj kući inspekciju jer oni uvijek nešto nađu, a odgovor na pitanje zbog čega uvijek nešto nađu, nalazi se u prethodnom ulomku. Jer su si morali osmisliti razlog postojanja.

A nastavnici su u svemu tome potpuno nezaštićeni i bespomoćni. Ne može se protiv sustava koji je sam sebi zacrtao nekoga staviti na dno. Jer kome danas treba autoritativan nastavnik koji će neko dijete natjerati da se uhvati knjige? Nikome. Ponajmanje roditeljima jer su onda oni ti koji moraju svoj dio posla odraditi kod kuće, a treba snage i hrabrosti suprotstaviti se pubertetliji koji po cijele dane ne ispušta mobitel iz ruke.

Tako da je onda lakše predati se, okriviti sustav za nefunkcioniranje, pronaći par žrtvenjih janjaca kao primjer ostalima i ne natezati se (čitaj: odgajati) onoga koji po cijele dane bulji u mobitel. I mir u kući. Nastavnicima na koncu ne preostaje ništa drugo nego ponuditi minimum jer to je upravo ono što se od njih traži. Dati minimum, tražiti minimum i ne talasati. Jer bilo kakvo podizanje kriterija i tog minimuma, nikad ne završava dobro.

Za nastavnika svakako ne.

Sustav obrazovanja funkcionira tako da kažnjava svakog nastavnika koji odskače od zacrtanog minimuma, a pogoduje onima koji ga se slijepo drže. A takvih je svakoga dana sve više i nitko im ne može zamjeriti.

Sustav obrazovanja je upravo onakav kakvim su ga kreirali roditelji i političari. Kvaran na sve strane, ali kao takav, poželjan. Jer svaki političar želi neobrazovano biračko tijelo lišeno kritičkog razmišljanja i svaki roditelj želi diplomu u ruci svoga djeteta pod svaku cijenu. Nema veze što je težina te diplome neizrecivo lagana i u stvarnom svijetu potpuno beskorisna.

Ali svi to toliko žele, tko smo mi da im takvo što uskraćujemo?

Protiv sebe imamo roditelje, inspekciju, medije i političare. Prirodni smo im neprijatelji. Kada to ne bi bilo tako već bi se netko potrudio ukinuti anonimno prijavljivanje nastavnika i novčano sankcioniranje neutemeljenih i zlonamjernih prijava. Nije to velik korak, ali je ipak naznaka nekakvog reda. Ali ako je red igdje nepoželjan, onda je to u sustavu obrazovanja koji svakim danom sve više nalikuje na ono strašno, jezovito mjesto Danteovog epa na čijem ulazu piše “Okanite se svake nade, vi koji ulazite”.

Bojim se da smo to već i učinili.

One Response to Ostavite svaki kriterij, vi koji ulazite

  1. S.D.B. on 17/03/2017 at 12:04

    Članak 77. ZOO govori o učeniku koji iz opravdanih razloga nije pohađao nastavu. Dakle, radi bolesti ili sličnih objektivno opravdanih razloga.
    Članak precizira da, radi tih izostanka, učenik nije mogao biti ocijenjen iz jednog ili više predmeta. Dakle, učenik nije mogao biti ocijenjen radi izostanaka s nastave. Drugim riječima, u sklopu nastave nije bilo vremena/prilike da se ustanovi učenikovo znanje ili neznanje.
    Što napraviti u ovakvom slučaju
    a) pretpostaviti da on gradivo ne zna i zaključiti nedovoljnu ocjenu;
    b) uputiti učenika na ponavljanje razreda s jednim ili više neocijenjenih predmeta;
    c) pretpostaviti da učenik zna i zaključiti mu neku pozitivnu ocjenu ili
    d) utvrditi koliko učenik zna i temeljem toga mu zaključiti ocjenu.
    Mislim da je opravdano postupiti na četvrti način. U tu svrhu određuje se neko jasno utvrđeno vrijeme kada će učenik pokazati svoje znanje ili neznanje te mu se temeljem toga zaključuje ocjena. To se zove predmetni/razredni ispit.
    Dakle, ne radi se o broju (postotku) izostanaka, već o tome jesu li oni opravdani i jesu li izostanci onemogućili da se učenika ocjeni u sklopu nastave.

Leave a Reply




Osobne stranice s nastavnim sadržajima

  • Antonija Horvatek (matematika)
  • Josip Kličinović (matematika)
  • Saša Peričak (biologija)
  • Dalibor Perković (fizika)
  • Anita Damjanović (engleski)
  • Marijan Biruš (geografija)
  • Nedeljko Begović (fizika)
  • Aleksandra - Maria Vuković (matematika)
  • Miran Novokmet (Računovodstvo - Knjigovodstvo)
  • Antonija Sikavica Joler ("Hrvatski na mreži")
  • Dalibor Joler ("Deutsche Seiten")
  • Željana Mateljan (matematika)
  • Nina Obradović (fizika)
  • Mislav Kolić (povijest)
  • Ivana Šovagović (matematika)
    Ukoliko znate za još neke nastavnike koji imaju ovakve stranice, javite nam!
  • Sindikati

    Institucije

    Categories

    Banneri

    (225x25) (213x44) (180x156, prozirni) (180x156, bijeli)

    Kolumne