Od fotelje do vječnosti

10/01/2017

piše: Žukov!


Od Drave do Jadrana, osim što se baš ne fermaju puno zakoni uređenog društva, ne vrijede, izgleda, ni zakoni fizike – vrijeme, naime, ovdje teče zamjetno sporije. Hrvatsko je školstvo tako, kao i svijest, ostalo na razini predindustrijskog društva.

U društvima u kojima vrijeme teče normalnim tokom, koja su ušla u 21. stoljeće i tako se i ponašaju, i obrazovni sustavi prilagođeni su zahtjevima vremena. To prvenstveno znači da su odavna shvatili i uspostavili proporcionalnu vezu između ulaganja u obrazovanje i razvijenosti gospodarstva. Gradivo je osuvremenjeno, škole su mjesta gdje djeca uče misliti i razvijati vlastite stavove uvažavajući i tuđe, a opasnost ne predstavlja imati drugačije mišljenje nego ne imati nikakvo. Profesori su cijenjeni članovi zajednice koji uživaju povjerenje i slobodu u svom radu, a na čelu škola su visokoobrazovani ljudi koji govore strane jezike, pod mus se služe računalima, i čija pozicija ovisi o rezultatima rada, a ne političkih izbora. Primjerice, njemački je predsjednik nedavno bio prisiljen dati ostavku nakon što je osumnjičen (bez sudskog pravorijeka) za plagijat, a zbog sličnih razloga je fasovala i ministrica obrazovanja.

Povlačiti paralelu s Hrvatskom po pitanju plagiranja naprosto je neukusno – u nas za prepisivanje bivaju osumnjičeni dotičnici za koje niste sigurni umiju li se uopće potpisati. Neka druga pravila, očito, vrijede s ove strane Alpa – ta nije li i jedna od najvećih živućih hrvatskih ravnateljica, u slobodno vrijeme i ministrica, iz desne kvote, svojedobno provalila kako je prepisivanje u tradiciji hrvatskog naroda, malne pitanje genoma. To je ono što nas čini veoma prepoznatljivima na svjetskoj karti gluposti.

U društvu kakvo je hrvatsko, koje gaji iskrenu averziju prema svemu što ima ikakve veze s knjigom, stvari su, dakle, ponešto drugačije, naročito od kad smo zahvaćeni valom neokonzervativne rekonkviste. Naime, u zemlji u kojoj samo školski ravnatelji, Joža Manolić i Hajduk žive vječno bez obzira na rezultate (ili, najčešće, usprkos njima) i prosvjeta mora, razumije se, biti usklađena s potrebama društva. U nas je tako najnormalnije, naročito u zadnja doba, da se pojedinci ili kojekakve udruge, iako najčešće ne znaju kako škola izgleda iznutra, naglavačke bacaju u rasprave o reformi obrazovnog sustava; pače, sudjeluju i u izmjenama zakona. U svojem pohodu na školstvo uspjeli su čak i zaustaviti reformu kurikula, tvrdeći da ista nije dovoljno nacionalno nabijena (iako bi znanost i na njoj utemeljene činjenice, valjda, trebale biti univerzalne, a ne imati nacionalni predznak), dok je HAZU, to znamenito vrelo učenosti, tvrdila da je premalo zastupljena u osmišljavanju reforme. Hrvatsko školstvo tako ostaje, kao i mentalitet, na nivou praktične neupotrebljivosti – gradivo je enciklopedijsko, da biste izrekli bilo koju pedagošku mjeru potrebno je angažirati odvjetnički ured s barem tri prezimena, a poštena inteligencija ima status sličniji statusu volontera nego ozbiljnih profesionalaca. Hrvatska škola svoje bi gojence trebala prije svega naučiti misliti, ali čemu – u našem društvu to će im samo natovariti probleme na vrat. Njen smisao, kako ga shvaća vodeći mainstream, nije da od vas stvori obrazovanog lika, nego – Hrvata. Pametan čovjek, naime, pametan je svud, a budala se samo u Hrvatskoj može predstavljati umnom. Naša škola danas služi, krajnje pojednostavljeno, produkciji ovaca koje će sutra šišati oni bez škole. Međutim, nisam o tome nakanio pisati; uostalom, što se tu uopće i ima za reći? Drugo nešto je na stvari.

Promišljajući tako o tome neki dan i listajući Večernji, zape mi za oko znakovit naslov: „Ministarstvo odgovorno što ravnatelji škola protuzakonito obnašaju dužnosti“. Ma da li, pomislih. Članak se odnosio na odgodu (nezamislivo nešto) licenciranja ravnatelja, iako bi sasvim pristojno mogao stajati i inače, da nema cijele te zbrke oko doškolovanja ravnatelja škola. Zbrke, međutim, ima, i to sve skupa traje već predugo da bi bilo slučajno. Činjenica jest da je deficit upravljanja našim školama jedan od gorućih problema sustava, a posljednjim izmjenama zakona rješenja se iznova odgađaju. Uvjeti koji su potrebni za ovu zahtjevnu i odgovornu funkciju smiješno su niski – osam godina radnog staža, i potvrda o nekažnjavanju. Potvrđuju to i međunarodna istraživanja – hrvatski su ravnatelji, u usporedbi sa svojim europskim kolegama, kad je riječ o kompetencijama i pripremljenosti za obnašanje funkcije, na samom dnu. U nas se još uvijek može desiti da nabasate na ravnatelje iz VŠS kvote (što, jasno, podrazumijeva i neshvatljivu praksu da oni budu nadređeni profesorima ili inženjerima po školama).

Ovom problemu pristupilo se baš onako, ribičevski – odgađanjem. Naime, onima koji su stupanjem izmjena zakona na snagu zatečeni na svojoj funkciji dopušteno je da tu i ostanu do penzije, čekajući da vrijeme učini ono što resorno ministarstvo očito nema volje učiniti. Stvar je političke volje i to što do dana današnjega nisu zakonom jasno propisani minimalni uvjeti koje bi trebalo zadovoljiti prilikom kandidature – sveučilišna diploma, aktivno znanje barem jednog svjetskog stranog jezika, dokaz o informatičkoj pismenosti. Navedeni uvjeti naprosto su conditio sine qua non za vođenje jedne obrazovne ustanove, i usko povezani s onim što bi ravnatelj 21. stoljeća trebao biti. Odnosno, s onim što ne bi – biti ravnatelj ne znači kontrolirati sve elemente života i rada u školi, peglati javni imidž nastavnika vodeći računa o njihovu moralu i čudoređu istovremeno zapuštajući vlastiti, vrebati imaju li pripreme i rade li frontalno (jer najveći postotak kolega stručnjaci su za svoje područje i najbolje znaju odabrati adekvatne nastavne metode i oblike rada). Pogotovo to ne znači prometnuti sebe u ekspozituru lokalnog Zavoda za zapošljavanje stranačke mladeži. Biti ravnatelj znači biti primus inter pares, i na kolektiv gledati kao na suradnike, a ne podanike (iako je nemali broj kolega koji se ponašaju otprilike upravo tako – kao podanici). Biti ravnatelj znači biti osoba koja iz svog tima zna izvući najbolje što se može. Znači puhati za vratom osnivačima, tražiti sredstva za rad škole, surađivati sa školama iz Europe, pisati projekte, aplicirati za sredstva EU (otprilike zato je potrebno biti fakultetski obrazovan, informatički pismen i baratati jezicima). Istovremeno, ravnatelj mora biti nastavničke struke i detaljno poznavati pravne normative i život školske ustanove.

Teško je naći sve to u jednoj osobi, dakako; naletio sam tako nedavno na neke prijedloge struke da bi škole trebale imati dva ravnatelja – jednog menadžera (za ekonomski i pravni dio poslova) i drugog iz struke (za odgojno – obrazovni aspekt). Podsjetila me ta ideja na Našu malu kliniku, na ravnateljicu Grospić (za financije i pravo) i primarijusa Guzinu (za pitanja struke)! Ionako naše škole svakim danom sve više nalikuju klinikama; usto, po školama ravna nemali broj kojekakvih Grospićki (a ni guzina ne manjka, dapače). Karikiram, dakako, ali teško je biti ozbiljan u ovako neozbiljnoj državi. Smatram to lošim rješenjem, i prilično sam siguran da je to jedino u čemu bi se ravnatelji složili sa mnom, iako iz sasvim različitih pobuda – sumnjam, naime, da bi pristali na suodlučivanje i podjelu vlasti. O ovoj problematici pisao sam već u nekoliko navrata – ništa se, jasno ko dan, promijenilo nije, osim što sam navukao na svoju glavu gnjev onih koji ravnaju. U nekoliko navrata nazivali su me kući u vrijeme ručka, slali emailove, raspravljali sa mnom do sitnih sati, pa čak se i incognito raspitivali tko mi to plaća konferencije i hotele po Umagu. Suma sumarum njihove argumentacije jest kako se radi o vrlo stresnom i odgovornom poslu (što ja ničim nisam dovodio u pitanje), kako ni Onaj na križu nije podnio to što oni podnose, i kako je meni lako iz hladovine moje profesure docirati o funkciji ravnatelja. Na moje jednostavno pitanje zašto se onda po završetku mandata ne vrate u nastavu (radno mjesto im se čuvalo) nego se tako zlopate u uredu ravnatelja odgovora nisam dobio. Barem ne smislenog.

Problem ravnateljskih kompetencija prosvjetna je vlast, navodno, pokušala riješiti licenciranjem ravnatelja. Međutim, od pokušaja dalje nije išlo. Ideja je prvi puta implementirana u zakon još 2008. Realizacija je, međutim, odgođena do 2012, navodno da bi se VŠS ravnateljima dalo vrijeme da steknu VSS (iako je u sustavu bilo sasvim dovoljno mladih VSS kadrova, što je to doškolovanje činilo krajnje nepotrebnim). Uslijedila je odgoda do 2015., potom do 2017., a sad, posljednjim izmjenama, licenciranje je odgođeno do 2021. ili se od njega misli odustati. Dovoljno to govori o ozbiljnosti i organiziranosti države u kojoj je organizirani kriminal, izgleda, jedino što je organizirano. Pitanje je, međutim, kako bi se licenciranje provodilo? Podrazumijeva li to specijalistički studij? Vodi li to ka profesionalizaciji ravnateljske funkcije? Odnosno, u konačnici – znači li to obnašanje ravnateljske funkcije odavde pa do vječnosti, što, dojma sam, nije nimalo strano desnoj konzervativnoj Vladi? Odraditi barem pet mandata u Hrvatskoj je, naprosto, biološki minimum, i izgleda da se izmjenama zakona utire put ozakonjenju takovih sumanutih ideja. Još kad se uzme u obzir intencija ravnateljskih udruga da se izmijeni postupak izbora ravnatelja na način da se iz biranja isključi Učiteljsko i Radničko vijeće, najpoštenijim se doista čini i formalno ozakoniti praksu prosvijećenog apsolutizma po školama; ako ništa, da se svi skupa poštedimo blamaže reizbora.

Zakonsko ograničavanje broja mandata na maksimalno dva već je godinama zahtjev napaćene struke, glas vapijućeg u ovoj pustinji duha koji se diže k Sveticama. Međutim, glas razuma ne dopire do obrazovnog Olimpa. Imenovanje mlađih kadrova na funkciju ravnatelja i njihov povratak u nastavu nakon odrađena dva mandata bila bi veća reforma nego sve reforme skupa nakon Šuvara. Međutim, štićenici ravnateljskih udruga prije bi se bacili u ralje Kerberove nego u nastavni proces. Ja sasvim jasno mogu vidjeti jednu posebnu ravnateljicu kako svako jutro privija na grud odluku o imenovanju trčeći oko stola i vičući „maj prešs“ (piše žena kako i izgovara, kakav engleski, kakvi bakrači, šta)! Uostalom, kad bi se broj mandata i ograničio na dva, tko jamči da se ne bi našao kakav nadobudni ravnatelj koji je prozreo sustav i pronašao neku goblensku rupu u zakonu koja bi mu omogućila i treću kandidaturu? Pamtim slučaj jednog bivšeg splitskog rektora koji je uredno odradio i treći mandat. Dakako, sve po zakonu. Istom onom koji mu je to branio. Zakoni ove zemlje i djeluju kao da ih je pisao Likurg, a ne mitski ustavotvorac s mineralnom u ruci, čiji portret krasi saborski foaje.

Pitaju me često neki bliski ljudi zašto uporno nasrćem na vjetrenjače, zašto se ne pomirim sa stanjem koje je takvo kakvo je, i bolje biti neće. Uistinu, zašto? Puno previše njih pomirilo se sa svim abnormalnostima koje nas okružuju, i diglo ruke od svega. To je tako, znam – ljudi su vrsta koju se dresira lakše nego bilo koju drugu. Međutim, kad bih se pomirio s tim, posvađao bih se sa svime onim u što vjerujem. A to je cijena koju nisam spreman platiti. Znate ono – biti svoj!

Pripadati sebi po cijenu nepripadanja nikome…

4 Responses to Od fotelje do vječnosti

  1. Ines Zečić on 11/01/2017 at 13:42

    Uostalom, kome treba matematika i fizika?

  2. učitelj on 13/01/2017 at 14:12

    Što se tiče gospode ravnatelja, dva mandata i povratak u razred. Jedna od rijetkih dobrih stvari što je napravila Milanovićeva Vlada u obrazovanju je demokratizacija izbora ravnatelja. To sada udruge ravnatelja žele promjeniti i ukinuti tajno izjašnjavanje Učiteljskog,Radničkog i Roditeljskog vijeća o kandidatima, koje je obvezujuće za njihove predstavnike u Školskom odboru. Smatram da je sadašnji omjer članova skroz u redu. Koliko nama odgovaralo ipak nije dobro da većinu članova imaju učitelji. Znam podosta škola u koje se ravatelji zajedno sa učiteljima ponašaju kao da je to njihova privatna prćija. Te škole su pune nepotizma i neprofesionalnosti. Što se tiče same uloge ravnatelja ona se mistificira. Po ovome što ste naveli ravnatelji i astronauti moraju imati slične sposobnosti. Ravatelji moraju biti prvi među jednakima i moraju znati da su nakon dva mandata i dalje učitelji i nastavnici. Kada bi bilo tako, ponašanje mnogih bilo bih dijametralno drugačije.

    • žukov1943. on 13/01/2017 at 15:27

      Uglavnom se slažemo po pitanju ravnatelja. Tek, ostaje nejasno zašto držie da su uvijeti koje smatram da bi trebali ispunjavati astronautski, tj. prezahtjevni?
      Sveučilišna diploma (VSS), informatička pismenost i poznavanje stranog jezika – pa to je, kolega, minimun minimuma. Za današnje prilike i to je premalo. Ako je dobrom dijelu hrvatskih ravnatelja problem zadovoljiti i te uvjete, kakav to onda kadar ravna našim školama?
      Doduše prvo bi trebalo stručne ljude postaviti na čelo ministarstva, ali od nekud se mora krenuti!😉

  3. učitelj on 13/01/2017 at 16:39

    Slažem se sa Vama što se tiće ova tri uvjeta i danas većina ljudi u školstvu to posjeduje. Što se tiće ovih životopisnih likova, ravnatelja sa VŠS- oni će potuno nestati za godinu dvi. Opasnije su VŠS učiteljice razredne nastave koje završu dodatni tečaj i postanu , ni više ni manje nego diplomirane učiteljice. E te su opasne kao ravnateljice. Jadni su oni kojima one ravnaju. Da se razumimo. ovim ne pocjenjujem časnu i zahtjevnu ulogu- učiteljice razredne nastave.




Osobne stranice s nastavnim sadržajima

  • Antonija Horvatek (matematika)
  • Josip Kličinović (matematika)
  • Saša Peričak (biologija)
  • Dalibor Perković (fizika)
  • Anita Damjanović (engleski)
  • Marijan Biruš (geografija)
  • Nedeljko Begović (fizika)
  • Aleksandra - Maria Vuković (matematika)
  • Miran Novokmet (Računovodstvo - Knjigovodstvo)
  • Antonija Sikavica Joler ("Hrvatski na mreži")
  • Dalibor Joler ("Deutsche Seiten")
  • Željana Mateljan (matematika)
  • Nina Obradović (fizika)
  • Mislav Kolić (povijest)
  • Ivana Šovagović (matematika)
  • Zoran Hercigonja (programiranje, Python)
    Ukoliko znate za još neke nastavnike koji imaju ovakve stranice, javite nam!
  • Sindikati

    Institucije

    Categories

    Banneri

    (225x25) (213x44) (180x156, prozirni) (180x156, bijeli)

    Kolumne