In saecula saeculorum

15/09/2015

piše: Žukov!

Kroničar koji bi se primio nezahvalna posla da analizira aktualni kairos hrvatskog školstva, od šuba bi bio suočen s brojnim, teško premostivim preprekama – atmosfera je po zbornicama već od rujna depresivnija od Mrtvog mora, a perspektiva je mutna kao u pijančevoj glavi. Što nimalo ne iznenađuje s obzirom na aktualno jučer, nešto aktualnije danas i vrlo dvojbeno sutra našeg obrazovnog sustava i, općenito, hrvatske pameti.

Kako ono što nije zapisano kao da se nije ni dogodilo, a bilo bi šteta uskratiti budućim generacijama uvid u u kronologiju spontanog intelektualnog suicida jednog drčnog naroda na brdovitom Balkanu, krenimo s analizom određenih zbivanja ovog ljeta, kao i onih koje nam tek predstoje!

Nad glavama nam, kolegice i kolege, kao crni oblak u kišni dan, visi sveprisutna manija reformiranja, reformanija! Još od vremena Restauracije pa sve do jutros, od Drave do Jadrana neumorno cirkuliraju kojekakvi reformatori (nakon Primorca prestali smo i brojati), a nakon svakog školstvo nam je bilo bliže predindustrijskom dobu nego 21. stoljeću (što zapravo i ne čudi, budući da u nas industrije već odavna nema)! Korak naprijed u navedenom smjeru nesumnjivo je učinjen i donošenjem novog Pravilnika o kriterijima za izricanje pedagoških mjera. Pritom treba reći – zadnjih četvrt stoljeća hrvatskim je školama „odozgo“ neumorno nametana pedocentrična pedagogija i promašeno forsiranje učeničkih prava i sloboda, a sustavno zanemarivanje obaveza i kazni. Odgojne komponente nema ni u tragovima, jer odgoj bez ikakvih sankcija za neprihvatljivo ponašanje nije odgoj, već najpouzdaniji put da se mladi čovjek nepovratno pretvori u duhovnog bogalja i bude izgubljen za svijet oko sebe. Školi su pritom oduzeti svi odgojni alati i autonomija – jedan beskrajno kreativan i inventivan posao birokratizirao se do apsurda; obrasci i zadovoljavanje pisane forme postalo je važnije od odgajanja mladosti koja nam je povjerena, a izricanje bilo koje pedagoške mjere ozbiljnije od opomene postalo je ravno autoflagelaciji – prosječan razrednik prije će se baciti u ralje Kerberove, nego upustiti se u taj pogibeljan i krajnje neizvjestan proces! Ovih dana čak sam naletio na verbalni biser hrvatskih stručnih službi – tumačenje, naime, kako je izricanje pedagoških mjera relikt nekih prošlih vremena! Birokracija ili mediokracija – prosudite sami. Uglavnom, u situaciji kad nam disciplinska i sigurnosna situacija u školama postaje sve sličnija onoj u javnim školama zemlje slobodnih i doma hrabrih, donošenje novog Pravilnika o kriterijima za izricanje pedagoških mjera (u daljnjem tekstu Pravilnika) nametalo se kao nasušna potreba. Prepoznali su to čak i tamo gdje se nitko ne bi nadao – u resornom ministarstvu. Pritom je tajming, vrlo signifikantno, pomno odabran – ukoliko bismo Pravilnik podvrgnuli kritici, upitno je bi li isti izdržao argumentiranu raspravu. Stoga i jest proguran na ulaz za poslugu i donesen u vrijeme godišnjih odmora, kad se očekuju najmanji otpori stručne javnosti koja, kako je nemalom broju naših dežurnih kritičara poznato, tada konzumira svoj mitski tromjesečni godišnji odmor! Kriteriji prekršaja su, blago rečeno, osebujni – primjerice, rezbarenje školskog namještaja kvalificira se kao lakši prekršaj, a začudno, među prekršaje je ubrojeno i prepisivanje (kompiliranje se ne spominje)! Svakako da prepisivanje valja proganjati, ali zar u hrvatskim školama samo učenici prepisuju? Ja baratam informacijama (visoki izvor) kako i nemali broj ravnatelja prepisuje (metodom copy – paste) Statute svojih škola; pače, kako su resavske metode uzele toliko maha da jedni od drugih masovno prepisuju i Plan rada ravnatelja za tekuću akademsku godinu! Naprosto, nema Hrvata koji imalo drži do sebe, a da nije nešto prepisao! Pozitivne mjere koje Pravilnik donosi, a kojih svakako ima, uvelike su, ipak, obeskrijepljene fascinacijom tvoraca ovog akta piskaranjem i administriranjem. Dojam je da konačni cilj nije bio prevencija nepoželjnih oblika ponašanja i odgojno djelovanje na učenike, već demotiviranjem škola da izriču mjere umjetno frizirati stanje na terenu. No, ujednačenost izricanja mjera koju ovaj akt donosi kao i činjenica da je ministarstvo napokon uvažilo određen broj primjedbi na javnoj raspravi i implementiralo ih u novi Pravilnik nešto je što svakako valja pozdraviti!

Nenadoknadiva šteta nastala bi, međutim, kad se ne bi spomenula još jedna ljetna epizoda koja jasno govori o odnosu moćnika prema prosvjetarskoj stoci sitnog zuba (kako nas je etiketirao mitski utemeljitelj hrvatske države), ovaj put na lokalnoj razini. Nema tome dugo, jedan je načelnik općine na istoku Hrvatske koja nije uspjela iznaći novac za osiguravanje besplatnih udžbenika, izvalio kako je to krivica lijenih profesora, koji ne znaju znanje prenositi na drugi način doli iz udžbenika! Uistinu, ogriješiti se o dobar ukus nije najgore što se čovjeku može desiti. Međutim, fascinira nepodnošljiva lakoća lupetanja predstavnika osnivača škola koji u pravilu zaboravljaju da su osnivači kad treba osigurati sredstva za školstvo, ali redovito se te činjenice hvataju kad treba zapošljavati u školi ili kadrovirati po uredima ravnatelja. I mnogo umnijem od mene teško bi bilo procijeniti je li poraznija materijalna ili kadrovska bijeda hrvatskih općina i županija. No, ako ništa drugo, svakim danom na svjetskoj karti gluposti Hrvatska postaje sve prepoznatljivija!

Vezano za gornju rečenicu, nije naodmet podsjetiti kako je ljetos predstavljena i potencijalna, desna Vlada u sjeni. Što nas čeka jasno je iz činjenice kako u njoj uopće nije bilo ministarstva obrazovanja. No, zato je nedavno prisnažio uvaženi izdanak poznate hrvatske akademske obitelji, Mamić junior, povlačeći paralelu između zagrebačkog sveučilišta i svog obiteljskog nogometnog kluba i docirajući o obrazovnoj politici Hrvatske. Mišljenja sam kako ga to svakako čini potencijalnim kandidatom za ministra obrazovanja Vlade u sjeni. Budući da s njim dolazi i stariji brat, neizbježan poput usuda, poznati mecena, nabijač i luštrišimuš, njemu bi nesumljivo valjalo prepustiti resor odgoja i sporta. Još samo čekam da Đo Šimunić napiše „Povijest Hrvata“ u pet svezaka, i imamo i ravnatelja buduće Agencije za osiguravanje kvalitete u obrazovanju i znanosti, koja se misli osnovati!

Budući, međutim, da se nalazimo na početku još jedne nove školske godine, nije na odmet okrenuti se onome što nas tek čeka, iako budućnost obrazovnog sustava postaje vrlo upitna u državi čija surova stvarnost penzionere vrača na Sutjesku, a mladost na švapske bauštele. Pred nama je aktualna reforma sustava, tko zna koja po redu! Temelj navedene reforme koja iz sijaset razloga to nije, jest mitska Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije. Navedeni dokument počiva na već odavno prežvakanim i neprobavljivim frazama poput one o zemlji koja prepoznaje obrazovni sustav kao okosnicu razvoja, govori se o kvalitetnom obrazovanju i jednakim mogućnostima za sve, o devetogodišnjoj osnovnoj školi, o novim kurikulumima, o svemu samo ne o konkretnim problemima koji su prisutni godinama. Teško da ćete u Strategiji pronaći instrumentarij kojim bi se navedeni ciljevi ostvarili sa samo 12 milijuna kuna, koliko je u prvoj fazi osigurano u tu svrhu. Nigdje ne piše kako cijeli taj proces trebaju na svojim klecavim koljenima iznijeti profesori i učitelji koji su poniženi, potplaćeni i demotivirani, od kojih se očekuju čuda, a u koje se ne ulaže ništa ili gotovo ništa. Teško da će Strategija riješiti problem karikaturalno malog ulaganja u školstvo, koje se planira još smanjiti, a o demografskom potopu da i ne govorimo! Kao jednu od rijetkih pozitivnih pojava koje Strategija predviđa i za koju se iskreno nadam da će zaživjeti istaknuo bih licenciranje ravnatelja osnovnih i srednjih škola. Ti ljudi se nesebično žrtvuju za dobrobit svojih škola, i krajnje je vrijeme da se na Sveticama to prepozna. Ravnateljska je funkcija upravo sakrosanktna; najveći dio njih upravo tako je i shvaća. Pritom valja podcrtati kako je nedavno Talis istraživanje, provedeno u 34 zemlje, pokazalo kako su hrvatski profesori po svom obrazovanju i kompetencijama negdje u sredini, dok su nam ravnatelji bili na 34. mjestu. Od 34. zemlje! Zločest netko drznuo bi se zaključiti kako, po svemu sudeći, u urede ravnatelja ipak ne ateriraju najbolji i najstručniji među nama, već je osnovni kriterij stranačka iskaznica, plava ili crvena, svejedno! No, mi koji se razumijemo u sustav nikad ne bismo to pomislili – mi znamo kako se oni, naprosto, ne stižu usavršavati i raditi na sebi zbog puke činjenice kako im je svake četiri godine funkcija u pitanju, kako prolaze kroz Scilu i Haribdu reizbora. Ravnati školom barem četvrt stoljeća nasušna je potreba; naprosto, biološki minimum, kako nam to pokazuje nedavni svjetli primjer ravnateljice Vokić! Stoga, s ovog mjesta ja predlažem – pod hitno da se krene u izmjene zakona i da se omogući doživotno ravnateljevanje. Budući da ni to nije dosta, kad se skupi kritična masa, nema druge nego da se ozakoni ravnateljevanje post mortem, in saecula saeculorum! Uz to, svakog bi novoizabranog ravnatelja prilikom preuzimanja dužnosti valjalo javno oprati u lužini razuma, nešto kao neka vrst srednjovjekovnog pomazanja! Tako osnaženi, bili bi spremni povesti hrvatsko školstvo u svjetlu budućnost!

Za kraj, kao i na početku svake nove šk. godine, nakon desetomjesečne hibernacije, odlučili su se ukazati lideri većinskih obrazovnih sindikata. I nakon ne znam kojeg mandata na čelu sindikata, svježi i trezveni kao trećeg dana Woodstocka, pozivaju sindikalno članstvo na barikade, u obranu interesa (samo nisu rekli čijih), u nove štrajkove! Razloga za štrajk svakako ima, materijalnih i nematerijalnih, samo je, kao i s Pravilnikom, pitanje tajminga – najjači štrajkački potencijal je na kraju, a ne na početku šk. godine. No, možda je lideru ovih sindikata, a koji je u neka bivša vremena redovito dobivao milijunske dotacije za svoj sindikat, upravo predizborno vrijeme kao naručeno da se navrijeme pozicionira, obzirom na promjene koje, vjerojatno, slijede. Pritom se sindikalno članstvo koristi kao moneta za potkusurivanje, ne prvi puta. Osobito mi je u svemu simpatična uloga SHU – a, koji sad zove u revoluciju, a koji je prodao članstvo potpisivanjem sramotnog KU – a u zamjenu za Komisije za tehnološke viškove! Nije to krivica samo njihova vodstva, već i obrazovanih ljudi koji i nakon svega ostaju u takvom sindikatu i dopuštaju da ih se iskorištava – qualis rex, talis grex (kakav pastir, takvo stado)! I tako već četvrt stoljeća, i tako vjerojatno i zanavijeke – in saecula saeculorum!

Ako bi se među uvaženim čitateljstvom našao koji dobronamjerni kritičar koji bi mi zamjerio da se šegačim s nadasve ozbiljnim stvarima, neka mi u vlastitu obranu bude dopušteno reći tek – uistinu, vrlo je teško biti ozbiljan u ovako neozbiljnoj državi!
U vijeke vjekova!
Amen!

5 Responses to In saecula saeculorum

  1. kopriva on 15/09/2015 at 18:12

    Lijepo sročeno.
    Svaka šteta je samo na naš račun, i na račun djece.

  2. MD on 18/09/2015 at 10:29

    Zanima me, u duhu administrativnih poslova, može li mi itko interpretirati sljedeći članak:

    PRAVILNIK O KRITERIJIMA ZA IZRICANJE PEDAGOŠKIH MJERA

    Članak 4.

    (4) Tijekom školske godine roditelj može osobno ili pisanim putem opravdati izostanak svog djeteta za koji nije dostavljena ispričnica iz stavka 2. ovoga članka u trajanju od najviše tri radna dana, koji ne mogu biti uzastopni.

    S obzirom da se pravilnik tek ima usaglasiti sa statutima škole, ja na prvom roditeljskom sastanku nisam inzistirala na ovoj stavci. Odlučila sam je roditeljima priopćiti u hodu, kada se na razini škole dogovorimo oko interpretacije koje ćemo se držati, ali u školi mog djeteta to su interpretirali kao da roditelj može u toku nastavne godine opravdati dijete samo tri puta, za tri dana, bez ispričnice. Znači po jedan dan svaki put.

    Sad mene zanima znači li to da dijete koje je par dana imalo virozu i ozdravilo mora ići u čekaonu ambulante s bolesnom djecom da bi od liječnika dobilo potvrdu kako je zdravo. Koliko je to efikasno i ispravno na kraju krajeva jer mi je malo glupo da za svaki kašalj, probavnu smetnju i sl. dijete mora ići kod liječnika. Mnoge prolazne bolesti se, otkako je svijeta i vijeka, tretiraju kod kuće.

    Zanima me i to da li je ispravno da dijete npr. u slučaju viroze ne ode kod liječnika, nego da mu liječnik da ispričnicu na neviđeno koju će pokupiti primjerice roditelj.

    U tom bi slučaju značilo da se povjerenje na relaciji obiteljski liječnik – roditelj pacijenta ne dovodi u pitanje dok se isto, bazično povjerenje na relaciji razrednik – roditelj ne može podrazumijevati nego se u slučaju svakog virusa mora podebljati pisanom dokumentacijom.

    Nije mi jasno kako liječnik, koji ima koeficjent veći od učitelja i nastavnika, može stavljati svoje potpise na ispričnice na neviđeno dok učitelj i nastavnik treba svaki svoj postupak temeljiti nečijim tuđim potpisom.

    Koliko s takvim člankom peremo ruke od problematičnih izostanaka, spriječavamo ih ili samo prebacujemo prostor za manevar iz područja odgoja i obrazovanja u područje zdravstvene skrbi?

    Tko će provjeravati liječnike i ispravnost njihovih procjena na temelju kojih će se učenicima opravdavati sati?

  3. MD on 18/09/2015 at 11:32

    Isto me zanima da li su liječnici obiteljske medicine upoznati s ovim člankom i činjenicom da su pravilnikom direktno stavljeni u nezavidan položaja dežurnih muljatora.

  4. škola do bola on 18/09/2015 at 13:26

    Možda bi svrhovitije bilo definirati kako razrednik ima pravo NE uvažiti više od tri ispričnice roditelja.

  5. MD on 18/09/2015 at 21:45

    Ja mislim da će taj članak pravilnika teško funkcionirati u praksi. Mislim to i kao prosvjetar i kao roditelj. U biti, već vidim da ću konstantno biti u prekršaju. Jako sam se zbog njega uzrujala. To mi je, uz onu gradaciju zločina po kojoj uništavanje dokumentacije znači strogi ukor, a krađa dokumentacije preseljenje u drugu školu/isključenje, najdebilniji dio pravilnika.




Osobne stranice s nastavnim sadržajima

  • Antonija Horvatek (matematika)
  • Josip Kličinović (matematika)
  • Saša Peričak (biologija)
  • Dalibor Perković (fizika)
  • Anita Damjanović (engleski)
  • Marijan Biruš (geografija)
  • Nedeljko Begović (fizika)
  • Aleksandra - Maria Vuković (matematika)
  • Miran Novokmet (Računovodstvo - Knjigovodstvo)
  • Antonija Sikavica Joler ("Hrvatski na mreži")
  • Dalibor Joler ("Deutsche Seiten")
  • Željana Mateljan (matematika)
  • Nina Obradović (fizika)
  • Mislav Kolić (povijest)
  • Ivana Šovagović (matematika)
  • Zoran Hercigonja (programiranje, Python)
    Ukoliko znate za još neke nastavnike koji imaju ovakve stranice, javite nam!
  • Sindikati

    Institucije

    Categories

    Banneri

    (225x25) (213x44) (180x156, prozirni) (180x156, bijeli)

    Kolumne