U povodu tjedna u kojemu je 35 tisuća maturanata polagalo najvažniji ispit u svojem životu i koji je ove godine obilježen brojnim skandalima s krađama i odgodama testova, donosimo svjedočanstva iz prve ruke
4. 6. četvrtak
Ivan:
Već sam deset dana “zaključan” u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Učim kemiju. To je najteži od svih ispita na ovogodišnjoj državnoj maturi. Vidim da je gradivo preopsežno. Kopirao sam stare ispite, dobar dio toga uopće nismo stigli odraditi. Mozak mi kuha od tolike količine informacija. Kemija je sutra. Odlučujem da danas ne idem nikamo, doma ću još jednom proći cijelu skriptu. Namjeravam upisati Medicinski fakultet koji ionako traži prijamni ispit pa se pitam čemu sve ovo. Pogotovo jer su pitanja složena tako da profesori sa sveučilišta ne bi znali odgovoriti na njih. Doista. Oni se specijaliziraju za jednu granu, a od nas se traži da znamo više od njih. Je li to normalno? Dakle, ako završiš kemiju i predaješ na tom fakultetu, moraš znati manje nego na državnoj maturi. Ha?
Ana:
U školi sam. Opet. Pripremam ispit iz politike i gospodarstva. Provodimo u školi po pet, šest sati, rješavamo stare zadatke s mature. Ostalo vrijeme provodim doma, učeći. Tako ću provesti iduća četiri dana. Shvaćam kako nemam baš nikakav društveni život. Matura mi je savršeno nebitna, idem studirati van i već sam položila prijamni. No, po hrvatskim zakonima, ako je nisam položila – kao da nisam završila srednju školu.
5. 6. petak
Ivan:
Dobro sam se naspavao. Pošao sam na ispit iz kemije s pretpostavkom da je sve ovo glupost. Dolazim u zgradu gimnazije, gdje u 9.00 treba početi prvi ispit državne mature. Kakva formalnost. Profesori koje znam četiri godine odjednom kao da su sišli s nekog drugog planeta. Hladnim glasom objašnjavaju kako upisati ime, otvoriti ispitne knjižice. Znači, sustav nas i njih tretira kao idiote. Barem smo ravnopravni… Dobro je, mislim kada otvaram knjižicu. Prvo pitanje, znam. Znači, idemo dalje, raditi. Ispunio sam knjižicu. Nakon 160 minuta izlazim iz zgrade i zovem prijatelje. Smijemo se tipfelerima u zadacima. Od nas se očekuje da znamo sve, a ispiti nisu ni lektorirani. Nije šala – mjerne jedinice su krivo postavljene, a to je ozbiljna stvar. Već vidim u kojem ovo smjeru ide, sve u vezi s maturom. Dolazim kući i rušim se u krevet.
6. 6. – 7. 6., subota i nedjelja
Ivan:
U utorak polažem biologiju. Fotokopirao sam sve dosadašnje ispite. Učim s prijateljicom koja želi upisati agronomiju. Njoj je ovo bitno, meni malo manje. No, ne idemo u istu školu i primjećujemo razlike. Njezini i moji profesori nisu jednako obradili gradivo. Mi smo radili nešto, oni to nisu radili. Pa škole uopće nemaju vremena odraditi sve zadano!
Komentiramo kako se zadaci s mature razlikuju od onih s prijamnih ispita na fakultetima – fakulteti traže razumijevanje, a matura štrebanje. Suludo. Još jedan vikend obilježen podacima. Uglavnom potpuno nepotrebnim podacima.
8. 6., ponedjeljak
Ana:
Opet prolazim kroz skriptu. Zadnji put. Što bude, bude. Shvaćam da mi u glavu više ništa ne stane. Odustajem. Ručam, odmaram. Još malo učim. Idem leći rano, oko 22 sata. Nema smisla. Okrećem se do 2 ujutro. Nije mi svejedno. Konačno uspijevam zaspati.
9.6., utorak
Ivan:
Biologija. Polažem biologiju. Nije mi presudna pa u nju ulazim pomalo turistički. Opet formalnosti. Osobna iskaznica, barkodovi na ispitnim knjižicama… Ovog puta pod manjim sam stresom pa primjećujem da je profesore strah. Ne žele da negdje zeznemo, na nekoj birokratskoj gluposti. Gledam ljude koji, poput mene, polažu ispit. Psihički su ubijeni.
Ana:
Budim se u 7. Ruke mi se tresu. Prvi ispit mature. Politika i gospodarstvo. Dolazim pred školu i vidim da je svima isto. Dajem osobnu iskaznicu. Kako je sve ovo formalno! Profesorica nešto govori, no malo je slušam. Pokušavam duboko disati kako bih se smirila. Tu je 60 pitanja. Pokušavam ih riješiti, no shvaćam da sam čak 15 ostavila prazno. Kako, ako sam rješavajući prošlogodišnje testove imala tek 3, 4 u koje nisam bila sigurna? Panika! Čekaj malo, od cijelog predmeta 80 posto pitanja je iz Ustava? Znači da baš ništa nisam radila nego samo naučila Ustav napamet odlično bih prošla… Besmisleno. Odjednom, prijatelju iz razreda počinje curiti krv iz nosa! Stres ga je dotukao! Strašno… Izlazim iz ispitne prostorije. Zovem mamu. “Ljubavi, kako je prošlo”. Nemam snage ništa joj reći. Jedva izgovaram – mama, dolazim, idem leći. Bacam se na kauč i nakon pet minuta spavam, toliko čvrsto da me mama ne može satima probuditi. Budim se, jedem nekoliko badema – prvi obrok danas – i odlazim u krevet…
KOMPLETNE DNEVNIKE MATURANATA PROČITAJTE U NEDJELJNOM JUTARNJEM I SAZNAJTE ŠTO IM SE JOŠ SVE DOGODILO NA MATURI TE KOJE SU OCJENE DOBILI!
Koja je svrha ovog članka? Djeluje ko Vampirski dnevnici.
KOMPLETNE DNEVNIKE MATURANATA PROČITAJTE U NEDJELJNOM JUTARNJEM I SAZNAJTE ŠTO IM SE JOŠ SVE DOGODILO NA MATURI TE KOJE SU OCJENE DOBILI!
Ima još!
Ovako, ima tu pametnih zapažanja, tipa ono Ivanovo o tome kako je sve podređeno sustavu, ali me istovremeno buni zašto taj isti Ivan koji se smije srednjoškolskom sustavu, nastavnicima i njihovim tipfelerima misli da je na fakultetu išta drugačije. Sve je to dio iste trakavice, s tim da se njezina glava ne nalazi u vrtiću nego upravo na fakultetu. Neka počeka još 5-6 godina. Pravo razočaranje tek slijedi s regrutacijom u svijet rada i polaganjem stručnog ispita (mada, s obzirom na njegov nadmoćan intelekt, čisto sumnjam da će ići u smjeru javnih ustanova).
Dobrodošli u stvarni život!
Vjerujem da je šokovito nakon godina provedenih u obrazovnom sustavu u kojem je sve podređeno učenicima i roditeljima, odjednom se susresti s ispitom zrelosti (iako, oni koji su ga ovakvog osmislili ne da su prezreli, nego su očigledno već u fazi truljenja)!
Svi smo prošli maturu. Jest, naporno je, ali nisu to baš takvi šokovi kakvima ih se želi prikazati (koliko je ono prag prolaznosti na matematici)?
Prag prolaznosti u matematici je onoliki koliki treba biti kako bi nacija ostala uljuljkana u lijeni osjećaj samozadovoljstva. Zašto pitaš?
Zato jer sam negdje naletio na podatak da je prag spušten debelo ispod 50%, samo kako bi prolaznost bila frizirana.
Kako rekoh – znam da nije lako. No, smatram i kako matura nije nešto zbog čega bi učenici trebali biti toliko šokirani, krvariti, afanavati, i ne znam što. Ta svatko tko upiše prvi razred srednje škole zna da ga čeka matura. Ono što većina ne zna (zaslugom ovakvog sustava i politike ministarstva) jest da se za rezultat treba naraditi i zaslužiti ga.
Ako im se s 18 godina prvi put događa ovakav šok u životu, to je definitivno prekasno. Ne kritiziram djecu uopće,govorim o našem školstvu koje se nije pobrinulo dijete ostaviti samo sa sobom prije njegovog osamnaestog rođendana.
Ono što uistinu jest šokovito vezano uz državnu maturu jest dinamika ispravljanja tih testova. Nema opravdanja za držanje djece u neizvjesnosti zbog vlastitog komoditeta, i to baš u vremenskoj stisci, između pisanja mature i upisa na fakultet. Otprilike to znači par tjedana provedenih u limbu, i to pred odabir studija, a onda totalni zaokret – 2-3 mjeseca bez ikakvih obaveza, Zrče, Minecraft, Youtube 24/7, ovo, ono, sve samo vrhunsko prženje mozga.
Kod nas sve nešto naopako.
Pa ako Anu ne zanima državna matura i već je položila prijamni za odlazak u Europu čemu onda polaže izborni predmet državne mature? Položiš fino obvezne B razine i Bog te veselio. Spremna si za Europu koja čeka takvog stručnjaka poput tebe 🙂
Nekako mi se čini da će se ovaj “Dnevnik maturanata”, već otprije poznatog Lista koji obožava nastavnike, nekako od obrazovnog sustava okrenuti na nastavnike. Ne bih se čudio. Neka napišu Dnevnik učitelja/nastavnika da ponovno naša “akademski obrazovana” javnost zaključi da se ništa ne radi u školi.