Polovinom ove nastavne godine izmijenjen je Zakon o školstvu u dijelu koji se odnosi na popravne ispite. Očito je da predlagači nisu percipirali drastične razlike među školama i to da jedinstven obrazac ne odgovara svakoj dobi učenika. Nisu marili ni za to kako će taj dodatni posao biti normiran pa nije čudo da je zbornice zahvatila rezignacija.
Piše: Šime Šuljić
Ministre obrazovanja obično pamtimo po nekom nebitnom i najčešće lošem potezu koji povuče za vrijeme trajanja svog mandata. Bitni i dobri potezi, ionako kronično nedostaju posljednja dva i pol desetljeća. Možda ćemo ipak ministra dr. Vedrana Mornara zapamtiti po tome što je u njegovom kratkom mandatu započeta dugo odgađana kurikularna reforma obrazovanja. A možda nakon nekoliko godinama prva asocijacija na njegov ministarski mandat bude ljetni dopunski rad za učenike, iznebuha oživljeni relikt prošlostoljetne obrazovne prakse znan pod imenom produžna nastava. Dopunski rad organizira se po završetku nastavne godine za učenike koji iz jednog ili najviše dva predmeta nisu postigli prolazne ocjene. Ozakonjen je navrat nanos u pola nastavne godine, kada su ugovori o radu za tekuću nastavnu godinu bili odavno preuzeti i potpisani, prilično nepromišljeno, bez studije izvedivosti, bez javne rasprave kakva bi trebala biti.
Najgore od svega je to što naši predlagači uopće ne shvaćaju koje drastične razlike postoje u raznim granama i razinama našeg školstva. Kada je riječ o osnovnoj školi, dvnaestogodišnjem učeniku petog razreda doista nije primjeren dosadašnji model u kojem je samostalno trebao pripremiti i izići na pismeni dio ispita, a potom na komisijski usmeni dio ispita. Nema tu velike dvojbe, dopunski rad bolje je rješenje i morao bi dati bolje rezultate. Barem mi to potvrđuje osobno iskustvo rada u osnovnoj školi prije tridesetak godina. Individualni rad s malim brojem učenika ipak dovodi do vidnog napretka, pa čak i zbližavanja učenika i učitelja što za posljedicu ima pozitivni afektivni odnosa prema nastavnom predmetu. No, upućivanje na produžnu nastavu izazivalo je kod učenika posramljenost što moraju iz dana u dan dolaziti u školu dok većina učenika uživa u praznicima. Bez obzira što su postojali dobri razlozi za upućivanje učenika na nju, odnosno što je nužno da učenik usvoji određena znanja, vještine i navike bez kojih mu u narednom razredu može biti samo teže i mene je to osobno pogađalo, a vjerujem i danas će svakog učitelja. Osigurati dovoljno dopunskog rada tijekom nastavne godine, na koji bi učenik morao dolaziti u svakom slučaju bilo bi puno efektnije. Učenik ne bi “gubio korak” pa bi mogao više sudjelovati u redovnoj nastavi. Zašto Zakon propisuje obvezno pohađanje dopunskog rada u ljeti, a istovremeno ne i dopunske nastave tijekom godine? Sada imamo rasporedom određen sat dopunske nastave, a učenici s njega bez ikakvih posljedica odlaze i tu su negdje oko škole igraju dok čekaju školski autobus. A onda, post festum, trebaju dolaziti u školu u vrijeme kada više nema ni organiziranog prijevoza do škole. Apsurd!
Bilo popravni ili bio dopunski riječ je o posramljivanju učenika, kažnjavanju nastavnika, a rezultat je vrlo mršav. U većini slučajeva izvodi se nekakav igrokaz da se upiše dvojka. Sama ta dvojka u našoj skali ocjena ima prevelik postotni udio u odnosu na druge ocjena. U nekim drugim zemljama opseg skala ocjena je nešto širi pa je i kriterij prolaznosti blaži, a u nekima ocjene se ni ne dijele na prolazne i neprolazne. To naravno ne znači da škola ne poduzima ništa tijekom nastavne godine ukoliko učenik ima vrlo niski uspjeh ali popravni ispit i rad nakon završetka nastave i nije baš praksa u mnogim obrazovnim sustavima.
Ali ako je sam po sebi prihvatljiv dopunski rad s jedanaestogodišnjim učenikom koji eto nije uspio poloviti sve konce u nekom predmetu, nije li prirodno da osamnaestogodišnjem gimnazijalcu ili tehničaru samo damo vremena i uputu da to što je propustio naučiti sam spremi za popravni ispit? Ako gimnazijalac ne može sam pripremiti jedan ispit u značajno reduciranom opsegu za ocjenu dovoljan, kako će onda uopće studirati na nekom fakultetu? Nije li u tom slučaju školska savjetodavna služba pogriješila što mu puno ranije nije sugerirala promjenu obrazovnog programa? Dodatni rad, umjesto popravnog ispita je za gimnazijalce definitivno pogrešan način. Poglavito u višim razredima gimnazije i to u trenutku kada smo pred reformom i uvođenjem izbornosti predmeta ili izbornost opsega odnosno razine tog predmeta.
Ova će novina zasigurno najviše bure izazvati u trogodišnjim strukovnim školama. U nekim školama to će biti veliki organizacijski problem, a kvaliteta dopunskog rada bit će upitna i nezanemariv broj učenika vjerojatno neće zadovoljiti te će sukladno zakonskoj odredbi opet završiti na komisijskom ispitu, onom krajem kolovoza. Zašto je uopće velik broj učenika ovih srednjih škola neuspješan? Netko će svakako pomisliti kako im profesori ne znaju objasniti, a možda je tako mislio i predlagatelj ovog zakonskog rješenja. Svakom bih takvom preporučio da otiđe iskušati težinu učiteljskog poziva u neki od odjela u koji su skoro svi upisani učenici, od prvog do zadnjeg došli s dvojkom iz Matematike ali i iz Hrvatskog jezika. Njima je ponekad i struka problem, jer imaju problema s čitanjem i pisanjem. Ako tome dodate da često i nisu zadovoljni sa strukom u koju su se uspjeli upisati, onda možete zamisliti koliko imaju volje za rad. O disciplini i odgovornosti da i ne govorimo, to se možete sami uvjeriti na Facebook grupi Dnevna doza e-Dnevnika. To je primilo toliko maha da bi škole i sustav trebali postaviti granice koje se ne bi smjelo prelaziti bez posljedica. Tim učenicima u dobi od 15 do 18 godina, mora biti jasno da su odgovorni i za svoj uspjeh u nastavnim predmetima, da moraju uložiti napor umjesto čekanja da im se na kraju nacrta dvojka. Pedagozi s ružičastim naočalama mogli bi se zgroziti na ovih nekoliko rečenica koje ocrtavaju realnost ali biti realan ne znači da ne uvažavamo te učenike i ne nastojimo im pomoći. I ti isti učenici to prepoznaju i u nijednom segmentu naše obrazovne vertikale neće vas učenici cijeniti kao nastavnika kao što će to učenici trogodišnjih srednjih škola. Kad jednom završe školu i postanu zreli ljudi taj soj učenika svoje nastavnike najradosnije pozdravlja! Ali dok ne polože svoj završni ispit oni nešto trebaju i naučiti, oni moraju na primjer znati izračunati jakost struje inače će stradati oni sami ili netko drugi. Oni moraju biti osposobljeni u struci, svladati osnove matematičke i jezične pismenosti za svoje dobro, jer na tržištu rada na koji idu sa svojom osamnaestom godinom nema previše milosti. Tko je onda prijatelj te djece, onaj koji ga na popravni upućuje ili onaj koji ga tapša po ramenu i kaže da ne mora raditi?
Za ovaj tip učenika možda je doista bolji dopunski rad, nego komisijski ispit za koji se učenik sam neće najbolje pripremiti. Nažalost, ovdje ih je puno koji su obično bili upućivani na popravni ispit, pa je za očekivati da se dopunski rad zbog velikog broja učenika neće moći značajno individualizirati i da će rezultati tog rada biti slabi. Gdje je onda rješenje? Ako bi najavljena kurikularna reforma negdje trebala stvari promijeniti, onda je to u ovom segmentu školstva. Posebno u općim predmetima iz kojih uvelike idu na dopunski rad, odnosno popravne ispite. Kad smo već jednom nogom zagazili u reformu možda ju je trebalo počekati, a ne ovakvom mjerom uvoditi neku vrstu kažnjavanja nastavnika koji su postavili jasne i čvrste kriterije. Baš te i takve nastavnike potrebno je pridobiti za reformu, a s rezigniranim ljudima uspjeh nije moguć. Po prirodi nastavnih predmeta neki će nastavnici dobiti 20, 25 ili čak dvostruko nastavnih sati za odraditi plus pripreme za taj rad, dok će drugi za istu plaću biti slobodni. Loše, jako loše ako se očekuje spremnost na promjene i entuzijazam za cjelovitu kurikularnu reformu.
Kada su lani u doba popravnih ispita u našem žutom tisku zaredali bombastični naslovi o popravnim ispitima, jedan je sveučilišni profesor i akademik izjavio da učitelj čiji učenik nije svladao gradivo je sam pao godinu. Uvaženi sveučilišni profesor očito misli da su svi naši učenici baš onakvi kakve smo kod njega uputili na studij. Ili misli da postoje neki drugi nastavnici koji toliko ne znaju zainteresirati i osposobiti učenike. Postoji jedan prividni paradoks. Isti oni nastavnici koji su u učenicima pobudili interes za književnost, matematiku, povijest, .. i poslali ih na studije kao svoje izvrsne učenike, u pravilu isti ti nastavnici imaju učenike i na popravnim ispitima. Ne neki koji su manje vrijedni, ne neki koji ne znaju objasniti svoj predmet i ne oni koji nemaju nimalo razumijevanja za učenike. I ove će godine krajem lipnja i početkom srpnja u učionicama biti požrtvovni, suosjećajni i umješni učitelji. To neki u školskim vlastima izgleda neće nikada shvatiti.
Dopunska nastava može biti dobro rješenje i ne mora. Problem je prvenstveno u tome što je odluka donesena tako naglo, usred godine. To je neodgovorno. Isto tako, mnogo tehničkih pitanja ostaje otvoreno… Npr. gdje će učitelj upisivati dopunsku nastavu i sl. Roza teka, razredna knjiga?
Htjela sam napisati, vezano uz onaj članak ”Jednaki i jednakiji”, kako je uvriježeno mišljenje da se društvo raspada zbog dekadencije, korupcije, pljačke. Tada je zapravo kasno. Nesigurnost se rađa i društvo se raspada već u riječi lošeg, nepromišljenog zakona. Ostalo su samo logične posljedice.
Što će odlučivati o ”prolasku” dopunske? Subjektivni dojam učitelja ili nastavnika? Nekakvi standardizirani testovi? Nečija riječ?
Ako je popravni ispit zbog nečega bio dobar, onda barem zbog privida objektivnosti. Komisija je ipak značila to da je najmanje troje ljudi svojim potpisima zajamčilo nečiju dvojku ili potvrdilo nečiju jedinicu.
produžna nastava u osnovnoj školi može zaista biti i nešto pozitivno, da je netko sjeo i razmislio na koji ju način provesti.
ovako preko noći, bez da su se uzele sve specifičnosti u obzir je u najmanju ruku neozbiljno uvoditi produžnu nastavu, a u gimnazijama mislim da to stvarno nema nikakvog smisla.
posebno me zanima kako će moja kolegica koja radi na tri škole, međusobno udaljene pedesetak kilometara izvesti taj dodatni rad.
i bi li i za ovaj zakon kao i za niz drugih trebali smisliti neki način na koji ćemo to, kako god, odraditi-bar na papiru, ili bi napokon trebali reći: tko je to tako traljavo smislio, taj neka nađe i način kako to realizirati?
Iskustvo mi govori:
1. nastavnici s negativnim ocjenama su nepopularni, nepoželjni i na ovaj ih se način želi eutanizirati
2. dopunska nastava u osnovnim i srednjim školama je različita priča
3. nastavnikov dodatni rad nije honoriran pa je stoga odbojan, posebno onima koji ionako od rada bježe
4. ova će odluka dodatno sniziti kriterije ocjenjivanja
5. prag prolaznosti na državnoj maturi ide od 25% do 35% i svejedno imamo znatan broj učenika koji državnu maturu ne polože
Dopunski rad ne može biti bolje rješenje, a način na koji je ta odluka donesena govori štošta o ljudima koji donose odluke!
Prije svega – mi se uporno natežemo s najgorima, umjesto da se vrijeme i energija posvete najboljima! Stručne se rasprave vode o emocionalnom stanju onih koji se upućuju na produžnu nastavu, kao da su svi drugi krivi za njihov neuspjeh! Kad se sjetim sjednica u svojoj školi, gotovo sve su bile posvećene problematičnim i neuspješnim učenicima, a nijedna onim najboljima koje imamo. Kuda to vodi, ne treba posebno isticati!
Nadalje – kako će učenik koji cijelu godinu nije uspio naučiti niti onaj minimum minimuma koji se u osnovnoj školi traži za dvojku, to uspjeti u dva tjedna? To su basne Ezopove! Čemu toliko zaziranje od obaranja učenika na godinu? Ako nema znanja, nema ga, a samim tim nema ni uvjeta da ide u viši razred!
Povrh svega, nekad, u vrijeme kad sam ja išao u školu, postojala je ta nesretna produžna nastava. Potom je ukinuta! Ako je, dakle, ukinuta, valjda, majku mu staru, je bilo razloga zašto je ukinuta. Koliko je smisleno iznova uvoditi ono što se u praksi već pokazalo loše i neučinkovito? No, smisao odavna ne stanuje na Sveticama!
Nadalje – kako se takve mjere mogu uvoditi u pola nastavne godine? Gdje je nama u Rješenju o tjednom zaduženju produžna nastava? Pravilnik o tjednim radnim obavezama učitelja i stručnih suradnika jasno navodi kako je osnova za izračun plaće neposredni nastavni rad plus razredništvo! Produžna nastava jest nastava, dakle, neposredan rad s učenicima, i, prema tome – mora biti plaćena!
Međutim, cilj ove najnovije umotvorine nadležnih nije unaprijeđenje školskog sustava, već demotiviranje profesora da realno ocijene učenike, i odvoje žito od kukolja! Ni to, kao takvo, mene ne brine!
Ono što brine kudikamo više jest otužna činjenica da nema te budalaštine koja se rodi u MZOS – u, a koju zbornica ne bi bila spremna sprovesti u djelo, koliko god naočigled besmislena bila!
“Gdje je nama u Rješenju o tjednom zaduženju produžna nastava?”
Udarili ste u srž problema.
Eto, naš se Sindikat nije udostojio podići slabašnu glavicu i kukuriknuti na ovu budalaštinu. Ha, čujte, prezauzete su tuste koke gledanjem u svoje zrnje i zobanjem dok golovrati pilići po zbornicama ispaštaju.
Dopunski rad -zašto ne? prigovor su da ne može učenik savladati sve ono što nije u cijeloj školskoj godini i da je time osramoćen, dosta labavi. NE TREBA savladati cijelu godinu,dajte mu bitno što mu treba za nastavak, neki minimum, nešto bilo što ali konačno da bar nešto nauči iz vašeg predmeta. a zapravo iskoristite vrijeme i za neki osobniji pristup, upoznajte ga bolje , imat ćete konačno osobu pred sobom. Drugi prigovor o osramoćenosti, ma joj, dajte ljudi prestanite se ponašati zaštitnički tamo gdje ne treba. Prihvatite li vi opravdanost dopunske , lako ćete i dijete u to uvjeriti, za sramotu nije bitno, zaslužilo je valjda i to. bar tako mislim u OŠ a za srednju školu nemam pojma. možda samo konzultacije?
Zašto ne dopunski rad? Možda zato što je dopunska nastava (barem iz matematike) organizirana kroz cijelu nastavnu godinu, ali je većina učenika kojima je ona namijenjena i potrebna ne pohađa, jer nije obavezna.
Zašto ne dopunski rad nakon kraja nastave? Možda i zato što nije pravedno da se profesori dodadtno (a i besplatno) trude oko učenika kojima su tijekom godine već posvetili u prosjeku više vremena nego boljim učenicima (smišljanje i štampanje zadataka za ispravljanje negativnih ocjena iz ispita znanja, višestruko ispravljanje ispita iz istog gradiva i puno vremena odvojenog na satu za pokušaj motiviranja učenika koji niti radi u školi, niti piše zadaće, niti pita da mu se pojasni ono što mu ne ide, niti dolazi na dopunsku…). Čime su takvi učenici zaslužili šansu više od ostalih? Čime su zaslužili besplatne “instrukcije” i privilegiju da im se tumači gradivo dva tjedna dulje nego svima drugima, onima koji su svoje školske obveze izvršavali savjesnije i odgovornije? Zašto oni koji su učili i radili na vrijeme, nemaju priliku u povlaštenim uvjetima malih grupa produbljivati stečeno znanje i podizati zaključne ocjene još dvadesetak sati iza kraja nastave? Zašto oni koji su više ili manje uspješno svladali gradivo moraju svoju željenu ocjenu postići do 16. 6, a oni koji nisu cijelu godinu uložili niti minimum truda (najviše je takvih među “popravkašima”), imaju dodatne šanse?
Da sam ja roditelj djeteta kojemu je zaključena npr. trojka, iako mu malo fali do četvorke – sigurno bih se žalila na neravnopravne uvjete.
Ovo je izvanredno promišljanje! Svaka čast! Slažem se u potpunosti sa svime.
dakle, ponavljam , produžna nastava je isključivo sindikalno pitanje norme učitelja. U vezi s pedagoškim aspektom, imam primjedbi od toga da mi je neprofesionalno nazivati bilo koju vrstu rada, izvan redovne nastave -besplatnim instrukcijama. To je vaš posao, nikakve instrukcije. Roditelji koji bi se žalili na ocjenu iz kemije mogli bi također reći da je dijete bilou neravnopravnom položaju s onim koji ima jedinicu iz matematike i koji je imao cijelu godinu DOPUNSKU NASTAVU. a o podizanju ocjene s 3 na 4 , dajte molim vas. Ako ste dali djetetu mogućnost dizanja ocjene prije kraja školske godine,a niste,nema se razloga žaliti. A NISTE dali jer bi onda tek radili duplo i jer bi bilo bar 50 takvih učenika koje biste trebali ispitati.
i na kraju zašto ipak PRODUŽNA NASTAVA. ZATO. Zato kolegice, da ne ukinemo posve negativnu ocjenu. Ili ukinimo skalu ocjena od 1 do 5, što zapravo radimo, i tako pljujemo po svom radu.
evo ja imam dijete koji se cijelu godinu zabavlja, ometa nastavu, sve mu je smiješno, ne piše zadaće, ne prepisuje sa ploče,ne dolazi na dopunsku, normalnih sposobnosti, ali ne radi ništa…i da, produžna nastava za njega predstavlja besplatne instrukcije, koje mu ja btw nemam namjeru davati. i nije uopće riječ o novcu, ne bih mu davala poduku ni za novac, neka napokon počne raditi nešto sam-ja mu imam namjeru samo pomoći kad zapne u rješavanju, i to tamo negdje kad peti put ne uspije riješiti zadatak sam. hvala lijepo, ali majmuna ne glumim nikome i ni za koji novac.
a što se djece tiče koja teže savladavaju gradivo, ali se trude i rade-ona su svoj odmor zaslužila i zasigurno ih neću kažnjavati produžnom nastavom.
Produžna nastava uistinu jest sindikalno pitanje naše norme, samo što se tim pitanjem sindikat ne bavi. A ne bavi se jer mu kolege plaćanjem članarine takvo ponašanje omogućuju!
Međutim, niste u pravu u nekim drugim segmentima koje ste dotakli u svom komentaru. Naime – produžna nastava NIJE naš posao, barem prema Pravilniku o tjednim radnim obavezama! Tamo, a to sam već tumačio, stoji kako je osnova za izračun plaće neposredni nastavni rad s djecom i razredništvo. Produžna nastava jest nastava i neposredni rad s djecom, prema tome – treba je platiti! Ne znam zašto mislite da je itko, pa čak i hrvatski profesori, dužan raditi besplatno? Reče netko ovdje – nije stvar u novcu! I to stoji, stvar je u načinu – nakon što smo dobili Rješenja o tjednom zaduženju u kojima se nikakve produžne nastave ne spominju, s koje pravne osnove bismo mi to trebali raditi? Kakav je to način da se odluke donose retrogradno za tekuću nastavnu godinu?
Što se učenika tiče, za njih i u njihovu najboljem interesu jest da škola bude ono što i treba biti – njihovo radno mjesto, gdje se za marljiv rad biva nagrađen, a za nerad, nekulturu i primitivizam biva sankcioniran! Mi nismo ničije rame za plakanje ni dušebrižnici, a ova pedocentrična pedagogija radi čak i više štete nego odgovorni iz ministarstva.
S tim u vezi, postavljam pitanje – postoje li na nacionalnom nivou neki podaci, statistika, koliko učenika je nakon završetka školske godine upućeno na ponavljanje razreda? Čime objasniti tako mizeran broj? Ili su u našim školama sami nobelovci, ili je zbog nekog razloga gotovo nemoguće danas nekog tko je to zaslužio uputiti na ponavljanje razreda!
Što se tiče dopunske nastave o kojoj ste govorili (roditelji bi se mogli žaliti zbog negativne iz kemije gdje nije bilo dopunske za razliku od matematike gdje je cijele godine bila organizirana dopunska nastava), ni to ne stoji. Naime, prema zakonskoj regulativi, dopunska nastava je privremen oblik nastave koji se izvodi tako dugo dok je takav oblik pomoći učeniku potreban, a ne cijele godine!
Uglavnom – produžnu nastavu treba ukinuti čim prije, i vratiti ljetni popravni rok, samo bez ikakve mogućnosti preispitivanja ocjena.
Nije stvar u novcu!?
Pozovite vodoinstalatera ili bilo koga, da odradi za vas 10 sati. Koja je cijena njegova rada!?
Nije stvar u novcu!?
samo da pojasnim svoj gornji post.
kad sam napisala da nije riječ o novcu htjela sam samo naglasiti da učenicima koji će kod mene na produžnu ne bih tu produžnu, da mogu birati, ni za kakav novac držala.
smatram da sam svoj posao tokom godine odradila i više nego pošteno i da je svatko od njih mogao naučiti do sada što je trebalo-da su htjeli.
a da taj rad treba platiti, nije uopće upitno. moja ispisnica iz sindikata je već napisana.
Izvrsno!
@marija ajša peuc kaže: “imat ćete konačno osobu pred sobom”. Zar stvarno mislite da ne promatram(o) učenika kao osobu? Posramljenost je uočljiva činjenica, koju naravno nastojim(o) ublažiti. Mislite li da nam stvarno treba savjet da “NE TREBA savladati cijelu godinu”? A mi ono zajašili pa ni za jotu nećemo popustiti, jelte? Ponekad smo zadovoljni kad učenik svlada ono što je po programu trebalo biti svladano lani ili preklani.
bila sam u razredu, stotine učenika dnevno su prolazile kroz moju učionicu. i znam kako to izgleda kada se susret s učenikom odvija u maloj grupi, u tišini, sa mogućnostima dogovaranja i razgovaranja. Nemojmo ,kolegice, pretjerivati u vezi s vlastitim mogućnostima. nemate kada upoznati dijete ni njegovu sredinu i obitelj. Mislim, stvarno nisam htjela davati nikome savjete, to je moje mišljenje i iskustvo učitelja i pedagoga s 40 godina staža. NE bih ja imal što vama savjetovati, draga kolegice
osnovni je prigovor u vezi dopunske nastave stari, dobro poznati problem: nejednakog opterećenja onih koji su je sebi “natovarili” u najboljoj namjeri da poprave znanje učenika i onih kojima ne pada na um tako nešto ili imaju predmet iz odgojnih područja. Ali, našlo bi se rješenje, samo da se hoće. Tih 20.tak sati naknadne nastave može biti i u obliku pomaganja DOBRIM UČENICIMA:
Niste odgovorili na temeljno pitanje – zašto bi profesori trebali dodatno i besplatno tumačiti gradivo koje su već istumačili?
Pravo pitanje jest i ovo – koliko se još bedastoća mora roditi na Sveticama da, ne javnost, već mi sami, da zbornica napokon shvati temeljnu istinu – mi NISMO USLUŽNA DJELATNOST!!!
Mi nismo tu da 24 sata dnevno budemo na raspolaganju učenicima i roditeljima, da skačemo na njihove prohtjeve i od te djece pravimo invalide nesposobne za život! A škola se odavna svela na to, pod poznatim motom – mušterija je uvijek u pravu!
Inače – može se pasti i iz odgojnih predmeta, kao i izbornih. U mojoj školi pred koju godinu bio je takav slučaj s vjeronaukom!
I ne, tih 20 – ak sati PRODUŽNE nastave ne može biti u obliku pomaganja dobrim učenicima, jer je jasno kako se takav vid nastave organizira za one sa zaključenim jedinicama, ukoliko ih nemaju više od dvije!
Zašto na produžnu ne bi išla i djeca s više od dvije jedinice? Treba samo paziti na njihovo tjedno opterećenje. Npr. ako idu na produžnu iz deset predmeta, to bi bila 2,5 sata produžne po predmetu. Navodno da je 25 sati maksimum. Ma nek svi idu na produžnu, čemu praznici? Agonija može trajati vječno. Kraj više ništa ne znači ni na nogometnim utakmicama, uvijek se može nekome naknadno oduzeti ili dati tri boda zbog kojekakvih okolnosti.
I škola bi iz svog đepa trebala plaćati autobus za djecu putnike kojima kakav komercijalni autoprijevoznik to sigurno, nakon 16.6. – neće.
Ili da se ta produžna jednostavno organizira kao nastava u kući?
…
Ja ne razumijem optimizam nekolicine. Ne razumijem. Sve ima svoj početak i kraj, tako i nastavna godina, jedino su svemir i ljudska glupost beskonačni. U biti, kod Einsteina i leži odgovor na ovu tiradu koja kolege nepotrebno tjera na teške antigonovske dvojbe oko zasluženih jedinica i umjetnih dvojki.
…
Da me itko pitao (što nije), bila bih za produžnu, sve za djecu, neka, ali kad se pristaje na promjene, treba barem biti u stanju naslutiti pozitivne posljedice tih promjena. Kad ih već nitko ne može garantirati. Ja ne vidim ništa pozitivno. Prvenstveno ne vidim kakvu poruku šaljemo djeci koja nisu slušala obradu gradiva tijekom godine, ni na redovnoj ni da dopunskoj, i kojima njihovi nastavnici nakon 16.6. ponovno strpljivo tumače isto.
Ono kad je Usain Bolt prerano startao u onome finalu, za njega je ono bilo završeno. To je život, nema kalkulacija, ne biraš ti kad ćeš dobiti svoju tisućitu šansu, to određuje netko drugi, slučajnost, viša sila. A mi od osnovne dakle šaljemo djeci poruku da kraj nije kraj, da trenutak nije trenutak. Pa onda u srednjoj imate djecu koja na nastavu ne dolaze i dobivaju najviše ocjene na razrednim ispitima, na fakultetima imate perfekcioniste koji ocjene vraćaju jer hoće više…
Ok, ali to nema veze sa životom.
Nema šanse da ikome ponovo tumačim gradivo-kod mene će na produžnu samo oni koji zbog vlastite lijenosti imaju 1,dobiti će zadatke i neka sjede i rješavaju. Mogu me pitati da im pomognem riješiti kakav teži zadatak, da zajedno potražimo grešku ako ne mogu sami doći do točnog rješenja, i to je sve.
A to da sindikat šuti i nema ništa reći na ovaj, po svim važećim pravilnicima, prekovremeni rad je sramota. Već se dugo pitam čemu im uopće plaćam članarinu, ali neću još dugo, to je sigurno.
Ja ne razumijem optimizam nekolicine. Ne razumijem. Sve ima svoj početak i kraj, tako i nastavna godina, jedino su svemir i ljudska glupost beskonačni.
Ali za svemir nisam baš siguran reče EINSTEIN.
marija ajša pejuc kaže:”NE TREBA savladati cijelu godinu,dajte mu bitno što mu treba za nastavak, neki minimum, nešto bilo što ali konačno da bar nešto nauči iz vašeg predmeta. a zapravo iskoristite vrijeme i za neki osobniji pristup, upoznajte ga bolje , imat ćete konačno osobu pred sobom.”
Minimum, bitno i bilo što nije isto što i ispunjenje uvjeta za ocjenu dovoljan (pitanje kriterija); osobu pred sobom imamo cijelu godinu (odgovornu, neodgovornu, rastresenu, nezainteresiranu, vrijednu…)i osobniji pristup ne znači podilaženje, popuštanje i sl., već stvaranje čvrstog okvira odnosa koji se temelji na uvažavanju.