Gdje znanje nema vrijednost, ravnateljska fotelja može imati cijenu

26/01/2015

“Hrvatsko školstvo uporno se gura na dno postavljanjem na čelo škola ražalovanog političkog kadra. Tome služe ona tri predstavnika osnivača u školskim odborima, a četvrti glas lako se osigura. Ljudi najčešće imaju svoju cijenu, a ona danas nije naročito visoka. Osim toga, i demokracija ima mana – ona svakom glasaču pruža jednaku priliku da napravi glupost! Tako, na ovaj ili onaj način, partijske ćelije uglavnom su prilično uspješne u pretvaranju škola u ekspoziture Zavoda za zapošljavanje stranačke mladeži.”

Piše: Žukov


Kraj je vremena, dragi čitaoče, posljednji su dani, memento mori! Nema čestita Hrvata kojem je želudac dopustio da barem jednom u zadnjih godinu dana odgleda središnji Dnevnik do kraja, a da nije došao do sličnog zaključka. Nije dobro, nikako nije dobro. I ne samo da nije dobro, nego je i vrlo loše – to je trajna konstanta ovih prostora, valjda jedino o čemu će konsenzus postići i urbani Jugoslaveni i ruralni Rvatine, dva politički najzastupljenija podtipa vrste Homo croaticus! U državi u kojoj je u slobodnom padu valjda sve osim nezaposlenosti, u kojoj je jedino što je organizirano kriminal i koja je obogotvorila tezu kako je rad stvorio čovjeka, a nerad gospodina, najveća je žrtva galopirajućeg deficita znanja i odgovornosti na svim razinama obrazovni sustav.

Koji je tome razlog? Vrlo prozaična činjenica – vladajućoj gluposti potreban je sličan profil podanika koji ne postavljaju suvišna pitanja, a ako ih i postave, diskurs se uvijek može skrenuti na 1945., na Naše i Njihove. Naprosto – hrvatskim vlastima nije u interesu imati obrazovane građane koji uvažavaju činjenicu da im je Bog dao razum i slobodnu volju, demokratski osviještene, pa uporno nasrću na obrazovanje! Relativno nezapaženo u javnosti prošla je nedavno i kolegica koja je javno dokazivala kako je car gol, odnosno kako se za radno mjesto profesora po školama traži i do 7000 eura! Moglo je i gore, rekli bi optimisti – a što da je tražena valuta bio švicarski franak?!

Malo veći publicitet dobila je krajem prošle godine priča o gladnoj djeci po hrvatskim školama. Stvar je procurila iz belomanastirske škole znakovita imena, dr. Franjo Tuđman (da, da, život ponekad zna biti brutalno ciničan)! Nakon nekoliko dana šoka i zgražanja odgovornih (uobičajena doza hipokrizije kojoj, prema potrebi, svjedočimo u sličnim situacijama), stvar je zaboravljena. Novi dan – novi skandal, a Hrvatska ih producira u tri smjene.

Ono što je, međutim, dobilo znatno veći medijski prostor i čemu sam i posvetio ovaj članak dokazuje do koje mjere su prilike u obrazovnom sustavu postavljene naglavačke – profesori bježe iz škole glavom bez obzira, a učenici, umjesto da se mirno pripremaju za maturu, stavljaju se na čelo unutarškolskih revolucija! Riječ je, dakako, o omiškom i šibenskom slučaju! Dva grada, dvije škole, dvije ravnateljice, jedna stranka u pozadini. U se, na se i – zna se – cijenu u konačnici uvijek plaćaju drugi! U ovom slučaju, učenici i njihovi profesori.

Vjerujem kako su vam oba ova slučaja više–manje poznata – ravnateljice postavljene ne temeljem stručnosti i rezultata već stranačkih iskaznica, političkom voljom posvećene i pomazane predstavnice Duha Školskoga, stadoše utirati put svevlašću i apsolutizmu, jer to je najčešća metoda prikrivanja vlastite nesigurnosti i strahova onih koji su u sebi itekako svjesni da nečemu nisu dorasli. Nerazuman čovjek čini ludosti, a razuman ih podnosi, kaže stara mudrost. No, očito, klecava prosvjetarska koljena više nisu mogla podnositi toliki teret duhovne i moralne atrofije. Budući da je hiperprodukcija neprijatelja, unutarnjih, vanjskih, stvarnih, imaginarnih, bilo kakvih, najpouzdanije sredstvo ostanka na vlasti, ravnateljice u oba slučaja stadoše u kolektivu promatrati ne suradnike već protivnike, prvenstveno stranačke, koji rade na njihovu padu! To je, u konačnici, dovelo do toga da su međuljudski odnosi u školi na razini ledenog doba, da vlada atmosfera straha i denunciranja, da profesori zbog enormnog stresa masovno bježe na bolovanja, da pati nastavni proces, da učenici bivaju zakinuti za svoje pravo na kvalitetno školovanje, da roditelji opravdano iskazuju svoje nezadovoljstvo i da je dignitet struke zgažen pod noge! Omiški slučaj dobio je svoj epilog – ravnateljica je opozvana, dok je još uvijek nepoznato hoće li biti uslišana šibenska molitva. Koliko je, međutim, ovakvih slučajeva još diljem Hrvatske? Koliko njih nikada neće doći do javnosti? Koliko Vas je osobno doživjelo slična iskustva? Kolika šteta je počinjena, koliko ljudi je zdravstveno ili financijski krahiralo pod teretom činjenice da je u svim segmentima hrvatskog društva, pa i u školstvu, na djelu negativna selekcija?!

Hrvatsko školstvo, umjesto da se propisno kadrovski provjetri i da se pusti svježi zrak, da napaćeni kolektiv napokon prodiše, uporno se gura na dno postavljanjem na čelo škola ražalovanog političkog kadra. Naravno, ne uvijek, ali dovoljno često da ne možemo govoriti o slučaju, već o sustavu. Tome služe ona tri predstavnika osnivača u školskim odborima, a četvrti glas lako se osigura. Ljudi najčešće imaju svoju cijenu, a ona danas, u vrijeme opće devalvacije elementarnih vrijednosti, nije naročito visoka. Osim toga, i demokracija ima mana – bili izbori predsjednički, parlamentarni, ili na Učiteljskom vijeću za ravnatelja škole, demokracija svakom glasaču pruža jednaku priliku da napravi glupost! Tako, na ovaj ili onaj način, partijske ćelije uglavnom su prilično uspješne u dovođenju stranačkih redova u ravnateljske urede i pretvaranju škola u ekspoziture Zavoda za zapošljavanje stranačke mladeži. To je, nažalost, postala praksa u zemlji Hrvata, a kako ta praksa političkog kadroviranja izgleda u praksi zorno svjedoči slučaj Ekonomske škole u Šibeniku.

Kako je moguće da na čelo škole bude postavljena osoba koja i sama priznaje kako nema podršku kolega? Na čiji rad je prije ustoličenja postojao pregršt kritika i zamjerki? Osoba čiji izbor je, na kraju krajeva, poništila i prosvjetna inspekcija, a školski odbor je unatoč svemu imenuje v.d. –om? Tko je odgovoran za ovakve pomaknute pojave i situacije po hrvatskim školama? Kad bi ova dva navedena slučaja bili izolirani ekscesi, moglo bi se kriviti uprave predmetnih škola. Međutim, ovo nije izuzetak, već, ako ne pravilo, a onda zasigurno dosta česta pojava diljem male zemlje za velike apsurde! Ove dvije ravnateljice su ono što Dante naziva „perduta gente“ – „izgubljena čeljad“. Na takve ne treba trošiti riječi već – pogledaj i prođi! Glavni i (ne)odgovorni za ovakvu upravljačku strukturu hrvatskih škola jesu oni koji donose zakone i odluke, oni koji su kreirali sustav koji omogućuje ovakve nakaradne situacije, oni koji i dalje drže u školskom odboru čak tri predstavnika osnivača i, štoviše, ultimativno zahtijevaju i povećanje tog broja, iako je kristalno jasno da bi predstavnici osnivača u školskom odboru trebali imati jednog člana i to s isključivom funkcijom da kontrolira troše li se sredstva dodijeljena školama namjenski, umjesto što se igraju kadrovskih križaljki. Političke strukture osmislile su ovakav sustav; on unatoč svojoj karikaturalnoj nakaznosti postoji i dalje jer njima tako odgovara! Dokaz tome su i posljednje izmjene Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi – išlo se mijenjati nešto da se, u biti, ne bi promijenilo ništa, naročito po pitanju ravnatelja. Da se obrazovni sustav nema čemu nadati dokazala je i nedavno završena epizoda s predsjedničkim izborima – jeste li ikoga od kandidata čuli da je išta suvislo rekao o obrazovanju? Ne napredovati, međutim, znači nazadovati, a tome nazadovanju hrvatskog školstva i društva u cjelini svjedočimo na dnevnoj bazi. Kravali poput ovog u šibenskoj Ekonomskoj školi od vremena do vremena nas tek podsjete da smo već dva desetljeća na putu prema dolje, i da na svakim izborima redovito dokazujemo da za drugo i nismo!
Da, demokracija ima svoju cijenu! Pritom su prazne glave daleko veći problem nego prazni želuci!

12 Responses to Gdje znanje nema vrijednost, ravnateljska fotelja može imati cijenu

  1. amused on 26/01/2015 at 22:14

    “Hrvatsko školstvo, umjesto da se propisno kadrovski provjetri i da se pusti svježi zrak, da napaćeni kolektiv napokon prodiše…”

    Vi dobro znate da na našim prostorima propuh ubija. Neće te kadrove ni povjetarac oplahnuti.

    Odličan članak!

  2. ivan on 28/01/2015 at 09:00

    Pa je sve ovako, samo smo zaboravili onu “meee, me, mmeeee” i tako mekećemo dok ne dođe voda do grla a onda se politika samo pobrine da vidi “kolika je čija cijena”.
    Dok mi sami ne odrastemo i ne odgojimo generaciju mladih koji će ići u politiku i stvarati bolje (pravednije) društvo od ovog kojeg im mi sad možemo ponuditi svojim angažmanom ne većim od pisanja po portalima jer nam se politika gadi biti će nam ovako kako jest.

    • učitelj on 28/01/2015 at 23:07

      Kolega Žukov u pravu ste. Negativna selekcija, a pogotovo u ovo vrijeme ravnatelj može biti ili budala ili beskičmenjak koji sluša svakakve budale koje “brinu” o nama. Čast onim vrijednim, poštenim i stručnim ravnateljima koji su spletom okolnosti došli na funkcije. Ali kolega Žukov i mi smo sami krivi za mnogo toga. Za vrijeme predsjedničke kampanje nije bilo riječi o obrazovanju kako ste rekli. Međutim na web stranicama SHU i Preporoda uočljiva je bila slika sindikalista sa predsjednikom Josipovićom koji su upravo u kampanji imali sastanak sa njime. Štoviše Vilim Ribić je otvoreno podržao gospodina Josipovića. I to naravno bez pitanja članstva. Usput rečeno gospodin Josipović je predstavnik vlade SDP koji je smanjio plaće prosvjetarima i za vrijeme vlade premijera Račana i Milanovića. Za vrijeme Milanovića ne da nam je smanjena plaća, nego su i rapidno smanjena prava iz kolektivnog ugovora i radnog zakonodavstva. A naši sindikati prikriveno ili skriveno podržavaju takav odnos prema prosvjeti. E pa neka nam bude !

      • Ana on 31/01/2015 at 19:51

        Koji kukavni predsjednik? Pa što iz koje je stranke? Promašili ste ceo fudbal, kolega. Čitavo društvo i sve stranke moraju postići konsenzus da je 1. obrazovanje važno, 2. da je obrazovanje strateški važno, 3. da ćemo uložiti u edukatore jer “strategy is where I put my money”.

  3. Adra1312 on 30/01/2015 at 11:31

    Pri zaposljavanju profesora ne uzima se kriterij strucnosti vec tzv. diskrecijsko pravo ravnatelja, bogomdanih. Tako se za radno mjesto profesora u gimnaziji natjecu kolegica i iz strukovne skole s besprijekornim strucnim CVjem i mladac koji je jucer zavrsio fakultet i bez iskustva, ali s rodjacima na pravim mjestima. I sto mislite tko je primljen? Kada upisujem svoje izvrsno dijete u izvrsnu skolu kao sto je gimnazija, hocu da mu predaje izvrstan profesor. Gimnazija nije gimnazija samo zbog toga sto na papiru ima nesto sto se zove gimnazijski program! Da povucem paralelu, ako zelite vrhunsku medicinu hocete li se lijeciti u KB Dubrava ili u bolnici Gornji sikirići?

    • Fizika Split on 30/01/2015 at 22:02

      Zasto mladi profesor s netom završenim fakultetom ne bi bio izvrstan nastavnik? Mi mladi nista ne znamo? Osobno imam samo 2 god staža. Nisam kompetentan da radim u gimaziji?

  4. MD on 31/01/2015 at 00:08

    Ne kolega, prvo slijedi deset godina po zamjenama u Gornjim Sikirićima gdje ćete podučavati zadnji šljam. Tek tada možete predavati jednom izvrsnom djetetu, vjerojatno nekom budućem direktoru svemira. Zanimljivo kako ima tako mnogo izvrsne djece, pogotovo u osnovnoj školi, po gimnazijama nešto manje… da bi se na kraju sve svelo na nekoliko dobrih ljudi.

    Ako Vas tješi, u Gornjim Sikirićima ćete barem biti daleko od snobizma i malograđanstva ”urbanih” sredina, među ljudima osuđenima na lošu zdravstvenu skrb proširiti svoje vidike te unatoč neizmjernoj količini svježeg zraka, shvatiti da nama nije dovoljno otvoriti prozor nego krenuti posve ispočetka.

  5. Carlsen on 31/01/2015 at 13:30

    Prvak svijeta u šahu ima 24 godine, a vi ne bi dali 24-godišnjaku da predaje fiziku u običnoj gimnaziji, pa makar bila i matematička?
    Zašto profesor s 24 godine ne bi mogao biti bolji od profesora s 54 godine?
    Preferiranjem iskustva sami sebi umanjujete važnost stručnosti u svom zanimanju.
    E da ne zaboravim, trenutno drugi najbolji igrač na svijetu u šahu ima 22 godine.

    • P.O.E. on 31/01/2015 at 16:26

      Prvak svijeta u šahu ima dugogodišnje iskustvo sa šahom. 24-godišnji fizičar ima dugogodišnje iskustvo s fizikom. Ali znati fiziku ne znači i znati prenijeti znanje ili znati motivirati. Stručnost zapravo *znači* iskustvo s predmetom, ali 24-godišnjak još nema drugi dio iskustva, ono s učenicima.

  6. jure on 16/02/2015 at 13:55

    Rijetko dobar tekst koji pogađa u bit, sve bih potpisao. Svaka čast autoru.




Osobne stranice s nastavnim sadržajima

  • Antonija Horvatek (matematika)
  • Josip Kličinović (matematika)
  • Saša Peričak (biologija)
  • Dalibor Perković (fizika)
  • Anita Damjanović (engleski)
  • Marijan Biruš (geografija)
  • Nedeljko Begović (fizika)
  • Aleksandra - Maria Vuković (matematika)
  • Miran Novokmet (Računovodstvo - Knjigovodstvo)
  • Antonija Sikavica Joler ("Hrvatski na mreži")
  • Dalibor Joler ("Deutsche Seiten")
  • Željana Mateljan (matematika)
  • Nina Obradović (fizika)
  • Mislav Kolić (povijest)
  • Ivana Šovagović (matematika)
  • Zoran Hercigonja (programiranje, Python)
    Ukoliko znate za još neke nastavnike koji imaju ovakve stranice, javite nam!
  • Sindikati

    Institucije

    Categories

    Banneri

    (225x25) (213x44) (180x156, prozirni) (180x156, bijeli)

    Kolumne