KOLUMNA: Velikani, ili o hrvatskoj (geni)jalnosti

S obzirom da smo jedan od rijetkih portala koji bez dlake na jeziku komentira zbivanja u prosvjetnom sektoru, odlučili smo uvesti rubriku “Kolumna” u kojoj ćemo kolegama dati priliku da javno izraze svoje mišljenje o stanju u obrazovanju. Uredništvo se ne mora nužno slagati s mišljenjem autora.

Piše: Žukov

Upravo je žalosno koliko ova zemlja malo cijeni velike ljude! Pitate se – što to čovjeka čini velikim – velika plaća, velike izjave, veliki dojam vlastite veličine? Po svim kriterijima, kao i po stručnom mišljenju većine eminentnih hrvatskih mislioca i ljudi od pera, upravo takvi velikani stoje na čelu većinskih obrazovnih sindikata i poput Atlasa, na svojim junačkim plećima nose cijeli svod hrvatskog školstva! Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama, Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja – velikan do velikana, dokle pogled seže, širom pa u krug! Budući da su, kao i svi velikani, nadrasli svoje vrijeme i okolinu koja ih okružuje, ovi junaci našeg doba često u svojoj borbi za boljitak hrvatske prosvjete djeluju napuš(t)eno i neshvaćeno; gordi hrastovi pod kojima netko uporno jamu kopa! Njihov genij genij je usamljenih ljudi – sami protiv svih (najčešće direktno protiv vlastita članstva), kako i priliči nekome njihova kalibra, plove nemirnim morem hrvatske zbilje, usmjeravajući prosvjetarski brod u sigurnu luku.

Oštroumno detektirajući odakle prijeti najveća pogibelj društvu (razumije se, od buržuja iz zbornica, op. a.), poput Herkula u Augijevim stajama bacili su se na posao, i nisu stali dok sve detaljno nisu isušili, prozračili, ozdravili i očistili, kao što to bjelodano dokazuje borba SHU – a za novi osnovnoškolski Kolektivni ugovor. Isti je tako apotekarski pedantno očišćen od prijevoza, uređenja norme, sijaset dodataka na plaće i prava zaposlenih, ali zato, pogađate, u njemu i dalje postoje, recimo, komisije za tehnološke viškove, iz nadasve praktičnih razloga! Posao je tako ingeniozno odrađen da se na svojim web – stranicama u dopisu od 16. svibnja 2014. SHU doslovce ispričava svome članstvu što ih je blagoslovio ovako unosnim i profitabilnim KU – om! Pošto obraz, pošto čast? Povoljno dam – komisije za tehnološke viškove! Mora da jako cijene svoje članove, kad su ih ovako skupo prodali!

Pritom su bili izloženi nesmiljenim nasrtajima nezahvalne baze, dijela javnosti i pojedinih opskurnih centara moći! Tipičan hrvatski jal, koji nikad nije mogao prihvatiti veličinu uspjeha, znanja i zdravog progresa. No, kako je u naravi velikana da budu veliki, a obilježje veličine je sposobnost praštanja, glavni su protagonisti ove storije, veliki u svojoj veličini, svima sve oprostili i okrenuli i drugi obraz (da imaju obraz kao đon, ne treba posebno naglašavati)! Iako često postaju žrtve vlastite dobrote i askeze, od nje nikad ne odustaju!

Potpisivanje osnovnoškolskog KU – a od strane SHU – a i resornog ministarstva, na oduševljenje zbornice, samo je šlag na torti epskih uspjeha naših većinskih sindikata. Odavna su oni odlučili pozabaviti se onime što su milijuni od njih iskali – ozdravljenjem hrvatskog školskog sustava, toliko potrebitog njihova blagotvornog utjecaja! Bio je to izazov nad izazovima, nešto najzahtjevnije s čime su se naši velikani dotad susreli. Dok je napaćeno članstvo u mesijanskom iščekivanju poglede upravilo prema sindikalnom Olimpu, sindikalno Trojstvo uronilo je cijelim svojim bićem u to vrzino kolo grijeha.

Budući da neznanje nad znanjem ima tu prednost da nema granica, gurui naših većinskih sindikata su, neograničeni zemaljskim kategorijama vremena i prostora, slobodno lebdeći, stali djelovati i utirati put boljitku školstva. Petkom i svetkom, kada ustaju i kada liježu, kada dolaze i kada odlaze, vazda misleći na dobrobit hrvatskih učitelja, pokrenuli su reforme o kakvima nismo mogli ni sanjati. Dakako, u tijesnoj suradnji s ekipom iz MZOS – a, čije su odluke uglavnom s više ili manje pogovora prihvaćali. Što se iz te simbioze izrodilo, svima je poznato. Ono čega u kulturnom svijetu uopće nema, ili što je raritet, postalo je naša svakodnevica!

Kako doli svijetlim primjerom neviđenog oštroumlja nazvati, recimo, uvođenje e-upisa u hrvatske škole? Navodno smo u tome prvi u Europi! Ministarstvo je, uz podršku naših velikana, uspjelo u nečemu što je na prvi pogled neizvedivo – škole u kojima se štedi na grijanju, u kojima je zabranjeno kopirati, u kojima nema wc – papira, s čijih se stropova ruši žbuka na nejake učeničke glave uvesti u digitalnu eru! Mitski je to uspjeh, koji nijednom hrvatskom mužu dosad još nije pošao za rukom! Jasno je k’o dan da su pristajanjem na ovo naši sindikalni Leonide pomogli riješiti još jedan povijesni problem koji je tištio kolektiv – avet besmislenog piskaranja! Naime, od dana uvođenja ove blistave umotvorine, zbornica se više uopće ne mora patiti ispunjavanjem kojekakvih formulara koji kao da su ispali iz Kafkina Procesa, ne moraju u lipnju u znoju lica svoga unositi podatke u e-maticu, sustav koji se ruši češće nego pojedine odluke na Ustavnom sudu, ne moraju na polugodištu više ispunjavati obrasce o uspjehu učenika! Da i ne spominjem najnoviji uspjeh – formulare koje više ne treba ispunjavati za isplatu prijevoza, pod punom kaznenom i materijalnom odgovornošću! Povrh toga, od časa kad je uveden e-upis, e-matice, e-dnevnici, e-koješta, cvijet hrvatskog ravnateljstva više uopće ne pada u napast da nezakonito upisuje djecu u srednje škole, što predstavlja značajnu uštedu u državnom proračunu (u vidu isplate sudskih odšteta onim ravnateljima koji se rečenoj napasti nisu mogli othrvati, koji su dobili otpusna pisma, pa tužili državu)! Dakle – korist je mnogostruka i daleko premašuje onih tričavih dva ili koliko milijuna kuna koje jedan od velikana dobiva iz proračuna za svoj sindikat, a što mu uporno spočitavaju raznorazni jalnuši i diletanti!

Obrazovanje je, kako znamo, jako skupo, no, tvrde neki, glupost je još skuplja, što glavne protagoniste članka čini upravo neprocjenjivima! Poznato je, naime, kako novac kvari ljude. Želeći u prosvjeti zadržati samo najbolje i nepokvarene, sindikalni velikani pristali su, doduše, nakon ljuta boja, na namjeru ministarstva da se cijeli obrazovni sustav stavi na dijetu, da ne kažem, u induciranu komu! S tom namjerom donesen je legendarni Pravilnik o tjednim radnim obavezama učitelja i stručnih suradnika u osnovnoj školi, te je bio najavljen outsorsing! Kako svi znamo, izazvalo je to neviđeni otpor većinskih sindikata, digla se kuka i motika, no, nakon uvjeravanja iz ministarstva, uvidjeli su da ne mogu stajati na putu razvoju i boljitku prosvjete. Tako, došlo je do porasta plaća, u što ste se mogli i osobno uvjeriti, zapljusnuti smo bujicom novih dodataka na plaće, povećane su naknade za prijevoz, sijaset poslova koji su dosad bili tretirani kao ostali poslovi od sad će se plaćati, a spremačicama i domarima osmjeh danima nije silazio s lica od pomisli na divote koje ih čekaju kod privatnih poslodavaca (doduše, neki smatraju da se radilo o facijalnom refleksu, ne o osmjehu, ah, vrag će ga znati)! O pristajanju da se stane na kraj rasipničkom dijeljenju božićnica i regresa da se i ne govori! To je, međutim, uspio omesti sindikat Preporod, zahvaljujući kojem je Pravilnik tijekom ljeta znatno izmijenjen i prepravljen, a outsorsing spriječen.

Niska fascinantnih uspjeha nastavljena je izgradnjom Sindikalnog doma i radovima na vili Ružici. Tradicija je naših prostora, a i šire, da se velikanima podižu spomenici, najbolje još za života! Ta zaslužili su te spomenike samima sebi, nakon svih uspjeha kojima smo blagoslovljeni! Istina, našlo se tu i nekoliko opsjenara koji su govorili kako bi u vrijeme blagostanja u kom živimo mudrije bilo novac ulagati u štrajkaški fond, da se uzmogne isfinancirati eventualni višednevni štrajk, ili sredstva uložiti za plaćanje svojih sindikalnih povjerenika po školama. Kolika je konačna cijena ovih zdanja još se ne zna, jer velikani mudro taje taj podatak. Ono što se, međutim, pouzdano zna je to da nije beg cicija. Naročito ako cijenu plaća – članstvo!

Suma sumarum – umjesto da lideri većinskih prosvjetarskih sindikata budu još za života obogotvoreni poradi svojih blistavih rezultata, oni bivaju progutani od sablasti hrvatske zlobe i jala, vrebani iz busija, vazda neshvaćeni i osporavani u svojoj misiji!

Tek rijetki naslućuju izlaz iz ove mračne situacije – velikani, naime, uglavnom postaju hvaljeni i prihvaćeni tek kad siđu sa scene! Rješenje je, dakle, toliko blizu. I poznavajući dotične, ujedno toliko daleko…

Autor je učitelj povijesti i geografije.