Obrazovni biznis: rušenje cijelog sustava kako bi se plaćali odabrani

Dugo smo se čuvali ocjene da je Željko Jovanović najgori od svih dosadašnjih ministara prosvjete jer, zaista, teško je reći tko je od njih napravio najviše štete. Međutim, ono što je sigurno je da se za vrijeme nijednog drugog ministra nije vodila ovakva histerična antiobrazovna kampanja kojoj je cilj bio ocrniti kompletnu profesiju i sve njene nositelje, bez obzira bili oni dobri ili loši, pošteni ili korumpirani, profesionalci ili amateri. Nikad prije nije bilo ovako sustavnog uništavanja reputacije i autoriteta nastavnika. Uvijek se samo polako gušilo, uz povremeno pripuštanje zraka, da se bolesnik ne udavi do kraja, uvijek se malo po malo oduzimalo, ali ovakva frontalna destrukcija se nije događala.

Mnogi misle da je ovdje riječ isključivo o gluposti i nesposobnosti, međutim, izgleda da to nije tako.

Naime, kako vrijeme prolazi, sve je više pokazatelja da u svom tom ludilu ima sistema i, ako se počnu zbrajati male nebitne informacije, detalji koji svaki za sebe ne govore bogznašto, počinje se stvarati slika nečega što se ne može nazvati nikako drugačije nego: Druga hrvatska privatizacija – sektor obrazovanja. Jer, kao i u prvoj, cilj je izvući novce i strpati ih u džepove pojedinaca dok će, kao posljedica, sustav kolapsirati.

Na primjer, u situaciji u kojoj mnoge škole grcaju u neimaštini, isključuje im se struja, u dugovima su zbog kojih ne mogu plaćati grijanje, o računalima da se ne govori, u takvoj situaciji Ministarstvo provodi “informatizaciju” tako da je u određenom broju “eksperimentalnih” škola profunkcionirao sustav e-imenika.

Pitanje koje se ovdje može postaviti je: tko je platio te tablete, koliko su koštali, kako je izabran dobavljač i tko je na svemu tome i koliko zaradio. Istraživački novinari, ako toga još ima u Hrvatskoj, navalite.

Dalje, uvode se tečajevi na kojima učenici mogu dobiti “besplatne Microsoftove certifikate”, iako znamo da nikad ništa nije besplatno i da ljude koji održavaju te tečajeve netko ipak treba platiti. Čijim novcem i tko je točno donio tu odluku? Evo još pitanja za istraživačke novinare.

I dobro, ovo još nije nekakvo izvanredno zlo, ista stvar se dogodila s Fuchsovim “pametnim pločama” na koje su ulupani milijuni, a koje se danas ne koriste iz cijelog niza razloga, što opravdanih, što neopravdanih, ali u svakom slučaju predvidljivih. Također, muljanje s nabavom je jedna od najklasičnijih metoda prelijevanja novca iz državnih u privatne džepove i vjerojatno nema države u kojoj se takve stvari ne događaju. No, u Hrvatskoj je svakako indikativna razina iz koje se ovo dirigira.

Drugi primjer je daleko suptilniji i, za hrvatske prilike, relativno nov. Naime, riječ je o svojevrsnom outsourcingu obrazovanja: dok se postojeći sustav gazi i uništava, izvana se ubacuju razni subjekti koji po školama počinju obavljati sporadične djelatnosti, radionice i projekte za djecu, edukacije za nastavnike, o čijoj potrebnosti bi se dalo raspravljati. Naravno, ništa od toga samo po sebi nije loše. Lijepo je da se u školama povremeno razbija rutina izvanrednim događajima kao što su radionice i gostovanja, ali je svakako zanimljivo vidjeti kakvim se prioritetima vodi aktualna obrazovna vrhuška: redovnim učiteljima se smanjuju plaće, povećava satnica, uvaljuje im se administrativne i birokratske poslove, dok istovremeno u turneje kreću kulturne udruge kako bi djeci “približile umjetnost” (kraj živih i zdravih učitelja književnosti, glazbe i likovnog), informatičke udruge kako bi djecu “informatički opismenile” (kraj živih i zdravih učitelja informatike”), a sve to, kako je jedna kolegica primijetila, na temelju odluka komisija u Ministarstvu.

Drugim riječima, da bi osoba postala učitelj matematike, treba završiti najmanje pet godina studija, stažirati još godinu dana i položiti strulni ispit, i na kraju proći na natječaju koji raspisuje škola u kojoj će raditi.

Da bi osoba, preko neke udruge, odradila neku radionicu u nekoj školi i za to dobila novce, treba samo za svoj “projekt” dobiti odobrenje neke od komisija u MZOS-u. To kako se i zašto imenuje koja komisija trenutno nije potrebno objašnjavati.

I, na kraju, pomalo bizaran primjer novčane nagrade za “najbolji novinarski rad iz područja obrazovanja” koji, u suradnji s Ministarstvom (a, zapravo, inicirano i organizirano od strane Ministarstva), dodjeljuje udruga koja nema veze ni s novinarstvom ni s obrazovanjem, nego se bavi socijalnim programima.

Ova situacija prigodno ocrtava SDP-ov model javno-privatnog partnerstva i pokazuje da ludilo nesposobnosti ipak ima konkretan cilj – privatni i partikularni, na račun javnog i općeg, ali ipak cilj. Ono što je sve vidljivije je šablona: oduzimanje novca postojećem sustavu koji je već pretvoren u ruševine – škole se ruše, plaće se smanjuju i do dvije tisuće kuna – dok se istovremeno favoriziraju odabrani pojedinci, izabrani po zna se kakvim kriterijima, koji će izvana upasti, obaviti posao, pokupiti novce i zbrisati. Take the money and run, rekao bi Darko Rundek.

I tako se vidi da su se, usprkos razlikama ideologija i, donekle, razlikama u pristupu, i HDZ i SDP našli u istom poslu. Ono što je kod HDZ-a bio “projekt 200 obitelji”, kod SDP-a je “projekt 200 službenika”. Ono što je kod HDZ-a bilo prelijevanje javnih sredstava u privatne tvrtke i igranje po “kapitalističkim” (a zapravo mafijaško-rođačkim) pravilima, kod SDP-a je prelijevanje javnih sredstava u privatne “udruge” i privatne obrazovne institucije te igranje na kartu “građanskog društva” (a, zapravo, stvaranje vlastite mreže udruga u kojima su instalirani vlastiti ljudi).

To što će ovakva politika od školstva napraviti ono što je HDZ napravio od ekonomije, očito nikoga nije briga. Kao ni to što se ekonomija, uz talentirano vodstvo i nekoliko uspješnih poteza, može popraviti u nekoliko mjeseci, maksimalno godinu dana, dok će za ponovno podizanje potpuno uništenog školstva trebati možda i desetljeća, za vrijeme kojih će zemlja tonuti sve dublje i dublje.