Ovo je sezona narodnih poslovica. Kad je, prošle godine, ministar Jovanović objavio inicijativu za raspisivanje nagrade za najbolji novinarski rad iz područja obrazovanja, tada objavljen tekst na našem portalu započeli smo parafrazom: “Besposlen MZOS i jariće krsti”. Ove godine, to jest osam mjeseci kasnije, kad je nagrada i zaživjela, možemo reći i ovo: “Tko s MZOS-om tikve sadi, o glavu mu se razbijaju”.
Nakon ovotjednog teksta u kojemu smo se (vrlo) kritički osvrnuli na ideju ovakve nagrade, mnogi su se našli uvrijeđeni zbog našeg prozivanja. Štoviše, prigovoreno nam je da smo konkretne osobe nazvali “piskaralima i poslušnicima” te nam je postavljeno pitanje “smatramo li tu-i-tu osobu ‘piskaralom i poslušnikom'”. Odgovor je: naravno da ne. Međutim, itekako smo protiv principa da novinarske priloge ocjenjuju i novčane nagrade autorima dodjeljuju ljudi koji se u svojim odlukama itekako mogu voditi kriterijima koji nisu strogo stručni i profesionalni. Također, moglo bi se postaviti i pitanje odakle dolazi i kojom stavkom financijskog plana je predviđena spomenuta nagrada od 5000 kuna (puta dva), kao i koji je točno interes udruge koja se bavi socijalnim pitanjima dodjeljivanje nesimbolične nagrade ljudima koji već uredno primaju plaću. Znamo kakva je ekonomska situacija u zemlji, a pogotovo znamo kakva je financijska situacija u nevladinom sektoru i trošenje deset tisuća kuna na ovako nešto će navesti svakog upućenog, ako ništa drugo, na radoznalo podizanje obrva.
U reagiranju predsjednika “Pragme” je posebno zanimljivo nabrajanje čime se sve bavi njegova udruga i napomena da je Ministarstvo “samo pokrovitelj”. Međutim, treba podsjetiti da je ova nagrada prvi put javno spomenuta prije više od godinu dana i to ne od strane “Pragme”, nego iz usta ministra Jovanovića prilikom predstavljanja “uspjeha prvih godinu dana Vlade”. Datum je 28. prosinca 2012. godine, a najava glasi: “Godina koja je pred nama bit će godina ostvarenja vizije Ministarstva da pridonosi boljitku Republike Hrvatske kao zemlje slobodnih ljudi, društva utemeljenog na znanju i jednakih šansi za sve. U ostvarenju te vizije svjesni smo važnosti uloge medije. Stoga će MZOS u suradnji s Udrugom ‘Pragma’ organizirati dodjelu nagrade za najbolji novinarski rad u području obrazovanja i znanosti, koja će se dodijeliti u nadolazećoj godini.”
Zanimljivo, formalno pokroviteljstvo je stiglo tek devet mjeseci kasnije, dugo nakon što je sve ostalo, očito, već dogovoreno.
Ono na što se cijeli ovaj slučaj svodi je da se Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta dosad u potpunosti razotkrilo kao grobar hrvatskog obrazovnog sustava koji svoju ulogu shvaća više kao stečajni upravitelj nego bilo što drugo. Ljudi na pozicijama u tom ministarstvu koriste svoju moć u svrhu prikupljanja političkih bodova i uhljebljivanja podobnih kadrova, dok cijelom institucijom caruje glupost i nesposobnost koja je već odavno prešla granicu bizarnog i tragičnog (a da se ne radi o našoj koži i dugoročnoj budućnosti Hrvatske, mnogo elemenata bi se moglo nazvati i komičnima). Upravo zbog toga nitko tko imalo poznaje materiju više nijednu aktivnost MZOS-a – a pogotovo organiziranje “nagrade za najbolji novinarski rad” – ne može shvatiti kao nešto što bi trebalo imati ikakav drugi cilj osim politikantskog promoviranja antiobrazovne i neoliberalne stečajne politike u obrazovanju koja se provodi u protekle dvije godine, a o čemu je na ovom portalu bilo najviše govora.
Ono na što posebno treba odgovoriti je reagiranje Ivane Sučić koju smatramo objektivnom i profesionalnom novinarkom, a koja je u ovom slučaju ispala taoc i kolateralna žrtva cijelog slučaja (a pomalo i žrtva vlastitog neopreza, jer kome nije bilo dovoljno upozorenje u obliku spomenutog novinarskog prosvjeda od prošle godine, ima se pravo žaliti, ali to je otprilike to). Cilj nagrađivanja Ivane Sučić nije bio podizanje reputacije Ivane Sučić, nego podizanje reputacije nagrade. Isto vrijedi i za dio ostalih koji su sudjelovali u cijelom procesu, a koji su u cijeloj ovoj medijskoj akciji poslužili kao najobičniji živi štit.
Kao zaključak možemo reći da je hvalevrijedna strategija MZOS-a da uspostavlja suradnju s raznim privatnim i poluprivatnim institucijama i udrugama po pitanju raznih projekata vezanih uz hrvatsko školstvo (informatizacija, udžbenici, inovacije, reforme). Ali bilo bi lijepo kad bi MZOS bar pokušao uspostaviti sličnu suradnju sa školama koje ima pod svojom kapom i s pedeset tisuća stručnih i obrazovanih ljudi koji dobar dio tih poslova već rade, a koje se pri donošenju svih odluka bitnih za školstvo ne samo ignorira, nego i šikanira i gazi.