30.000 prosvjetara nema ništa protiv ministra Jovanovića

Nakon peticije kojom je za smjenu ministra Željka Jovanovića prikupljeno manje od 14.000 potpisa djelatnika u hrvatskom Å¡kolstvu, može se joÅ¡ jednom potvrditi ona izreka: feudalizam je u Hrvatskoj ukinut prije 200 godina, ali kmetstvo je i dalje na snazi. Jer, iako je možda istina da ova peticija jest bila velik korak za sindikat “Preporod” (jer ju je potpisalo viÅ¡e ljudi nego Å¡to “Preporod” ima članova), takoÄ‘er je činjenica da je to vrlo mali korak za Å¡kolstvo, možda čak i korak unazad, ako “unazad” uopće viÅ¡e ima mjesta. Naime, nakon Å¡to hrvatskim zbornicama već gotovo dvije godine odzvanja kuknjava i lelek, cmizdrenje i zanovijetanje, zgražanje i cmizdrenje nad potezima prosvjetnih vlasti i svemu Å¡to u zadnje vrijeme dolazi iz Ministarstva, čovjek se jedino može zapitati: pa dobro, tko je tu lud? Nakon Å¡to su dobili priliku da se izjasne, hrvatski prosvjetari su u viÅ¡e nego dvotrećinskoj većini tu priliku odbili zbog čega se, na kraju, može izvesti samo jedan zaključak: za sve Å¡to se dogaÄ‘a u Å¡kolstvu, za sva smanjenja plaća, za sve besmislene dodatne poslove koje moraju raditi, za svu bespotrebnu administraciju koja ih koči i oduzima im dragocjeno vrijeme od onoga čemu bi se zapravo trebali posvetiti, za sav kaos u učionicama, hrvatski učitelji i nastavnici su si sami krivi.

Možda se može reći da je peticija bila loÅ¡e organizirana. Prvo, tajming nije bio najsretniji. Predbožićno vrijeme, dosta posla u zbornicama i izvan njih te kratak rok potpisivanja otežali su da peticija postigne svoj puni uspjeh. MeÄ‘utim, realno: koliko treba vremena i truda da se isprinta jedan papir, da se čovjek – da ne kažemo “prosvjetni djelatnik” – na njega potpiÅ¡e, i da jedna osoba onda taj papir fotografira i poÅ¡alje u sindikat? TakoÄ‘er, ovakav tajming imao je želju da se ministru poÅ¡alje “božićna čestitka” Å¡to je svakako originalna i medijski kvalitetna ideja, ali ostat će za daljnju analizu je li gubitak odreÄ‘enog broja potpisa bio toga vrijedan.

Dalje, podrÅ¡ka ostalih sindikata je izostala. Željko Stipić tvrdi da je pozvao ostale sindikate da se pridruže. ÄŒak i najskeptičniji meÄ‘u nama moraju primijetiti da nitko od tih sindikata nije rekao “Ne, nitko nas nije pozvao”. Dakle, nema razloga tvrditi da čovjek na bilo koji način laže ili izvrće istinu. Naravno, uvijek se može reći da je poziv bio samo formalan, da “nije tu bilo prave želje i volje za suradnjom”. MeÄ‘utim, tu se postavlja pitanje kakav oblik bi taj poziv trebao imati da se ne bi postavljale ovakve kenjkave primjedbe? Nakon Å¡to se “Preporodu” godinama bacaju klipovi pod noge, nakon Å¡to je aktivnim djelovanjem “kolega” izbačen iz pregovaračkih odbora, nakon Å¡to u novinama suparnički sindikati objavljuju plaćene oglase u kojima pozivaju članstvo da izaÄ‘e iz “Preporoda”, zaista, kakav je oblik taj poziv trebao imati? “Preporod” je napravio prvi korak; da je napravio i drugi, vjerojatno bi se naÅ¡ao netko tko bi ga optužio za agresivnost.

Dakle, zbog čega je onda ova peticija proizvela ovakav rezultat (jer, po naÅ¡em skromnom sudu, manje od trećine potpisa za neÅ¡to s čime se očito slaže možda i 99 posto prosvjetara je jadno i bijedno)? Odgovor, naravno, leži u onome Å¡to se potiho, uz nezadovoljno mrnjkanje protiv svake vlasti, proteže u malo- i velikoodmorskim kuloarima: “nismo složni”, “teÅ¡ko nas je pokrenuti”, kao i sveopće nezadovoljstvo, ne samo političkom vrhuÅ¡kom, nego i kolegama koji nas okružuju.

Treba biti iskren i reći da je dio potpisa propušten i zbog toga što neki zaista nisu znali da se nešto potpisuje ili shvatili kako mogu sudjelovati. Pa i ako nam ide na živce to što mnogi drže glavu u pijesku i nisu previše svjesni života koji prolazi izvan njihove sfere interesa, treba biti blagonaklon i prihvatiti da je riječ o relativno čestoj manifestaciji ljudske prirode. Eto, ljudi nisu znali, nisu se snašli, nisu shvatili, a božemoj, što sad? U takvim slučajevima nije bilo nikakve zle namjere niti logičkih skokova u vlastita usta (okej, nije bilo nikakve namjere) pa im možda možemo i oprostiti.

Ovome možemo pridodati i one koji su u vijestima čuli da se potpisuje neka peticija, ali su čekali da im je netko gurne pod nos. Opet, možemo govoriti o ovcama i striženju, ali ljudi smo, tko nikad u životu ni za Å¡to nije rekao “neka to obavi netko drugi”, neka prvi baci kamen.

Veliku ulogu u ovome je odigrao K&K-provincijsko-gotovanski mentalitet; posjednik takvog mentaliteta zaista se neće previÅ¡e potruditi napraviti iÅ¡ta viÅ¡e od onoga Å¡to mu je u propisanom opisu posla i izreka “tko se ne bori za svoja prava, nije ih ni zaslužio” njemu je daleka apstrakcija. Hrvatska je Hrvatska, “predziÄ‘e kršćanstva” (dakle, pred zidom, dakle s vanjske strane, dakle izvan aktualnih civilizacijskih krugova) i za to će trebati desetljeća da se stvar promijeni. Da, takve stvari se mijenjaju, izmeÄ‘u ostalog, i kroz obrazovanje, i problematično je ako su upravo nositelji tog obrazovanja istovremeno i nositelji ovakvog mentaliteta, ali krug nije u potpunosti zatvoren i moguće je da će se jednog dana, na neki vrhunaravni način, Hrvatska iz toga izvući. Nije nam potpuno jasno kako, ali nada umire posljednja (iako, s obzirom da je dosad umrlo sve ostalo, ona jest sljedeća na redu).

Također, činjenica je da je u mnogim školama došlo do aktivne sabotaže; peticija bi se našla na stolu, potpisao bi je manji ili veći dio kolektiva, a onda bi, nakon dan-dva, ista završila u smeću od strane Nepoznatog Počinitelja (a u barem jednom slučaju ravnateljice škole, bilo zato jer je dobila instrukcije odozgor ili je ovaj čin ulizištva došao potpuno spontano, iz dubine duše, ili njezinog jadnog nadomjestka). I tu možemo samo slegnuti ramenima. Sabotaža je jedan od najstarijih ljudskih oblika djelovanja, manje častan od svojih prethodnika politike i prostitucije, ali najdublje utkan u čovjekoliko biće; ako si pizda kao čovjek, onda ni u svom profesionalnom djelovanju ne možeš biti nešto drugo. Za utjehu može poslužiti da su ovakvi razlozi manjka potpisa statistički zanemarivi; od 30.000 nepotpisanih, za sabotažu bi se moglo okriviti njih tisuću, možda dvije, gotovo sigurno manje od pet.

I tako dolazimo do sljedeće skupine, a to su oni “kolege” koji znali za peticiju, mogli su potpisati ili organizirati potpisivanje, ali nisu iz nekog od brojnih “razloga”. Jedan je bio taj Å¡to se zbog bilo čega (a Å¡to nema veze s Jovanovićem) “nisu slagali s peticijom”. Izgovor je najčešće bio taj Å¡to je peticiju organizirao “krivi sindikat”. Nije potpuno jasno Å¡to bi takvi htjeli, koji sindikat bi tako neÅ¡to trebao organizirati i, ako je peticiju organizirao “krivi sindikat”, zaÅ¡to se nisu aktivirali i pokuÅ¡ali izvesti to da takvu peticiju napokon pokrene “pravi sindikat”? U izgovorima koji su se valjali internetom ocrtava se sva bijeda i politikantstvo ljudi koji očito nisu sposobni vidjeti dalje od svog nosa: nije sreća kad tvoja krava dobije teliće, nego kad komÅ¡iji crkne njegova.

Ovakav mentalitet sitnih duÅ¡a, ciljeve koji su samo i isključivo osobni te politikantska sredstva kojima se ti ciljevi postižu najbolje ocrtava mail koji smo dobili, a koji prilažemo sa strane kao sliku. Po naÅ¡im saznanjima, pet pobrojanih tvrdnji su ili direktne laži ili nemaju veze s mozgom. Nećemo ih ovdje analizirati jednu po jednu, to neka obavi “Preporod”, to im je ionako posao (osim ako zaključe da nema smisla, jer tko ovakve stvari proguta, njemu ionako ne vrijedi niÅ¡ta objaÅ¡njavati).

U sljedeću skupinu spadaju oni koji su dobili peticiju, ali je nisu potipsali jer su se “bojali otkaza”. TeÅ¡ko je pronaći riječi kojima bi se opisalo ovakvo pomračenje uma, beskičmenjaÅ¡tvo i nedostatak elementarnog samopoÅ¡tovanja, ali i intelektualnog kapaciteta koji nije sposoban shvatiti kako se i zaÅ¡to zapravo dijele otkazi u prosvjeti. Ovakvi besmisleni izgovori su glavni argument koji potvrÄ‘uje da su prosvjetari sami krivi za sve Å¡to ih snalazi. Istina, dio problema se nalazi u kulturnom naslijeÄ‘u stanovniÅ¡tva na ovim prostorima koji su oduvijek bili pod ovakvom ili onakvom diktaturom, ali to ipak nije dovoljno da bi se pojedince amnestiralo od osobne odgovornosti, pogotovo zato jer je nedostatak iste kamen oko vrata njihovim ljudskim kolegama koji bi, možda, htjeli da se njihova okolina ipak na neki način poboljÅ¡a i napreduje.

I u posljednju skupinu spadaju oni konačni izgubljeni slučajevi, dokaz da su Hrvati Najpametniji Narod Na Svijetu. Dakle, izgovori za nepotpisivanje peticije koje su ti “pametni” bacali u eter uglavnom su tipa “niÅ¡ta od toga, prvo treba smijeniti Milanovića”, “bez veze, neće proći”, “nisam se potpisala jer ne da nisam žalosna i prežalosna…nego su peticije trebale ići i prije… zapravo 20 godina upropaÅ¡teno sve”, “drugi ministar bio bi joÅ¡ gori” ili “Milanović ionako neće pristati pa nema smisla potpisivati”. Sve ovo govori u prilog činjenici da nije slučajno Å¡to, od visoko obrazovanih, prosvjetari imaju najmanje plaće. Naime, od visokoobrazovanih, prosvjetari su očito najmanje obrazovani, a na svaku primjedbu da “vozači kamiona imaju veće plaće” slobodno se može odgovoriti da vozači kamiona uglavnim imaju viÅ¡e zdravog razuma i samopoÅ¡tovanja od dobrog dijela prosvjetara.

Moglo bi se ovdje joÅ¡ nadugo i naÅ¡iroko raspredati o tome zaÅ¡to je peticija – po naÅ¡em miÅ¡ljenju – polučila slabiji rezultat od željenog (iako, po uobičajenom znanstvenom principu, nijedan eksperiment nije neuspio, jer smo dobili kvantitativne podatke koji nam mogu pomoći da upoznamo svijet oko sebe i tome prilagodimo naÅ¡e djelovanje), ali ono najbitnije je već rečeno. Ono Å¡to je najvažnije je da je dobivena potvrda stava članova udruge “Nastavnici organizirano” da cilj udruge i dalje neće biti:
– borba za prava učitelja i nastavnika
– pokuÅ¡aj okupljanja Å¡to većeg broja članova
– predstavljanje struke
iz jednostavnog razloga Å¡to nam ne pada na pamet da predstavljamo ovakvu struku niti se želimo boriti za prava ljudi koji vlastita prava sami gaze. NaÅ¡ cilj i dalje će ostati poboljÅ¡anje hrvatskog obrazovnog sustava, a nastavnicima i učiteljima to poboljÅ¡anje može donijeti samo kolateralnu korist. To jest, onima koji misle svojom glavom i koji kvalitetno i inventivno rade svoj posao. Oduvijek je bilo jasno da svaka promjena – pa čak i ona na bolje – nekome Å¡kodi, i jasno je da bi čak i poboljÅ¡anje sustava nekima Å¡kodilo. No, ova peticija je pokazala da je broj onih koji bi se u nekim novim okolnostima naÅ¡li kao ribe na suhom veći nego Å¡to smo očekivali i upravo zato ne pada nam na pamet da ikoga “predstavljamo”. Sve koji misle slično kao i mi pozivamo da se učlane i sudjeluju u akcijama, prijedlozima akcija, njihovom komentiranju, promoviranju ili, u najgorem slučaju, podizanju buke i skretanju pažnje javnosti na to da je obrazovanje najvažnija stvar na svijetu. Tiha većina će ionako uvijek stajati negdje sa strane i preživati.