Na adresu portala stiglo je pismo roditelja uÄenika petih razreda OÅ Oton Iveković iz Zagreba, koja je proteklih dana, ali i mjeseci, bila spominjana po medijima u sluÄaju problematiÄnog uÄenika koji je u Äetiri godine promijenio isto toliko Å¡kola, a na kraju je zavrÅ¡io na “individualnoj nastavi”.
Roditelji najavljuju da će kompletnu generaciju petih razreda povući s nastave i tražiti upis u drugu Å¡kolu i kažu da će svoju zadovoljÅ¡tinu potražiti na sudu. OÅ¡tro prozivaju ministra Željka Jovanovića, zajedno s njegovim savjetnicima, jer je njima dodijelio socijalnog pedagoga “radi edukacije i prevencije nasilja u Å¡koli”. TakoÄ‘er zahtijevaju da “dužnosnici u nadležnim institucijama podijele otkaze svima koji su radili na predmetu navedenog desetogodiÅ¡njaka, a potom i sami podnesu ostavke radi interesa djece i djelatnika te dobrobiti obrazovnog sustava.”
“Svog socijalnog pedagoga slobodno zadržite u Ministarstvu da Vama i vaÅ¡im savjetnicima održava radionice o prevenciji jer su Vam i viÅ¡e nego potrebni”, kaže se u pismu. “Nama su naÅ¡a iskustva dovoljna. Nasilje svakodnevno proživljavamo i ne susrećemo se s njim samo u literaturi, a nemamo ovlasti da ga sprijeÄimo.”
“VaÅ¡a opravdanja i izlike da ste sa svoje strane i razina nadležnosti uÄinili SVE, daju zakljuÄiti kako bi za sve bilo bolje da niste uÄinili NIÅ TA, jer rezultat tog vaÅ¡eg truda je poražavajući. Gori bi jedino bio pokolj u Å¡koli.
Vašim „iznimnim trudom“ uspjeli ste jedino uništiti razum i toleranciju do sada odgovornih roditelja i natjerati nas preko svih granica snošljivosti i tolerancije.
U zadnju godinu dana mi roditelji smo uložili nadljudske napore da bismo sprijeÄili ozbiljne incidente i preuzimanje zakona u svoje ruke, jer vi niste uÄinili niÅ¡ta za zaÅ¡titu psihiÄkog i fiziÄkog zdravlja kako naÅ¡e djece tako niti svojih djelatnika.
Osobni asistent je svakodnevno bio žrtva fiziÄkih nasrtaja Å¡akama i nogama, pljuvanja i verbalnog nasilja pred naÅ¡om djecom, od Äega nisu bili poÅ¡teÄ‘eni ni drugi djelatnici Å¡kole.
NaÅ¡a djeca su bila žrtve verbalnog, psihiÄkog, fiziÄkog nasilja i svakodnevnog ometanja redovite nastave.
Sad nam je vrlo jasna poruka, da je za sigurnost vaÅ¡ih pozicija, potrebna tragiÄna posljedica vrlo izvjesnog ponaÅ¡anja dotiÄnog uÄenika.
Ali žrtvovati našu djecu da budu poligon za iživljavanje frustracija i odgojne zapuštenosti,
TO VIŠE NEĆEMO DOZVOLITI., kaže se u pismu.
Pismo u cijelosti možete proÄitati ovdje
E to je odluÄnost, tako treba. Svaka Äast.
Kad roditelji cijele jedne generacije uÄenika shvate da su njihova djeca i prosvjetni djelatnici žrtve jednog ili nekoliko neotesanih, neodgojenih ili bilo na koji drugi naÄin nepodnoÅ¡ljivih i nedokazivih pojedinaca i njihovih roditelja, onda je stvarno crveno svjetlo na semaforu, a rotirke upaljene ne zbog toga Å¡to se gradom u bijesnim, blindiranim automobilima voze politiÄari, diplomati i glaveÅ¡ine, nego zato Å¡to isti ti nemaju pojma o pojmu.
Nesposobni, nezainteresirani, “gluhi”…”slijepi”…”nijemi”, neprofesionalniali, nestruÄni, ali zato beskrajno samodopadni, samouvjereni i arogantni “krojaÄi” politike koja vodi u propast ovo ionako rasklimano druÅ¡tvo u cijelosti, morat će platiti cijenu neÄuvene bahatosti.
Ja se kao prosvjetni djelatnik uopće ne želim educirati o tome kako riješiti probleme koje sustav ne zna i ne želi rješavati.
Educirala sam se 17 godina i stekla struÄnu spremu i edukaciju za posao koji radim. Dodatno ću se educirati jedino iz podruÄja i materije koju predajem, a ostale boljke druÅ¡tva neka mi ne nameću kao obavezu i struÄno usavrÅ¡avanje. KategoriÄki odbijam sluÅ¡ati bilo kakva predavanja o krajnje problematiÄnoj, bolesnoj djeci jer smatram da na temelju jednog partijskog teÄaja neću steći potrebne kompetencije i da su se za borbu s takvim problemima ljudi Å¡kolovali godinama baÅ¡ kao i ja za svoje zanimanje.
Å iroko im polje, neka se bave s tom i takvom djecom struÄnjaci, a ne priuÄeni (tobože educirani) uÄitelji, nastavnici i roditelji druge, pristojne i zdrave djece.
To je kao da pozovete vatrogasce jer je izbio požar, a oni umjesto da gase požar, održe vam dvosatno ili trosatno, jednodnevno ii dvodnevno predavanje o tome kako se i Äime gasi požar, koja su sredstva za gaÅ¡enje požara uÄinkovita u kojim situacijama, opiÅ¡u vam sadržaj vatrogasnog vozila, naprave radionicu vezanu za snalaženje u vozilu i rukovanje vatrogasnom opremom, opiÅ¡u vam dijelova vatrogasnog odijela i na kraju vam uruÄe potvrdu da ste osposobljeni za gaÅ¡enje požara i da njih viÅ¡e ne trebate zvati. Kuća je u meÄ‘uvremenu naravno izgorjela do temelja jer nitko nije gasio požar.
U stvarnosti “kuća” joÅ¡ uvijek nije do temelja uniÅ¡tena požarom iz razloga Å¡to su pojedinci, voÄ‘eni zdravim razumom, odbili sudjelovati na predavanju i tamo dangubiti, nego su pijeskom, vodom i drugim priruÄnim sredstvima gasili požar. NeÅ¡to je izgorjelo, ali su dobar dio ipak spasili. Pitam se dokle. DOKLE????
Kolega B.M. dobro ste uoÄili:
“Nesposobni, nezainteresirani, “gluhiâ€â€¦â€slijepiâ€â€¦â€nijemiâ€, neprofesionalniali, nestruÄni, ali zato beskrajno samodopadni, samouvjereni i arogantni “krojaÄi†politike koja vodi u propast ovo ionako rasklimano druÅ¡tvo u cijelosti…”
BaÅ¡ takvima ih doživljavamo ali nažalost bojim se da oni neće morat platiti cijenu neÄuvene bahatosti.
Bojim se da će ovo na što se odnosi pismo roditelja malo tko razumjeti. Ne zato što bi malo tko bio pametan, već zato što je za tako nešto razumjeti, potrebno osobno iskustvo.
Radim u Å¡koli i nažalost imao sam dva vrlo sliÄna iskustva. Jedino Å¡to su roditelji djece iz moje priÄe bili neÅ¡to suradljiviji od roditelja djeÄaka o kojem se govori u pismu.
Prije nego sam se zaposlio u Å¡koli, radio sam u odgojno-popravnom domu upravo s djecom do Äetrnaest godina. Pretpostaviti je da u skuÄene kapacitete hrvatskih odgojno-popravnih domova doÄ‘u najproblematiÄniji od najproblematiÄnijih. Vjerujte mi da su djeca iz odgojno-popravnih domova prave bubice i zapravo mila djeca u odnosu na djeÄaka iz pisma.
Kako onda da se Å¡kola, predviÄ‘ena za „standardne“ uÄenike ili barem one koji su u Å¡irim granicama „standarda“, nosi s ovako ekstremnom djecom. I kako da tako ekstremna djeca ne dolaze u odgojno- popravne domove nego su na viÅ¡egodiÅ¡njoj turneji po gradskim osnovnim Å¡kolama.
Ja se pak bojim da bi ovakvih i sliÄnih istinitih priÄa moglo biti sve viÅ¡e jer je ljudima dosta tiÅ¡ine, žrtvovanja, klimanja glavom i preuzimanja odgovornosti za ne znam Äije propuste.
Ljudima je dosta promatraÄa i savjetodavaca.
Ljudi o kojima priÄam prvenstveno su roditelji djece koja pohaÄ‘aju nastavu i prisiljena su biti svakodnevno okružena pojedincima kojima je mjesto negdje drugdje, a ne u normalnoj Å¡koli.
Ima roditelja s takvim iskustvima, ali su eto…preživjeli i oni i njihova djeca.
Unatrag 5 godina imali smo u Å¡koli nekoliko sliÄnih sluÄajeva. Trom i nemaran sustav niÅ¡ta nije rijeÅ¡io. Vrijeme nam je najbolji prijatelj.
“Izdržite ljudi sedam, pa joÅ¡ pet, pa joÅ¡ Äetiri, pa dvije godine…ma ako ste do sada bili posluÅ¡ni, hajde joÅ¡ ovu godinu nekako pregrmite…” To su savjeti i preporuke.
Imali smo i dva sluÄaja premjeÅ¡tanja u drugu Å¡kolu i ne moram pisati i opisivatu sreću na licima svih, pogotovo uÄenika. Ne sramim se reći da su ispraćeni rijeÄima – hvala ti Bože.
Ne moram i ne mogu opisivati atmosferu u razredu bez tih pojedinaca jer je to neopisivo. Kao da smo svi prodisali punim plućima. Nema napetosti, nema više stanja pripravnosti kao da se svaki trenutak može dogoditi potres, uragan, oluja ili već neki kijamet s tko zna kakvim posljedicama. NEMA STRAHAAAAA.
Djeci se vratio osmjeh na umorna lica.
Da sve ovo nije otužna i gorka istina, sve Å¡to sam napisala moglo bi nekima zvuÄati patetiÄno. Pogotovo ovaj dio s napaÄenim i umornim djeÄjim licima. Vjerujete, patetika mi se gadi. Ovo je surova realnost.
Nažalost ,u ovakvim situacijama Äesto izostaje uÄinkovitost centara za socijalnu skrb , pa razred i Å¡kola postaju taoci odgojno zapuÅ¡tene djece , a samo dijete žrtva roditelja. Mnogi roditelje zanemaruju socijalni i emocionalni odgoj i ulažu sve u obrazovanje – tako pametno ,a odgojno i emocionalno zapuÅ¡teno dijete postaje tempirana bomba ( naravno da će uniÅ¡titi i sebe ) .
Podržavam inicijativu roditelja – za sve mora biti granica !
Od smjena koje roditelji opravdano traže neće biti ništa. U našoj nezreloj demokraciji to tako ne funkcionira. Ne funkcionira ni u našem mentalitetu jer ljude ne dira ništa što ih direktno ne oštećuje. Dok nitko ne dira njihovo dijete, za njih problem ne postoji.
Tako ponovo dolazimo na temu kako se popunjavaju radna mjesta u institucijama koje vode Å¡kolstvo.
Na ta mjesta moraju dolaziti iskljuÄivo ljudi iz Å¡kola i nakon nekoliko godina u Å¡kole se vratiti. Takvi bi znali o Äemu se radi, znali bi da se to mora rijeÅ¡iti pa bi na kraju naÅ¡li naÄin da se to sustavno stvarno i rijeÅ¡i.
Ovako se natežemo, od sluÄaja do sluÄaja, od bune roditelja do bune roditelja.