Na adresu portala stiglo je pismo roditelja učenika petih razreda OŠ Oton Iveković iz Zagreba, koja je proteklih dana, ali i mjeseci, bila spominjana po medijima u slučaju problematičnog učenika koji je u četiri godine promijenio isto toliko škola, a na kraju je završio na “individualnoj nastavi”.
Roditelji najavljuju da će kompletnu generaciju petih razreda povući s nastave i tražiti upis u drugu školu i kažu da će svoju zadovoljštinu potražiti na sudu. Oštro prozivaju ministra Željka Jovanovića, zajedno s njegovim savjetnicima, jer je njima dodijelio socijalnog pedagoga “radi edukacije i prevencije nasilja u školi”. Također zahtijevaju da “dužnosnici u nadležnim institucijama podijele otkaze svima koji su radili na predmetu navedenog desetogodišnjaka, a potom i sami podnesu ostavke radi interesa djece i djelatnika te dobrobiti obrazovnog sustava.”
“Svog socijalnog pedagoga slobodno zadržite u Ministarstvu da Vama i vašim savjetnicima održava radionice o prevenciji jer su Vam i više nego potrebni”, kaže se u pismu. “Nama su naša iskustva dovoljna. Nasilje svakodnevno proživljavamo i ne susrećemo se s njim samo u literaturi, a nemamo ovlasti da ga spriječimo.”
“Vaša opravdanja i izlike da ste sa svoje strane i razina nadležnosti učinili SVE, daju zaključiti kako bi za sve bilo bolje da niste učinili NIŠTA, jer rezultat tog vašeg truda je poražavajući. Gori bi jedino bio pokolj u školi.
Vašim „iznimnim trudom“ uspjeli ste jedino uništiti razum i toleranciju do sada odgovornih roditelja i natjerati nas preko svih granica snošljivosti i tolerancije.
U zadnju godinu dana mi roditelji smo uložili nadljudske napore da bismo spriječili ozbiljne incidente i preuzimanje zakona u svoje ruke, jer vi niste učinili ništa za zaštitu psihičkog i fizičkog zdravlja kako naše djece tako niti svojih djelatnika.
Osobni asistent je svakodnevno bio žrtva fizičkih nasrtaja šakama i nogama, pljuvanja i verbalnog nasilja pred našom djecom, od čega nisu bili pošteđeni ni drugi djelatnici škole.
Naša djeca su bila žrtve verbalnog, psihičkog, fizičkog nasilja i svakodnevnog ometanja redovite nastave.
Sad nam je vrlo jasna poruka, da je za sigurnost vaših pozicija, potrebna tragična posljedica vrlo izvjesnog ponašanja dotičnog učenika.
Ali žrtvovati našu djecu da budu poligon za iživljavanje frustracija i odgojne zapuštenosti,
TO VIŠE NEĆEMO DOZVOLITI., kaže se u pismu.
Pismo u cijelosti možete pročitati ovdje
E to je odlučnost, tako treba. Svaka čast.
Kad roditelji cijele jedne generacije učenika shvate da su njihova djeca i prosvjetni djelatnici žrtve jednog ili nekoliko neotesanih, neodgojenih ili bilo na koji drugi način nepodnošljivih i nedokazivih pojedinaca i njihovih roditelja, onda je stvarno crveno svjetlo na semaforu, a rotirke upaljene ne zbog toga što se gradom u bijesnim, blindiranim automobilima voze političari, diplomati i glavešine, nego zato što isti ti nemaju pojma o pojmu.
Nesposobni, nezainteresirani, “gluhi”…”slijepi”…”nijemi”, neprofesionalniali, nestručni, ali zato beskrajno samodopadni, samouvjereni i arogantni “krojači” politike koja vodi u propast ovo ionako rasklimano društvo u cijelosti, morat će platiti cijenu nečuvene bahatosti.
Ja se kao prosvjetni djelatnik uopće ne želim educirati o tome kako riješiti probleme koje sustav ne zna i ne želi rješavati.
Educirala sam se 17 godina i stekla stručnu spremu i edukaciju za posao koji radim. Dodatno ću se educirati jedino iz područja i materije koju predajem, a ostale boljke društva neka mi ne nameću kao obavezu i stručno usavršavanje. Kategorički odbijam slušati bilo kakva predavanja o krajnje problematičnoj, bolesnoj djeci jer smatram da na temelju jednog partijskog tečaja neću steći potrebne kompetencije i da su se za borbu s takvim problemima ljudi školovali godinama baš kao i ja za svoje zanimanje.
Široko im polje, neka se bave s tom i takvom djecom stručnjaci, a ne priučeni (tobože educirani) učitelji, nastavnici i roditelji druge, pristojne i zdrave djece.
To je kao da pozovete vatrogasce jer je izbio požar, a oni umjesto da gase požar, održe vam dvosatno ili trosatno, jednodnevno ii dvodnevno predavanje o tome kako se i čime gasi požar, koja su sredstva za gašenje požara učinkovita u kojim situacijama, opišu vam sadržaj vatrogasnog vozila, naprave radionicu vezanu za snalaženje u vozilu i rukovanje vatrogasnom opremom, opišu vam dijelova vatrogasnog odijela i na kraju vam uruče potvrdu da ste osposobljeni za gašenje požara i da njih više ne trebate zvati. Kuća je u međuvremenu naravno izgorjela do temelja jer nitko nije gasio požar.
U stvarnosti “kuća” još uvijek nije do temelja uništena požarom iz razloga što su pojedinci, vođeni zdravim razumom, odbili sudjelovati na predavanju i tamo dangubiti, nego su pijeskom, vodom i drugim priručnim sredstvima gasili požar. Nešto je izgorjelo, ali su dobar dio ipak spasili. Pitam se dokle. DOKLE????
Kolega B.M. dobro ste uočili:
“Nesposobni, nezainteresirani, “gluhi”…”slijepi”…”nijemi”, neprofesionalniali, nestručni, ali zato beskrajno samodopadni, samouvjereni i arogantni “krojači” politike koja vodi u propast ovo ionako rasklimano društvo u cijelosti…”
Baš takvima ih doživljavamo ali nažalost bojim se da oni neće morat platiti cijenu nečuvene bahatosti.
Bojim se da će ovo na što se odnosi pismo roditelja malo tko razumjeti. Ne zato što bi malo tko bio pametan, već zato što je za tako nešto razumjeti, potrebno osobno iskustvo.
Radim u školi i nažalost imao sam dva vrlo slična iskustva. Jedino što su roditelji djece iz moje priče bili nešto suradljiviji od roditelja dječaka o kojem se govori u pismu.
Prije nego sam se zaposlio u školi, radio sam u odgojno-popravnom domu upravo s djecom do četrnaest godina. Pretpostaviti je da u skučene kapacitete hrvatskih odgojno-popravnih domova dođu najproblematičniji od najproblematičnijih. Vjerujte mi da su djeca iz odgojno-popravnih domova prave bubice i zapravo mila djeca u odnosu na dječaka iz pisma.
Kako onda da se škola, predviđena za „standardne“ učenike ili barem one koji su u širim granicama „standarda“, nosi s ovako ekstremnom djecom. I kako da tako ekstremna djeca ne dolaze u odgojno- popravne domove nego su na višegodišnjoj turneji po gradskim osnovnim školama.
Ja se pak bojim da bi ovakvih i sličnih istinitih priča moglo biti sve više jer je ljudima dosta tišine, žrtvovanja, klimanja glavom i preuzimanja odgovornosti za ne znam čije propuste.
Ljudima je dosta promatrača i savjetodavaca.
Ljudi o kojima pričam prvenstveno su roditelji djece koja pohađaju nastavu i prisiljena su biti svakodnevno okružena pojedincima kojima je mjesto negdje drugdje, a ne u normalnoj školi.
Ima roditelja s takvim iskustvima, ali su eto…preživjeli i oni i njihova djeca.
Unatrag 5 godina imali smo u školi nekoliko sličnih slučajeva. Trom i nemaran sustav ništa nije riješio. Vrijeme nam je najbolji prijatelj.
“Izdržite ljudi sedam, pa još pet, pa još četiri, pa dvije godine…ma ako ste do sada bili poslušni, hajde još ovu godinu nekako pregrmite…” To su savjeti i preporuke.
Imali smo i dva slučaja premještanja u drugu školu i ne moram pisati i opisivatu sreću na licima svih, pogotovo učenika. Ne sramim se reći da su ispraćeni riječima – hvala ti Bože.
Ne moram i ne mogu opisivati atmosferu u razredu bez tih pojedinaca jer je to neopisivo. Kao da smo svi prodisali punim plućima. Nema napetosti, nema više stanja pripravnosti kao da se svaki trenutak može dogoditi potres, uragan, oluja ili već neki kijamet s tko zna kakvim posljedicama. NEMA STRAHAAAAA.
Djeci se vratio osmjeh na umorna lica.
Da sve ovo nije otužna i gorka istina, sve što sam napisala moglo bi nekima zvučati patetično. Pogotovo ovaj dio s napačenim i umornim dječjim licima. Vjerujete, patetika mi se gadi. Ovo je surova realnost.
Nažalost ,u ovakvim situacijama često izostaje učinkovitost centara za socijalnu skrb , pa razred i škola postaju taoci odgojno zapuštene djece , a samo dijete žrtva roditelja. Mnogi roditelje zanemaruju socijalni i emocionalni odgoj i ulažu sve u obrazovanje – tako pametno ,a odgojno i emocionalno zapušteno dijete postaje tempirana bomba ( naravno da će uništiti i sebe ) .
Podržavam inicijativu roditelja – za sve mora biti granica !
Od smjena koje roditelji opravdano traže neće biti ništa. U našoj nezreloj demokraciji to tako ne funkcionira. Ne funkcionira ni u našem mentalitetu jer ljude ne dira ništa što ih direktno ne oštećuje. Dok nitko ne dira njihovo dijete, za njih problem ne postoji.
Tako ponovo dolazimo na temu kako se popunjavaju radna mjesta u institucijama koje vode školstvo.
Na ta mjesta moraju dolaziti isključivo ljudi iz škola i nakon nekoliko godina u škole se vratiti. Takvi bi znali o čemu se radi, znali bi da se to mora riješiti pa bi na kraju našli način da se to sustavno stvarno i riješi.
Ovako se natežemo, od slučaja do slučaja, od bune roditelja do bune roditelja.