Udruga “Nastavnici organizirano” u “Dobro jutro, Hrvatska”

“Učitelje ne napadaju sa svih strana. Učitelje napadaju samo s jedne strane, a to je iz Vlade i nadležnog ministarstva. Po većini onoga što čujemo ‘ljudi s ulice’ nas podržavaju. Naravno, ima i negativnih komentara, ali ovdje je zaista riječ o paradoksu da te većina hvali jer zna koliko je bitan posao koji radiš, osim onih koji su ti nadređeni”, bio je jedan od naglasaka iz gostovanja predstavnika udruge “Nastavnici organizirano” u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska” emitiranoj u utorak, 9. travnja. U kratkom razgovoru sudjelovali su Ana Majnarić, članica, i Dalibor Perković, tajnik udruge.

Nastavnici su u emisiju pozvani povodom učestalih kritika koje se na račun njihove struke sve češće čuju u medijima, ali govorilo se i o ostalim temama. Na pitanje voditelja Davora Meštrovića koliko su zadovoljni svojim plaćama, Ana Majnarić je odgovorila: “Kad vidim da su roditelji nekih mojih učenika bez posla ili da rade bez plaće ili da rade za 2000 kuna, ja sam sretna sa svojom plaćom. Ali kad vidim kako se raspodjeljuju javna sredstva, tko dobiva ogoromne količine novca, a manje je zaslužan za društvo od učitelja, onda me to boli. Ja sam sretna jer doprinosim društvu koje me je obrazovalo.” Dalibor Perković je dodao da je apsurdno da se, nekoliko tjedana nakon što su učiteljima plaće srezane “zbog krize”, objavilo da su direktori državnih poduzeća dobili povišicu.

Što se tiče “uvjeta rada u školama”, Perković je ustvrdio da je glavno pitanje koja je svrha školskih zgrada. “Ako je poanta boravka djece u školi to da budu na toplom, da ne trče po ulici da ih ne pogazi auto, da dobiju jesti i da budu na udobnom, situacija je više nego dobra. Svako dijete ima stolac, ima i stol za smjestiti laktove, ima i učitelja koji će ga zabavljati i, u tom askpektu, stanje je savršeno. Međutim, ako je pitanje kakva je situacija s obrazovanjem, koliko se ta djeca pripremaju za život, kako i koliko ih se u ovim uvjetima može naučiti kontinuiranom radu i učenju, onda rezultati međunarodnih testova sve govore.” Ana Majnarić je dodala da učitelji ne mogu sami te da hrvatske škole još nisu dosegle pedagoški standard 19. stoljeća. “O čemu govorimo? Nisu sve škole zagrebačke. Škola je opremljena ako pripada bogatoj lokalnoj zajednici. Ako to nije slučaj, onda škola nije opremljena i svi učenici nemaju jednake uvjete za obrazovanje”, objasnila je i nastavila: “Što je s učiteljicama u područnim školama koje su same kao prst, koje nemaju niti jednu odraslu osobu izvan učionice na koju se mogu osloniti? Nama trebaju asistenti u nastavi, oprema prve pomoći s uputama kako raditi s disleksičarima svaki put kad ulazim u razred s takvim učenicima, a sve se svodi na to da ću takvo znanje dobiti ako slučajno odem na pravi stručni skup i to otkrijem kao neku dobro čuvanu tajnu! Osim toga, kunemo se da su nam djeca najvažnija, a nikoga nije briga u kakvom je stanju čovjek koji svakodnevno, nekoliko godina stoji i radi pred tom djecom. Psiholozi bi vam puno bolje objasnili što je to projekcija, ali u osnovi vi se počinjete osjećati kao svoji učenici, kupite sve njihove brige, a nema nikoga da vas osnaži i pomogne.”

Na pitanje koliko učitelja podržava udrugu, Perković je odgovorio da je jedini podatak koji nešto o tome može reći to da je peticiju koju je udruga pokrenula prije nekoliko mjeseci do sada potpisalo 8000 kolega, a sve to bez ikakve reklame, medijske kampanje pri čemu je jedino informiranje išlo osobinm kanalima. Također, treba napomenuti da to nisu slučajno sakupljeni građani s ulice, nego stručnjaci koji su se obrazovali i završili fakultete. Međutim, nadležnima to nije značilo ništa. Ana Majnarić je dodala: “Kunemo se u Finsku, Ministar tvrdi da svak škola mora imati knjigu ‘Finski primjer’, a kad pitate Fince kako da poboljšamo svoje škole, oni kažu: pitajte svoje učitelje. Međutim, nas ovdje nitko ne pita. Kad nas i slušaju, čine to samo kako bi zadovoljili formu”, zaključila je.