Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta donijelo je službenu odluku o načinu upisa u srednje škole u godini 2013/14. Po toj odluci, kriteriji na upisima će opet biti ocjene iz osnovne škole.
Odluka je donesena usred medijske bure koju je izazvalo nedavno pismo učiteljice o uvjetima u razredu i moguće je da je to napravljeno namjerno kako bi odluka prošla što neprimjetnije. To je, uostalom, način kako nadležno ministarstvo funkcionira već godinama.
Nakon objavljivanja te odluke, jasno je da će sustav koji se temelji na paušalnim i aproksimativnim kriterijima i koji šalje poruku da je u životu potvrda o znanju važnija od samog znanja, ostati na snazi i nastaviti razarati hrvatsko obrazovanje.
Udruga “Nastavnici organizirano” je i tokom “javne rasprave” o jučer objavljenoj Odluci o upisima – a i puno prije toga – upozoravala da sadašnji sustav nije dobar, ali ignoriranje od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta se dosljedno nastavlja. Ponovimo još jednom: rangiranje na temelju ocjena uz osnovne škole je neprecizno i nepravedno iz jednostavnog razloga što u različitim školama vladaju različiti kriteriji – ponekad su razlike drastične – i pri upisu u srednje škole prednost pri izboru neće imati učenici koji su u dosadašnjem školovanju bolje savladali znanja i razvili vještine, nego oni koji su imali sreće i završili školu u kojoj je ocjenjivanje blaže, kriteriji niži i učitelji manje strogi i principijelni. Konkretnije, ovakav sustav za posljedicu ima to da na listama slabiji učenici češće zauzimaju mjesto ispred dobrih nego obrnuto. Također, korekcija sustava tako da se prosjek računa na decimale će dovesti do još žešće “hiperinflacije odlikaša” i još žešće “borbe za svaku decimalu” što će dodatno obesmisliti i obezvrijediti proces ocjenjivanja.
“Promjene sustava” – više se ne gledaju zadnja dva, nego zadnja četiri razreda, i ne gleda se više zaokružena zaključna ocjena, nego prosječan uspjeh na više decimala; također, dodano je mnoštvo dodatnih bodova po raznim kriterijima – samo su kozmetičke i usmjerene su na ušutkavanje roditelja i medija. Jedina njihova posljedica će biti da se u novinama više neće pojavljivati naslovi tipa “Ima odličan uspjeh, a nije uspio upisati gimnaziju”. Međutim, svi stvarni problemi će i dalje ostati tu, iako će sada biti uredno pometeni pod tepih, sakriveni u “pravednu” rang-listu ispunjenu brojkama koje ne znače ništa jer je način njihovog dobivanja subjektivan i podložan puno većoj grešci nego što je zapravo njihova prividna preciznost.
Pred roditelje će se još više postavljati Sofijin izbor – upisati dijete u bolju osnovnu školu gdje će bolje usvojiti (pred)znanja, ali riskirati ne tako dobru izlaznu ocjenu i time smanjiti mogućnost upisivanja u dobru srednju školu, ili ga upisati u “blažu” osnovnu školu, osigurati dobre ocjene i upis, ali riskirati da dijete ne dobije svo predznanje koje je potrebno i izlagati ga stresu kad odjednom u srednjoj školi shvati da njegove petice nisu bile utemeljene.
Učitelje se ovim sustavom i dalje potiče i prisiljava na korupciju jer, imajući na umu da su neki učenici dobri, stimulirat će se dodatno poklanjanje ocjena kako bi se namaknula i ta posljednja decimala kako dijete ne bi bilo stavljeno u neravnopravan položaj u odnosu na manje dobre učenike iz lošijih škola, čiji su učitelji prilikom ocjenjivanja bili manje strogi.
Argument da bi takav ispit predstavljao “preveliki stres za dijete” odbacujemo kao potpunu besmislicu. Djeca doživljavaju stres prilikom zaključivanja ocjena, prilikom upisa i prilikom prvih ocjenjivanja u srednjoj školi, kao i u raznim drugimm životnim situacijama. “Izbjegavanje stresa” je kategorija koja nema svoje uporište u stvarnosti, a kamoli znanosti.
Argument da temeljenje budućnosti na jednom ispitu u jednom danu nije dobro ima smisla, ali, kao prvo, taj je problem manji od loših posljedica koje proizvodi sadašnji sustav. Kao drugo, već sad postoji više upisnih rokova, a stvar se može ublažiti i na druge načine. Na primjer, ispit ne mora biti pisan u jednom danu. Provjeravanje može biti organizirano kroz više dana u kojima bi se provjeravalo znanje pojedinog predmeta.
Pozivamo Ministarstvo da, za početak, dopusti uvođenje ispita kao dio klasifikacijskog postupka u onim školama koje to žele, bilo kao uvod u uvođenje državne male mature, bilo kao eksperimentalni postupak prije uvođenja takvog ispita za sve ili većinu škola. Učitelji i nastavnici godinama vape za tim. Roditelji već godinama vape za tim. U svakoj raspravi koja se pokrene svi sudionici se slažu da bi to bilo najbolje rješenje, jedino Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ima drugačije mišljenje.
Udruga “Nastavnici organizirano”
Zagreb, 24. siječnja 2013.
Dodatni argument za uvođenje prijemnih ispita je i ovaj:
Radi se o djeci. Dok oni idu u školu, nisu ponekad svjesni da će im ocjena u 5., 6., 7. ili 8. razredu biti ključna za njegovo buduće školovanje. Učenik može dobiti poneku trojku ili četvorku iz nekog predmeta možda zato što je imao loš dan, možda zato što ne obožava taj predmet, možda zato što ima strogog nastavnika … a u stvarnosti je dobar da može upisati školu koju želi i u kojoj će sigurno uspjeti. Takvoj djeci treba dati priliku da se dokažu na kvalifikacijskom postupku.
Oni istinski odlikaši ne bi bili u podređenom položaju, jer bi oni te ispite lakoćom riješili. Fiktivni odlikaši možda bi platili cijenu, a to i želimo, zar ne?
Uvođenje prijemnih ispita ili male mature ima niz prednosti, ne samo u postupku upisa, nego i za cijeli obrazovni sustav. Zato se zalažem za kombinaciju: ocjene (npr. 40%) i rezultati ispita (60%) kao mjerilo za upis u srednje škole.
U potpunosti se slažem. U svojih 13 godina provedenih u predmetnoj nastavi jezika zaključivanje ocjena bio mi je najstresniji posao. Dvije jednake ocjene često se znatno razlikuju. Davanje ocjena subjektivna je prosudba učitelja.
Nepravedno je i nemoralno da se učenici u srednju školu upisuju na temelju naših subjektivnih procjena. Može i kombinacija za početak.
Slažem se u potpunosti s Vašim komentarom i s kombinacijom 40/60. Uostalom, upravo tako se upisivala moja generacija, prijemni i ocjene. Bilo je stresno, ali ne baš pretjerano i prilično realno, a ni blizu ovom košmaru koji sad učenici (i roditelji) prolaze od 5-8 razreda
Ima li dijete rođeno u npr. Lici gdje profesora matematike nema ni za lijek jednako pravo na obrazovanje kao i Sofijino mezimče koje bira školu (učiteljicu, smjenu, nastavnike…)
Ako su već početnu glad za znanjem različito zadovoljili učitelji u osnovnim školama i to uvijek oni u onim drugim su “blagi”, “loši”, a mi smo ti kojima je stalo do digniteta struke, morala… i mi smo ti kojima je teško, a našim učenicima još i teže s nama takvima.
Zar i pri upisu u srednje skole treba ustrajati na toj neprirodnoj selekciji?
Bi li lički dječarac matematiku više i bolje znao da ga uči gradska učiteljica? Ili baren ona koja je strucna? Ima li i on pravo na kvalitetno obrazovanje? P.O.E hoces li ti otici u Liku uciti ga?
Žal za mladosti i “našim” vremenima, pojačava žal za prijemnim ispitima.
I ja sam tako mislila do danas. Ovaj članak mi je promijenio misljenje. Dragi P.O.E. ja se od sada više ne zalažem za prijemne ispite. Hvala 🙂
Draga kolegice (ili, vjerojatno, “kolegice”, ali neka), ako vam je jedan tekst uspio promijeniti mišljenje, onda nisam siguran kolika je u startu bila težina tog mišljenja.
Što se tiče Like, argument stoji, ali samo dok se ne navedu protuargumenti. Dakle, da, u startu dijete iz Like nije ravnopravno. Međutim, kao prvo, ako dijete iz Like nastavlja školovanje u srednjoj školi u Lici, onda ne vidim problem; nastavit će školovanje u sličnoj okolini u kojoj je krenuo u školu, bit će okružen učenicima koji su u jednako nepovoljnom položaju i na kraju će se sve izravnati (osim što će, naravno, nestati faktor da je išao u osnovnu školu gdje je učitelj brat sestre od popa koji je rođak od maminog nećaka pa je dečko na konto toga dobio peticu iz matematike, iako je zaslužio jedva dvojku, ali nema veze, ionako svi iz škole imaju petice jer taj učitelj zapravo predaje povijest, a matematiku nema tko pa su uvalili njega ni krivog ni dužnog).
Ukoliko, s druge strane, obitelj preseli u Zagreb, dijete se s tim prosjekom 5.0 odluči upisati u MIOC i u tome uspije, onda se događa dvostruka nepravda. Prvo, to dijete će uletjeti u školu u kojoj će prvih mjesec dana najprije pokušavati shvatiti kojim to jezikom svi oko njega govore kad spominju “derivacije”, “logaritme” i slične stvari. Onda će sljedećih mjesec dana pokušavati nadoknaditi stvar, a kad shvati da nema šanse, onda će krenuti s revoltom protiv okoline jer, dok ostali uče i rade, njemu jednostavno biti dosadno. Umjesto toga, nije li logičnije da se na prijemnom ispitu vidi koliko to dijete zna i je li to dijete zaista za tu školu? Jer, istina, njemu je učinjena nepravda tako što je rođen na mjestu gdje nema učitelja matematike (a zašto ih nema, pitajmo gospodu iz Ministarstva i ostatka vlade), ali onda se ta nepravda dodatno pojačava time što mu se laže da zna, a da zapravo ne zna, i izaziva doživotna trauma i animozitet prema svemu što ima veze s tim predmetom.
I, s druge strane, čini se nepravda prema djetetu koje *zna* što su derivacije i integrali, ali se nije uspjelo upisati u taj isti MIOC jer je imalo četvorke iz tjelesnog, tehničkog, vjeronauka i još nekih predmeta, iako vjerojatno ima puno bolje znanje nego dečko čiji je osmoškolski ravnatelj bio brat sestre od popa koji je rođak od maminog nećaka. Osim, naravno, ako učitelji tjelesnog, tehničkog i vjeronauka nisu zaključili da djetetu ne valja uništavati budućnost iako ne zna zabiti čavao, preskočiti kozlić ili se prekrižiti, pa mu onda POKLONE petice i time sudjeluju u hiperinflaciji odlikaša.
Evo, nadam se da sam objasnio, iako mi se sve čini da ću sad dobiti neki odgovor s primjedbom na koju sam već odgovorio. Ali tako je to kad pišem traktate pa se čitatelj lako izgubi.
Mislim da je to jako nepošteno. Svi mi znamo kako je sustav ocjenjivanja vrlo subjektivan, koliko god se nastavnici trudili. A da ne govorim o malim područnim školama.
Mislim da bi ispit stečenog znanja, mala matura ili što već, trebali biti dostatan uvjet za upis u školu, a poslije i na fakultet.
Ispit znanja predstavljao bi višestruku korist, i za učenike, i za roditelje, i za nastavnike. Djeca bi učila zbog znanja i interesa, roditelji ne bi tlačili djecu i nastavnike, a nastavnici ne bi bili pod stresom zbog zaključivanja ocjena.
Ja dana, na žalost, svojoj osnovnoškolskoj djeci osim o važnosti znanja moram govoriti i o važnosti ocjena. Shvaćajući važnost ocjena djeca shvaćaju neobjektivnost i nepoštenost ocjenjivanja što u njima izaziva različite loše reakcije.
Ocjene moraju biti faktor vrednovanja znanja djeteta, ali jedini pravi način vrednovanja njihova truda, sposobnosti i stečenog znanja bio bi ispit znanja. A ocjene koje netko zasluži, netko dobije na poklon, nekome istjeraju roditelji ne bi smjele dobiti na važnosti za upis u srednju školu.
Da ocjene moraju biti faktor vrednovanja znanja djeteta, podrazumijevala sam tijekom školovanja, a ne nakon završenog školovanja
ne slažem se s prijedlogom prijemnih ispita jer to ne bi dokinulo korupciju nego bi je potaknulo. škole bi vrlo brzo organizirale pripremna predavanja koja bi se zlatom plaćala a procurili bi i prijenmi ispiti naravno za dobru lovu.uostalom ova silna korupcija na fakultetima je i krenula od prijemnoh ispita pa se poslije proširila sve do prodaje diploma. puno je bolje rješenje mala matura odnosno vanjsko vrednovanje znanja koje će dati puno objektivniju sliku postojećeg stanja.
Kada sam govorio o prijemnim ispitima, mislio sam samo kao premosnicu do uvođenja male mature. A i ti ispiti bi se mogli organizirati i provoditi po principu vanjskog vrednovanja.
Zar još uvijek ima onih koji veruju da velegradske škole ili one iz metropole bolje rade?Kad su objavljeni rezultati državne mature,pokazalo se da su neki bili poprilično iznenađeni-na popisu naj-gimnazija nisu bile elitističke,već provincijske.Zato prošlogodišnji rezultati mature nisu bili dostupni za uspoređivanje,nego je Sirovatka izjavio kako toga neće biti ove godine.I tek da znate puno je brucoša na jednom uglednom zagrebačkom fakultetu koji u svojim gimnazijama nikad nisu pisali referat,seminarski rad ili imali samostalno usmeno izlaganje…Čudno.Objavite rezultate,pa će opet biti iznenađenja(jer očigledno zato ni nisu objavljeni da bi neki i dalje mislili da veći grad znači i bolje znanje).Puno sam razgovarala s učiteljima,profesorima koji su radili i u gradskim i u seoskim školama.U nekim gradskim školama nijedno dijete nije objektivno ocijenjeno jer roditelji su ovo ili ono,ili dolaze k ravnatelju,pa ravnatelj ostavi poruku za nastavnika u kabinetu kolika mora biti ocjena za uč.xy.Mnogi od tih prosvjetara odahnuli su od takvih pritisaka dolaskom u “seoske” škole.
Potpisujem. Dok sam radila u maloj seoskoj školi imala sam županijsku prvakinju na natjecanju, učenika na državnom natjecanju i nitko me nije silovao za ocjenu. otkad radim u metropoli i velikoj gradskoj školi, nemam učenika za natjecanje, a pritisci sa svih strana.
naravno da je to istina. i ja radim u maloj seoskoj školi pa imam 5 godina za redom plasmane na državno prvenstvo a i državne prvake. nisu djeca sa sela ni malo lošija od gradske. dapače…