piše: Dalibor Perković
Mnogo se rasprava vodilo povodom akcije udruge “Nastavnici organizirano” za uvođenje mjere suspenzije. Ovisno o mjestu gdje se rasprava vodila – internetski portali, stručni forumi, mailing liste – rasprava je bila više ili manje stručna, više ili manje kulturna, više ili manje argumentirana. Ono što se pokazalo je da, što su sudionici manje anonimni, to bi rasprava bila konstruktivnija, razumnija i tolerantnija.
Zato nas je sve zajedno iznenadilo kad se u utorak, 22. siječnja pojavio tekst kolumnistice “Novog lista” Sanje Modrić “Demonska djeca” koji, kad ga pročitate, izaziva osjećaj da ste upravo prisustvovali histeričnom napadaju neuračunljive majke kojoj je netko pripomenuo da njezin potomak baš i ne pokazuje odgoj za kakav bi se očekivalo da ga ima osoba koja pretendira živjeti u civiliziranom društvu.
Naravno, ne znamo ima li Sanja Modrić dijete u školi koje je ogledni primjerak terora koji se provodi nad učiteljima i, još važnije, ostalim učenicima, niti je to imalo bitno za ovu raspravu, ali matrica ponašanja svakako je tu: gluhoća za sve dosad izgovorene argumente, nezainteresiranost za dubinu problema, nedostatak razumijevanja za situaciju u kojima se nalaze drugi, sljepoća za dugoročne posljedice po sebe, a još više po sve ostale.
I, najvažnije, neinformiranost o predmetu o kojemu se govori, ali i posvemašnja površnost u motivima, načinu i ciljevima, a pogotovo u percepciji realnosti koju Sanja Modrić, kao, želi komentirati.
Naime, za razliku od više-manje svih ostalih kritičara – čak i onih evidentno slabije obrazovanih i manjeg raspona pažnje, Sanja Modrić u svome tekstu niti ne pretendira obratiti pažnju na argumente, činjenice ili činjenične tvrdnje. Rezime cijelog teksta mogao bi se svesti pod “Ja sam uvrijeđena, povrijeđena i sad ću vam reći što mislim o vama”, bez ijednog objašnjenja zašto, kojim povodom, iz kojeg razloga i što je to točno u našem nastupu što ju je zasmetalo.
Pritom je vidljivo i njezino potpuno neshvaćanje i neznanje o tome za što se mi zapravo zalažemo. Tako Sanja Modrić tvrdi da mi “tražimo drakonske kaznene mjere za dijete koje je tek krenulo u školu”, iako su nam proteklih mjeseci jezici otpali od ponavljanja da suspenzija nije “kazna” nego operativna mjera koja ima dva cilja: pomoći problematičnom djetetu na najbolji način, dakle na mjestu gdje mu se može posvetiti puna pažnja, a ne dijeliti ga s ostalih 30 učenika, i drugo, omogućiti preostalih 30 učenika normalno, redovno i, u slučaju osmoškolaca, obavezno obrazovanje s učiteljem koji se sada mora posvetiti njima s punom pažnjom, znanjem i stručnošću, onom za koju je išao na fakultet (koji nije bio psihologija i defektologija, nego učiteljski ili nastavnički smjer).
Dalje, u klasičnom primjeru nekontrolirane histerije koja je u svojoj glavi stvorila sliku, a ako stvarnost ne korespondira s tom slikom, tim gore po stvarnost, Sanja Modrić tvrdi da je cilj ove akcije “baciti dijete van iz škole i ekspedirati ga u Vrapče”, pri čemu opet pokazuje neznanje i neinformiranost o svemu što su članovi Udruge izgovorili i napisali otkako je akcija pokrenuta, pa i prije toga. Istina, Sanja Modrić spominje neke javne nastupe na televiziji (iako bi to mogao biti samo jedan javni nastup), ali ne i stranice i stranice teksta napisanog kako bi se argumentirali razlozi svemu ovome. No, dobro, razumijemo, teško je koncentrirati se na blok teksta kad ti je preko očiju prebačena crvena koprena i kad ti hormoni divljaju krvotokom, ali, savjet gospođi, stvari se malo bolje sagledaju kad udahneš, izdahneš, udahneš, izdahneš, pa odbrojiš do deset, ma može i do sto, pa onda pokušaš ponovo.
Tvrdnja da su se “kvalitetni nastavnici uvijek znali nositi s ‘teškom’ djecom” dodatno pokazuje nesnalaženje u okolišu koji zovemo “stvarni svijet”, iako je ovdje uzrok vjerojatno nedostatak doticaja s konkretnim sektorom ljudskog društva o kojemu se ovdje radi, a zaključna rečenica da “upravo najneposlušniji i najnaporniji đaci kasnije uglavnom postanu najuspješniji liječnici, advokati i inženjeri” je neke kolege navela na pomisao da cijeli tekst zapravo ironizira stavove koje, kao, zastupa, i da Sanja Modrić zapravo uopće ne misli ozbiljno, jer tvrdnja je toliko bizarna i apsurdna da je odrasla ozbiljna osoba ne bi mogla ni izgovoriti bez cerekanja, a kamoli napisati u “ozbiljnom članku”. No, budimo realni (kad već Sanja Modrić ne može), vjerojatno je riječ samo o nepopravljivim optimistima.
Zbog svega ovoga, kad nemaš argumente, kad imaš osjećaj da je cijeli svijet protiv tebe i da te nitko ne razumije, kad neprestano nalijećeš na budale koje voze u pogrešnom smjeru (kao Mujo iz vica: “Ma što jedan? Stotine!”) onda je jedino što ti preostaje histeriziranje, mahanje rukama, vikanje kako bi se nadglasalo one koji znaju bolje od tebe i, na kraju, vrijeđanje na osobnoj razini. Tako smo mi koji želimo da djeca dobiju bolje obrazovanje fašisti i križari, za koje bi najbolje bilo da ih se odstrani iz hrvatskih škola. Pametnome dosta (i previše), a dodani indikator ljudske bijede koju pokazuje ovakav nedostatak razuma u Sanje Modrić je njezina rečenica kojom se osvrće na učiteljicu koja je napisala pismo od kojeg je sve ovo počelo: “ona sebe nevjerojatno sažaljeva jer smatra da je ona bespomoćna žrtva ovog permisivnog školskog sustava”. Naime, vapaj učiteljice “Molim vas, učinite nešto, pomozite mi da ga ne mrzim!” zapravo predstavlja konačni ljudski krik upomoć, koji govori upravo o tome koliko smo svi uključeni u ovo sposobni sagledati i drugu stranu, a ne psihopatski vidjeti sve samo iz jednog smjera, našega, nego pretpostaviti da svaka stvar ima svoje uzroke i načine rješavanja.
Međutim, da bi se takav ljudski krik shvatilo, valjda treba biti čovjek. S razumom, elementarnom količinom empatije i, poželjno, bar minimalnom sposobnošću samokritike. Što su, izgleda, elementi koji Sanji Modrić nedostaju.
U osobnim razgovorima su pale ideje da se ovaj tekst prijavi Sudu časti Hrvatskog novinarskog društva, ili čak, zbog direktnih uvreda, tužiti autoricu sudu zbog klevete, ali, generalno, mislim da bi to bilo uzaludno trošenje energije i vremena. Ako u glavi Sanje Modrić vladaju toliki metež i kaos da može objaviti ovakav tekst bez straha da će od sebe napraviti budalu pred tisućama čitatelja, onda možda zaista nije potrebno da je mi dodatno kažnjavamo.
Bojim se će Sanji ovaj tekst biti prekolmpliciran…
S kojom je hrabrošću urednik dozvolio tiskanje ovakvog članka čiji naslov sadrži pojam – fašizam -?
U komentarima u Novom Listu pronašla sam svjedočenje roditelja čije je dijete u sličnom razredu, sa sličnim problemima kao i ovaj kojeg sam u svom anonimnom pismu opisala.
On kaže:”Taj razred jednostavno ne funkcionira i nastava se u takvom razredu ne može sprovoditi. Škola je u našem slučaju učinila sve i obavijestila sve nadležne, obavila mnogobrojne razgovore s roditeljima, pedagozima, psiholozima, gradskim prosvjetnim službama, gradskim socijalnim službama, obavijestila ministarstvo, rezultat je da je problematično dijete za sada izdvojeno u poseban razred i pohađa nastavu uz pomoć asistentice (košarkaškim riječnikom 1:1) i za sada su uočljivi mali pomaci nabolje. Kada će se dijete i na koji način ponovo vratiti u svoj razred i priključiti ostaloj djeci, o tom potom.” (radi se također o prvom razredu).
Ne shvaćam kako je u istoj državi, s istim zakonima u ovom slučaju suspenzija uspjela i agresivno dijete fizički je udaljeno iz razreda, a u razredu u kojem podučavam to ne dolazi u obzir?
Čitala sam pažljivo sve komentare koji su se pojavili ovih dana i razmišljala i o onima koji mi nisu bili ugodni. Ipak, nitko me ne može uvjeriti u to da dvadesetoro djece iz razreda treba nastaviti biti žrtva drugog djeteta žrtve -pojedinca. Neprestano se govori o tome kako djeca uče ono što doživljavaju. A što ovi prvašići gledaju svakog dana – mučne i bolesne scene navlačenja, držanja, očajna lica svojih učiteljica, scene cipelarenja, njihova opreznost ojačala je do maksimuma i svakog su trenutka spremni da će se možda morati braniti…I onda masnice, ogrebotine, bolovi u trbuhu zbog udaraca….
Pojedinci su me strašno osudili zbog mojeg traženja da se agresivno dijete udalji (nisam nikad navela da ga treba izbaciti iz škole). Ne shvaćaju da je suspenzija za početak dobra i za njega samog, jer i on biva fizički povrijeđen (to dosad nisam spomenula smatrajući da se podrazumijeva). On je ponekad sam sebi najveći neprijatelj tako što izaziva i starije od sebe. Samo je pitanje dana kada će ga netko od djece dobro namlatiti.
Uz suspenziju bi usvajao i gradivo, a ovako to ne uspijeva.
Jasno mi je da je svim akterima u ovoj priči teško na ovaj ili onaj način, uključujući i majku agresivnog djeteta. Moje je pismo gadno uzburkalo površinu i ne mogu hladno gledati na to. No ne spočitavam sebi samoj što sam priču pristala objaviti. Samo sam nizanjem detalja mogla dočarati pravu sliku. Ispričavam se ako sam pretjerala, no bilo je u najboljoj namjeri.
Danas sam na satu obrađivala lekciju koja je dozvoljavala moju glumu uz tekst na CDu. Gledali su me velikim, oduševljenim očima, smijali se, pokušavali i sami glumiti. Pa su vikali: Opet, Opet! Puno mi je bilo srce. I znam da sam na dobrom putu…
Draga kolegice i svi ostali, jos uvijek normalni kolege i kolegice,
Iz osobnog, devetogodisnjeg iskustva znam da nam u vecini slucajeva nece pomoci nitko, i nikakva institucija. Dvadeset godina radim kao ucitelj stranog jezika u maloj skoli. Skola je imala psihologa vec onda, sada ima i psihologa i pedagoga. Usprkos njima i svim institucijama svi smo mi, djelatnici, a sto je najgore, i djeca, trpili jednog takvog ucenika od prvog do osmog razreda, a to je bilo devet godina, buduci da smo ga jedne godine u visim razredima rusili. Iz nase se skole ispisalo petero jako dobrih ucenika zbog njega, koji je od prvog razreda tukao, valjao se po podu, psovao, nekontrolirano ometao nastavu i doslovce, na jako puno nacina maltretirao djecu i nas. Psiho-pedagoska sluzba je bila aktivna, kontaktirala je sve za to zaduzene sluzbe, od socijalne, do djecjeg psihijatra,sve uz dozvolu i suradnju (kakva god bila, postojala je!)roditelja. Psihijatar je nakon deset minuta razgovora konstatirao da je s djetetom sve u redu, razno razni vanjski psiholozi govorili su da mi ne znamo i ne postupamo s njim kako treba, a djeci u njegovom razredu i njihovim roditeljima receno je da je to dio zivota i da se tako uce suocavati sa problemima!!! Ne mogu zamisliti vece licemjerje. Bilo nam je zbranjeno da ga udaljimo sa nastave, a na velikom broju nastavnih sati niste mogli odraditi niti pola planiranog jer nije dozvoljavao. Onaj koji ne poducava i nije na satu, onome koga uopce nije briga, njemu ne smeta, ali ako vam je stalo do djece i osjecate kako disu, onda ne samo da se osjecate bespomocnima i frustriranima, nego vidite i kako stagniraju i pocinju prihvacati neka ponasanja tog djeteta. U nasoj skoli postoje stotine i stotine stranica svih protokola koji su se mijenjali u toku tih devet godina!!! Ali nista, apsolutno nista nije ucinjeno, osim sto se odmoglo tom razredu u kojem je bio. To je dijete zavrsilo osmi lani, da bi pocetkom ove skolske godine opet dobili jednog izuzetno slicnog, osim sto za sada, nije toliko agresivan.
Dijete je upisano protivno misljenu odgovornih u vrticu, jer je navodno emotivno na nivou cetverogodisnjaka, ali nama je receno da o upisu odlucuje roditelj! Naravno, toga u zakonu nema. Svejedno, dijete odbija suradivati, neprestano smeta, sece, udara djecu i njihove torbe (ne jako da ih povrijedi, ali djeci je dosta malo), valja se i puzi po cijelom razredu, izaziva… da ne nabrajam dalje. Samo oni koji rade u nizim razredima mogu znati kako je to kad se cijelom razredu treba posvetiti izuzetno puno paznje. Jednog dana nisam vise mogla i odvela sam ga tocno zadnjih desetak minuta psihologu da bar to odradim na miru sa ostalima. Odmah je sazvan sastanak jer sam ga, prema psihologu, uvrijedila, jer sam izmedu ostalog potvrdila kad su djeca komentirala da je on jos za vrtic. Psiholog nam je ocitao bukvicu da se mi njime moramo baviti, drzati ga za rukicu i posvetiti mu paznju…Sto je u redu i shvatljivo ako radite 1:1, ali ja sam i dalje uvjerena da sam u razredu zbog razreda! Za svako pojedino dijete, a nikako samo za jedno! Buduci da smo vec sve to bili prosli ranije, smatram da je jedini izlaz u tome da ima svog osobnog ”asistenta” u razredu. Bila bi mu posvecena potrebna paznja, malo po malo bi radio, mozda bi s vremenom prestao govoriti”Necu” na svaku zamolbu, a sto je isto tako izuzetno vazno, moglo bi se raditi sa citavim razredom i posvetiti mu se onako kako svako dijete zasluzuje, a ne samo problematicno!
Medjutim, nama uciteljima, ”kroje pravdu” oni koji nikada u razredu na taj nacin nisu bili, i zapravo, nije im niti stalo do djece. Stalo im je do papira i ”svog ugleda” i titule. Strah me kad pomislim da cu u taj razred ulaziti slijedecih devet godina i da se vjerojatno nista nece promijeniti. Zao mi je ostale djece i zao mi je nas koji volimo svoj posao i takvim ponasanjem od strane odgovornih sluzbi nije nam dozvoljeno da ga obavljamo onako kako osjecamo i znamo da bi trebalo.
Jos nesto, nemojte misliti da cete od visih instanca imati pomoc. Vezano jos za prvi slucaj, po pitanju zastite razreda poslala sam dopis sa konkretnim pitanjima djecjoj pravobraniteljici na drzavnoj razini. Priznajem, za razliku od ostalih ona je odgovorila, ali nije mi dala niti jedan jedini konkretni odgovor.
Tako se ”cijeni” podmladak, tako se ”gradi” buduce drustvo.
S obzirom da radim kao psiholog u školi prvo bih navela da ako je dijete po godinama školski obveznik prijedlog za odgodu upisa u prvi razred podnosi roditelj…na ili bez prijedloga povjerenstva(“Pravilnik o postupku utvrđivanja psihofizičkog stanja djeteta, učenika te sastavu stručnog povjerenstva”)..dakle roditelj je taj koji odlučuje…po zakonu (na žalost!). Socioemocionalna komponenta psihofizičkog razvoja je izuzetno bitna za polazak djeteta u prvi razred i samo dijete gubi puno time što je “ubačeno” u sustav za koji nije spremno…ali pretpostavljam da vam to ne moram ni govoriti.
Što se tiče psihologa u vašoj školi, slažem se s njim da dijete ne treba izdvajati ili omalovažavti pred drugom djecom (čak i ako su druga djeca u pravu i vi se slažete s njima ponekad treba pregristi jezik :)). Međutim, on bi isto tako trebao imati više razumijevanja za vaš posao i problem te vam ponuditi kontinuiranu suradnju u smislu zajedničkih razgovora s roditeljima i učenikom. Isto tako vi imate pravo od njega, kao stručnog suradnika, tražiti da uđe u razred i odradi par radionica koje bi se bavile temom razvijanja socijalnih vještina. Tako bi i on dobio bolji uvid u to kako dijete funkcionira u razredu i s čim se vi morate svaki dan nositi. Možda bi u tom slučaju imao više razumijevanja.
Na žalost, asistenta možete dobiti samo ako učenik ima rješenje da nastavu pohađa po nekom od prilagođenih programa (a da ne spominjem koliko ih je teško dobiti i u tom slučaju)…Međutim, ono što bi se eventualno moglo je “nabaviti” pripravnika po novom zakonu o zapošljavanju bez zasnivanja radnog odnosa (ovo je naravno ostvarivo jedino u slučaju dobre suradnje s ravnateljem/icom). U tom slučaju bi vas bilo dvoje u razredu i više pažnje bi se moglo posvetiti i tom učeniku i ostatku razreda. Ako i to nije mogućnost jedan od načina na koji se to znalo rješavati u školama gdje sam do sad radila je da roditelj (ugl. majka) sjedi u razredu s djetetom dok se dijete ne socijalizira i prilagodi (što naravno zahtjeva suradnju roditelja).
Kako uvjeriti sve one koji se ne slažu sa suspenzijom? Jednostavno, dajte im u ruke gotove pripreme za bilo koji nastavni predmet za koji procjene da im je po struci najbliži, pošaljite ih u razred s jednim ili više učenika s problemima u ponašanju. Neka tamo pokušaju provesti jedan, dva sata i pri tome ostvariti ono zamišljeno na papiru, jer pripremamo se za sve, a ne za jednog učenika. Drugi recept su nadzorne kamere u svakoj učionici. Nikad nećemo postati Finska, jer Finci za djecu s uočenim poteškoćama u svladavanju gradiva ili onima čije vladanje negativno utječe na sve oko njih, uključuju u zasebne, brojčano vrlo male grupe( 5-6 učenika), a takve grupe imaju dva učitelja. Dok naši nastavnici i učenici sustavno podnose stalni teror pojedin(a)ca, za koji je nemoguće naći ad hoc rješenje(osim suspenzije), gubi se vrijeme i pozitivna energija( adrenalin, rekli bi neki) namijenjeni poduci i učenju, motivacija obostrano smanjuje. A onda se svi čude lošim, tj. katastrofalnim rezultatima u svim vrstama pismenosti naših učenika i okrivljuju nastavnike da nisu odradili svoj posao, uz istovremene intervencije roditelja, pedagoga, inspekcija…u korist onog koji stvara kaos u razredu. A škola je, bar prema staroj latinskoj izreci, mjesto gdje bismo trebali učiti ne za nju(ispite, ocjene, roditelje), već za život.
bez ikakvog dubljeg ulaženja u analizu situacije (pisma učiteljice i članka novinarke) samo ću jedno reći – voljela bih gospođu Modrić čuti što bi imala za reći da njezino dijete ide u razredni odjel s takvim učenikom. Tada bi vjerojatno sipala drvlje i kamenje na školu kako ne može stati na kraj takvom ponašanju učenika koji ugrožava drugu djecu… Točka.
Onda bi vjerojatno rekla da je za to kriva učiteljica jer nije uvela red u razredu.
Ma glavni je problem to šta država za školsstvo izdvaja sitniš. Da se izdvaja dovoljno para, onda bi se izgradilo još škola, zaposlilo još učitelja, pa bi se djeci s problemima u ponašanju moglo pomoći u malim grupama od 5 učenika s kojima će u posebnom razredu raditi posebni učitelji… Također bi pod hitno trebalo mijenjati pravilnike o radu u razredu i uvesti mogućnost privremene ili trajne suspenzije. Onda bi pojedini učenici ozbiljnije shvaćali sebe, nastavnike, školu… No činjenica je da se to ne želi, da se za školstvo ne izdvaja skoro ništa i eto rezultata.
pogodio si mujo u sridu. kad sam počinjao raditi pred 28 godina još su postojale specijalne škole u koje su se takva djeca slala. vrlo brzo su te škoe ukinute zbog “racionalizacije” u švicarskoj se djeca koja dvije godine ponavljaju prvi razred šalju u takve škole. uopće, da je ikome u ovoj zemlji stalo do boljih rezultata učenika dozvolili bi homogenizaciju grupa a to je, znamo, prvi preduvjet za veću efikasnost nastavnog procesa. današnja škola je na žalost miljama iza škole kakva je bila 70.tih godina prošlog stoljeća. a današnja pedagogija nema veze sa prirodnim procesima i u biti ima nakaradne stavove koji potiču kaos u školama.