piše: Dalibor Perković
Mnogo se rasprava vodilo povodom akcije udruge “Nastavnici organizirano” za uvoÄ‘enje mjere suspenzije. Ovisno o mjestu gdje se rasprava vodila – internetski portali, struÄni forumi, mailing liste – rasprava je bila viÅ¡e ili manje struÄna, viÅ¡e ili manje kulturna, viÅ¡e ili manje argumentirana. Ono Å¡to se pokazalo je da, Å¡to su sudionici manje anonimni, to bi rasprava bila konstruktivnija, razumnija i tolerantnija.
Zato nas je sve zajedno iznenadilo kad se u utorak, 22. sijeÄnja pojavio tekst kolumnistice “Novog lista” Sanje Modrić “Demonska djeca” koji, kad ga proÄitate, izaziva osjećaj da ste upravo prisustvovali histeriÄnom napadaju neuraÄunljive majke kojoj je netko pripomenuo da njezin potomak baÅ¡ i ne pokazuje odgoj za kakav bi se oÄekivalo da ga ima osoba koja pretendira živjeti u civiliziranom druÅ¡tvu.
Naravno, ne znamo ima li Sanja Modrić dijete u Å¡koli koje je ogledni primjerak terora koji se provodi nad uÄiteljima i, joÅ¡ važnije, ostalim uÄenicima, niti je to imalo bitno za ovu raspravu, ali matrica ponaÅ¡anja svakako je tu: gluhoća za sve dosad izgovorene argumente, nezainteresiranost za dubinu problema, nedostatak razumijevanja za situaciju u kojima se nalaze drugi, sljepoća za dugoroÄne posljedice po sebe, a joÅ¡ viÅ¡e po sve ostale.
I, najvažnije, neinformiranost o predmetu o kojemu se govori, ali i posvemaÅ¡nja povrÅ¡nost u motivima, naÄinu i ciljevima, a pogotovo u percepciji realnosti koju Sanja Modrić, kao, želi komentirati.
Naime, za razliku od viÅ¡e-manje svih ostalih kritiÄara – Äak i onih evidentno slabije obrazovanih i manjeg raspona pažnje, Sanja Modrić u svome tekstu niti ne pretendira obratiti pažnju na argumente, Äinjenice ili ÄinjeniÄne tvrdnje. Rezime cijelog teksta mogao bi se svesti pod “Ja sam uvrijeÄ‘ena, povrijeÄ‘ena i sad ću vam reći Å¡to mislim o vama”, bez ijednog objaÅ¡njenja zaÅ¡to, kojim povodom, iz kojeg razloga i Å¡to je to toÄno u naÅ¡em nastupu Å¡to ju je zasmetalo.
Pritom je vidljivo i njezino potpuno neshvaćanje i neznanje o tome za Å¡to se mi zapravo zalažemo. Tako Sanja Modrić tvrdi da mi “tražimo drakonske kaznene mjere za dijete koje je tek krenulo u Å¡kolu”, iako su nam proteklih mjeseci jezici otpali od ponavljanja da suspenzija nije “kazna” nego operativna mjera koja ima dva cilja: pomoći problematiÄnom djetetu na najbolji naÄin, dakle na mjestu gdje mu se može posvetiti puna pažnja, a ne dijeliti ga s ostalih 30 uÄenika, i drugo, omogućiti preostalih 30 uÄenika normalno, redovno i, u sluÄaju osmoÅ¡kolaca, obavezno obrazovanje s uÄiteljem koji se sada mora posvetiti njima s punom pažnjom, znanjem i struÄnošću, onom za koju je iÅ¡ao na fakultet (koji nije bio psihologija i defektologija, nego uÄiteljski ili nastavniÄki smjer).
Dalje, u klasiÄnom primjeru nekontrolirane histerije koja je u svojoj glavi stvorila sliku, a ako stvarnost ne korespondira s tom slikom, tim gore po stvarnost, Sanja Modrić tvrdi da je cilj ove akcije “baciti dijete van iz Å¡kole i ekspedirati ga u VrapÄe”, pri Äemu opet pokazuje neznanje i neinformiranost o svemu Å¡to su Älanovi Udruge izgovorili i napisali otkako je akcija pokrenuta, pa i prije toga. Istina, Sanja Modrić spominje neke javne nastupe na televiziji (iako bi to mogao biti samo jedan javni nastup), ali ne i stranice i stranice teksta napisanog kako bi se argumentirali razlozi svemu ovome. No, dobro, razumijemo, teÅ¡ko je koncentrirati se na blok teksta kad ti je preko oÄiju prebaÄena crvena koprena i kad ti hormoni divljaju krvotokom, ali, savjet gospoÄ‘i, stvari se malo bolje sagledaju kad udahneÅ¡, izdahneÅ¡, udahneÅ¡, izdahneÅ¡, pa odbrojiÅ¡ do deset, ma može i do sto, pa onda pokuÅ¡aÅ¡ ponovo.
Tvrdnja da su se “kvalitetni nastavnici uvijek znali nositi s ‘teÅ¡kom’ djecom” dodatno pokazuje nesnalaženje u okoliÅ¡u koji zovemo “stvarni svijet”, iako je ovdje uzrok vjerojatno nedostatak doticaja s konkretnim sektorom ljudskog druÅ¡tva o kojemu se ovdje radi, a zakljuÄna reÄenica da “upravo najneposluÅ¡niji i najnaporniji Ä‘aci kasnije uglavnom postanu najuspjeÅ¡niji lijeÄnici, advokati i inženjeri” je neke kolege navela na pomisao da cijeli tekst zapravo ironizira stavove koje, kao, zastupa, i da Sanja Modrić zapravo uopće ne misli ozbiljno, jer tvrdnja je toliko bizarna i apsurdna da je odrasla ozbiljna osoba ne bi mogla ni izgovoriti bez cerekanja, a kamoli napisati u “ozbiljnom Älanku”. No, budimo realni (kad već Sanja Modrić ne može), vjerojatno je rijeÄ samo o nepopravljivim optimistima.
Zbog svega ovoga, kad nemaÅ¡ argumente, kad imaÅ¡ osjećaj da je cijeli svijet protiv tebe i da te nitko ne razumije, kad neprestano nalijećeÅ¡ na budale koje voze u pogreÅ¡nom smjeru (kao Mujo iz vica: “Ma Å¡to jedan? Stotine!”) onda je jedino Å¡to ti preostaje histeriziranje, mahanje rukama, vikanje kako bi se nadglasalo one koji znaju bolje od tebe i, na kraju, vrijeÄ‘anje na osobnoj razini. Tako smo mi koji želimo da djeca dobiju bolje obrazovanje faÅ¡isti i križari, za koje bi najbolje bilo da ih se odstrani iz hrvatskih Å¡kola. Pametnome dosta (i previÅ¡e), a dodani indikator ljudske bijede koju pokazuje ovakav nedostatak razuma u Sanje Modrić je njezina reÄenica kojom se osvrće na uÄiteljicu koja je napisala pismo od kojeg je sve ovo poÄelo: “ona sebe nevjerojatno sažaljeva jer smatra da je ona bespomoćna žrtva ovog permisivnog Å¡kolskog sustava”. Naime, vapaj uÄiteljice “Molim vas, uÄinite neÅ¡to, pomozite mi da ga ne mrzim!” zapravo predstavlja konaÄni ljudski krik upomoć, koji govori upravo o tome koliko smo svi ukljuÄeni u ovo sposobni sagledati i drugu stranu, a ne psihopatski vidjeti sve samo iz jednog smjera, naÅ¡ega, nego pretpostaviti da svaka stvar ima svoje uzroke i naÄine rjeÅ¡avanja.
MeÄ‘utim, da bi se takav ljudski krik shvatilo, valjda treba biti Äovjek. S razumom, elementarnom koliÄinom empatije i, poželjno, bar minimalnom sposobnošću samokritike. Å to su, izgleda, elementi koji Sanji Modrić nedostaju.
U osobnim razgovorima su pale ideje da se ovaj tekst prijavi Sudu Äasti Hrvatskog novinarskog druÅ¡tva, ili Äak, zbog direktnih uvreda, tužiti autoricu sudu zbog klevete, ali, generalno, mislim da bi to bilo uzaludno troÅ¡enje energije i vremena. Ako u glavi Sanje Modrić vladaju toliki metež i kaos da može objaviti ovakav tekst bez straha da će od sebe napraviti budalu pred tisućama Äitatelja, onda možda zaista nije potrebno da je mi dodatno kažnjavamo.
Bojim se će Sanji ovaj tekst biti prekolmpliciran…
S kojom je hrabrošću urednik dozvolio tiskanje ovakvog Älanka Äiji naslov sadrži pojam – faÅ¡izam -?
U komentarima u Novom Listu pronaÅ¡la sam svjedoÄenje roditelja Äije je dijete u sliÄnom razredu, sa sliÄnim problemima kao i ovaj kojeg sam u svom anonimnom pismu opisala.
On kaže:”Taj razred jednostavno ne funkcionira i nastava se u takvom razredu ne može sprovoditi. Å kola je u naÅ¡em sluÄaju uÄinila sve i obavijestila sve nadležne, obavila mnogobrojne razgovore s roditeljima, pedagozima, psiholozima, gradskim prosvjetnim službama, gradskim socijalnim službama, obavijestila ministarstvo, rezultat je da je problematiÄno dijete za sada izdvojeno u poseban razred i pohaÄ‘a nastavu uz pomoć asistentice (koÅ¡arkaÅ¡kim rijeÄnikom 1:1) i za sada su uoÄljivi mali pomaci nabolje. Kada će se dijete i na koji naÄin ponovo vratiti u svoj razred i prikljuÄiti ostaloj djeci, o tom potom.” (radi se takoÄ‘er o prvom razredu).
Ne shvaćam kako je u istoj državi, s istim zakonima u ovom sluÄaju suspenzija uspjela i agresivno dijete fiziÄki je udaljeno iz razreda, a u razredu u kojem poduÄavam to ne dolazi u obzir?
ÄŒitala sam pažljivo sve komentare koji su se pojavili ovih dana i razmiÅ¡ljala i o onima koji mi nisu bili ugodni. Ipak, nitko me ne može uvjeriti u to da dvadesetoro djece iz razreda treba nastaviti biti žrtva drugog djeteta žrtve -pojedinca. Neprestano se govori o tome kako djeca uÄe ono Å¡to doživljavaju. A Å¡to ovi prvaÅ¡ići gledaju svakog dana – muÄne i bolesne scene navlaÄenja, držanja, oÄajna lica svojih uÄiteljica, scene cipelarenja, njihova opreznost ojaÄala je do maksimuma i svakog su trenutka spremni da će se možda morati braniti…I onda masnice, ogrebotine, bolovi u trbuhu zbog udaraca….
Pojedinci su me straÅ¡no osudili zbog mojeg traženja da se agresivno dijete udalji (nisam nikad navela da ga treba izbaciti iz Å¡kole). Ne shvaćaju da je suspenzija za poÄetak dobra i za njega samog, jer i on biva fiziÄki povrijeÄ‘en (to dosad nisam spomenula smatrajući da se podrazumijeva). On je ponekad sam sebi najveći neprijatelj tako Å¡to izaziva i starije od sebe. Samo je pitanje dana kada će ga netko od djece dobro namlatiti.
Uz suspenziju bi usvajao i gradivo, a ovako to ne uspijeva.
Jasno mi je da je svim akterima u ovoj priÄi teÅ¡ko na ovaj ili onaj naÄin, ukljuÄujući i majku agresivnog djeteta. Moje je pismo gadno uzburkalo povrÅ¡inu i ne mogu hladno gledati na to. No ne spoÄitavam sebi samoj Å¡to sam priÄu pristala objaviti. Samo sam nizanjem detalja mogla doÄarati pravu sliku. IspriÄavam se ako sam pretjerala, no bilo je u najboljoj namjeri.
Danas sam na satu obraÄ‘ivala lekciju koja je dozvoljavala moju glumu uz tekst na CDu. Gledali su me velikim, oduÅ¡evljenim oÄima, smijali se, pokuÅ¡avali i sami glumiti. Pa su vikali: Opet, Opet! Puno mi je bilo srce. I znam da sam na dobrom putu…
Draga kolegice i svi ostali, jos uvijek normalni kolege i kolegice,
Iz osobnog, devetogodisnjeg iskustva znam da nam u vecini slucajeva nece pomoci nitko, i nikakva institucija. Dvadeset godina radim kao ucitelj stranog jezika u maloj skoli. Skola je imala psihologa vec onda, sada ima i psihologa i pedagoga. Usprkos njima i svim institucijama svi smo mi, djelatnici, a sto je najgore, i djeca, trpili jednog takvog ucenika od prvog do osmog razreda, a to je bilo devet godina, buduci da smo ga jedne godine u visim razredima rusili. Iz nase se skole ispisalo petero jako dobrih ucenika zbog njega, koji je od prvog razreda tukao, valjao se po podu, psovao, nekontrolirano ometao nastavu i doslovce, na jako puno nacina maltretirao djecu i nas. Psiho-pedagoska sluzba je bila aktivna, kontaktirala je sve za to zaduzene sluzbe, od socijalne, do djecjeg psihijatra,sve uz dozvolu i suradnju (kakva god bila, postojala je!)roditelja. Psihijatar je nakon deset minuta razgovora konstatirao da je s djetetom sve u redu, razno razni vanjski psiholozi govorili su da mi ne znamo i ne postupamo s njim kako treba, a djeci u njegovom razredu i njihovim roditeljima receno je da je to dio zivota i da se tako uce suocavati sa problemima!!! Ne mogu zamisliti vece licemjerje. Bilo nam je zbranjeno da ga udaljimo sa nastave, a na velikom broju nastavnih sati niste mogli odraditi niti pola planiranog jer nije dozvoljavao. Onaj koji ne poducava i nije na satu, onome koga uopce nije briga, njemu ne smeta, ali ako vam je stalo do djece i osjecate kako disu, onda ne samo da se osjecate bespomocnima i frustriranima, nego vidite i kako stagniraju i pocinju prihvacati neka ponasanja tog djeteta. U nasoj skoli postoje stotine i stotine stranica svih protokola koji su se mijenjali u toku tih devet godina!!! Ali nista, apsolutno nista nije ucinjeno, osim sto se odmoglo tom razredu u kojem je bio. To je dijete zavrsilo osmi lani, da bi pocetkom ove skolske godine opet dobili jednog izuzetno slicnog, osim sto za sada, nije toliko agresivan.
Dijete je upisano protivno misljenu odgovornih u vrticu, jer je navodno emotivno na nivou cetverogodisnjaka, ali nama je receno da o upisu odlucuje roditelj! Naravno, toga u zakonu nema. Svejedno, dijete odbija suradivati, neprestano smeta, sece, udara djecu i njihove torbe (ne jako da ih povrijedi, ali djeci je dosta malo), valja se i puzi po cijelom razredu, izaziva… da ne nabrajam dalje. Samo oni koji rade u nizim razredima mogu znati kako je to kad se cijelom razredu treba posvetiti izuzetno puno paznje. Jednog dana nisam vise mogla i odvela sam ga tocno zadnjih desetak minuta psihologu da bar to odradim na miru sa ostalima. Odmah je sazvan sastanak jer sam ga, prema psihologu, uvrijedila, jer sam izmedu ostalog potvrdila kad su djeca komentirala da je on jos za vrtic. Psiholog nam je ocitao bukvicu da se mi njime moramo baviti, drzati ga za rukicu i posvetiti mu paznju…Sto je u redu i shvatljivo ako radite 1:1, ali ja sam i dalje uvjerena da sam u razredu zbog razreda! Za svako pojedino dijete, a nikako samo za jedno! Buduci da smo vec sve to bili prosli ranije, smatram da je jedini izlaz u tome da ima svog osobnog â€asistenta†u razredu. Bila bi mu posvecena potrebna paznja, malo po malo bi radio, mozda bi s vremenom prestao govoritiâ€Necu†na svaku zamolbu, a sto je isto tako izuzetno vazno, moglo bi se raditi sa citavim razredom i posvetiti mu se onako kako svako dijete zasluzuje, a ne samo problematicno!
Medjutim, nama uciteljima, â€kroje pravdu†oni koji nikada u razredu na taj nacin nisu bili, i zapravo, nije im niti stalo do djece. Stalo im je do papira i â€svog ugleda†i titule. Strah me kad pomislim da cu u taj razred ulaziti slijedecih devet godina i da se vjerojatno nista nece promijeniti. Zao mi je ostale djece i zao mi je nas koji volimo svoj posao i takvim ponasanjem od strane odgovornih sluzbi nije nam dozvoljeno da ga obavljamo onako kako osjecamo i znamo da bi trebalo.
Jos nesto, nemojte misliti da cete od visih instanca imati pomoc. Vezano jos za prvi slucaj, po pitanju zastite razreda poslala sam dopis sa konkretnim pitanjima djecjoj pravobraniteljici na drzavnoj razini. Priznajem, za razliku od ostalih ona je odgovorila, ali nije mi dala niti jedan jedini konkretni odgovor.
Tako se â€cijeni†podmladak, tako se â€gradi†buduce drustvo.
S obzirom da radim kao psiholog u Å¡koli prvo bih navela da ako je dijete po godinama Å¡kolski obveznik prijedlog za odgodu upisa u prvi razred podnosi roditelj…na ili bez prijedloga povjerenstva(“Pravilnik o postupku utvrÄ‘ivanja psihofiziÄkog stanja djeteta, uÄenika te sastavu struÄnog povjerenstva”)..dakle roditelj je taj koji odluÄuje…po zakonu (na žalost!). Socioemocionalna komponenta psihofiziÄkog razvoja je izuzetno bitna za polazak djeteta u prvi razred i samo dijete gubi puno time Å¡to je “ubaÄeno” u sustav za koji nije spremno…ali pretpostavljam da vam to ne moram ni govoriti.
Å to se tiÄe psihologa u vaÅ¡oj Å¡koli, slažem se s njim da dijete ne treba izdvajati ili omalovažavti pred drugom djecom (Äak i ako su druga djeca u pravu i vi se slažete s njima ponekad treba pregristi jezik :)). MeÄ‘utim, on bi isto tako trebao imati viÅ¡e razumijevanja za vaÅ¡ posao i problem te vam ponuditi kontinuiranu suradnju u smislu zajedniÄkih razgovora s roditeljima i uÄenikom. Isto tako vi imate pravo od njega, kao struÄnog suradnika, tražiti da uÄ‘e u razred i odradi par radionica koje bi se bavile temom razvijanja socijalnih vjeÅ¡tina. Tako bi i on dobio bolji uvid u to kako dijete funkcionira u razredu i s Äim se vi morate svaki dan nositi. Možda bi u tom sluÄaju imao viÅ¡e razumijevanja.
Na žalost, asistenta možete dobiti samo ako uÄenik ima rjeÅ¡enje da nastavu pohaÄ‘a po nekom od prilagoÄ‘enih programa (a da ne spominjem koliko ih je teÅ¡ko dobiti i u tom sluÄaju)…MeÄ‘utim, ono Å¡to bi se eventualno moglo je “nabaviti” pripravnika po novom zakonu o zapoÅ¡ljavanju bez zasnivanja radnog odnosa (ovo je naravno ostvarivo jedino u sluÄaju dobre suradnje s ravnateljem/icom). U tom sluÄaju bi vas bilo dvoje u razredu i viÅ¡e pažnje bi se moglo posvetiti i tom uÄeniku i ostatku razreda. Ako i to nije mogućnost jedan od naÄina na koji se to znalo rjeÅ¡avati u Å¡kolama gdje sam do sad radila je da roditelj (ugl. majka) sjedi u razredu s djetetom dok se dijete ne socijalizira i prilagodi (Å¡to naravno zahtjeva suradnju roditelja).
Kako uvjeriti sve one koji se ne slažu sa suspenzijom? Jednostavno, dajte im u ruke gotove pripreme za bilo koji nastavni predmet za koji procjene da im je po struci najbliži, poÅ¡aljite ih u razred s jednim ili viÅ¡e uÄenika s problemima u ponaÅ¡anju. Neka tamo pokuÅ¡aju provesti jedan, dva sata i pri tome ostvariti ono zamiÅ¡ljeno na papiru, jer pripremamo se za sve, a ne za jednog uÄenika. Drugi recept su nadzorne kamere u svakoj uÄionici. Nikad nećemo postati Finska, jer Finci za djecu s uoÄenim poteÅ¡koćama u svladavanju gradiva ili onima Äije vladanje negativno utjeÄe na sve oko njih, ukljuÄuju u zasebne, brojÄano vrlo male grupe( 5-6 uÄenika), a takve grupe imaju dva uÄitelja. Dok naÅ¡i nastavnici i uÄenici sustavno podnose stalni teror pojedin(a)ca, za koji je nemoguće naći ad hoc rjeÅ¡enje(osim suspenzije), gubi se vrijeme i pozitivna energija( adrenalin, rekli bi neki) namijenjeni poduci i uÄenju, motivacija obostrano smanjuje. A onda se svi Äude loÅ¡im, tj. katastrofalnim rezultatima u svim vrstama pismenosti naÅ¡ih uÄenika i okrivljuju nastavnike da nisu odradili svoj posao, uz istovremene intervencije roditelja, pedagoga, inspekcija…u korist onog koji stvara kaos u razredu. A Å¡kola je, bar prema staroj latinskoj izreci, mjesto gdje bismo trebali uÄiti ne za nju(ispite, ocjene, roditelje), već za život.
bez ikakvog dubljeg ulaženja u analizu situacije (pisma uÄiteljice i Älanka novinarke) samo ću jedno reći – voljela bih gospoÄ‘u Modrić Äuti Å¡to bi imala za reći da njezino dijete ide u razredni odjel s takvim uÄenikom. Tada bi vjerojatno sipala drvlje i kamenje na Å¡kolu kako ne može stati na kraj takvom ponaÅ¡anju uÄenika koji ugrožava drugu djecu… ToÄka.
Onda bi vjerojatno rekla da je za to kriva uÄiteljica jer nije uvela red u razredu.
Ma glavni je problem to Å¡ta država za Å¡kolsstvo izdvaja sitniÅ¡. Da se izdvaja dovoljno para, onda bi se izgradilo joÅ¡ Å¡kola, zaposlilo joÅ¡ uÄitelja, pa bi se djeci s problemima u ponaÅ¡anju moglo pomoći u malim grupama od 5 uÄenika s kojima će u posebnom razredu raditi posebni uÄitelji… TakoÄ‘er bi pod hitno trebalo mijenjati pravilnike o radu u razredu i uvesti mogućnost privremene ili trajne suspenzije. Onda bi pojedini uÄenici ozbiljnije shvaćali sebe, nastavnike, Å¡kolu… No Äinjenica je da se to ne želi, da se za Å¡kolstvo ne izdvaja skoro niÅ¡ta i eto rezultata.
pogodio si mujo u sridu. kad sam poÄinjao raditi pred 28 godina joÅ¡ su postojale specijalne Å¡kole u koje su se takva djeca slala. vrlo brzo su te Å¡koe ukinute zbog “racionalizacije” u Å¡vicarskoj se djeca koja dvije godine ponavljaju prvi razred Å¡alju u takve Å¡kole. uopće, da je ikome u ovoj zemlji stalo do boljih rezultata uÄenika dozvolili bi homogenizaciju grupa a to je, znamo, prvi preduvjet za veću efikasnost nastavnog procesa. danaÅ¡nja Å¡kola je na žalost miljama iza Å¡kole kakva je bila 70.tih godina proÅ¡log stoljeća. a danaÅ¡nja pedagogija nema veze sa prirodnim procesima i u biti ima nakaradne stavove koji potiÄu kaos u Å¡kolama.