Kao jedan od problema koje je tokom današnjeg štrajka ministar Željko Jovanović pokušao prikazati kritičnim – a koji se i inače spominju u javnosti tokom bilo kojeg štrajka – je i onaj “kamo će djeca dok su roditelji na poslu”. Pa se onda Ministarstvo, roditelji i učitelji malo natežu, pa onda neka djeca dođu u školu, neka ne, neka ostanu, a neka se jednostavno vrate kući. Nećemo ovdje o praktičnim začkoljicama kao što su: a tko čuva djecu kad je nastava poslijepodne ili kad je dijete kod kuće već u jedan sat, a roditelji rade do pet. Ali vrijedi primijetiti percepciju školstva koja postoji kod određenog dijela roditelja, a, očito, i kod dobrog dijela službenika Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.
Po svima njima, naime, osnovne i srednje škole postoje kako bi djeca imala gdje boraviti dok su roditelji na poslu.
Na stranu sve ono što se uči u školi, krenimo od čitanja, pisanja i računanja, kako se drži olovka, kako se točno piše koje slovo, čemu služi tablica množenja i zašto je bitno znati rješavati zagrade, preko povijesti, zemljopisa i fizike, koji djeci govore kakav je zapravo svijet u kojemu žive i kako je došlo do tog da baš bude takav, pa sve do nekih stručnih znanja koja će im trebati na radnom mjestu ili više njih.
Ne, nije problem to što učitelji za vrijeme trajanja štrajka neće podučavati gradivo, to što će djeca biti zakinuta za obrazovanje. Problem je to što se za njih neće imati tko brinuti dok su roditelji na poslu. (Još jedna sitna podbadalica: ako se kao argument za smanjenje plaća ponavlja da je privreda u rasulu, da je bolje imati i takav posao nego nikakav, poput gomile nezaposlenih roditelja, hej, zašto onda netko treba čuvati djecu dok su ti isti nezaposleni roditelji – na poslu?)
Možda ovo i ne bi trebalo postavljati kao neko bitno pitanje kad ne bi postojala cijela gomila ostalih indikatora koji pokazuju da Ministarstvo zaista sve više shvaća i osnovne i srednje škole kao ustanove u kojima se djeca ne obrazuju, nego čuvaju (dok su, je l’ te, roditelji na poslu). Tako se sve više ponavlja o “pravu učenika da ga se ne ispituje svaki dan”, “odgovornosti za dijete dok nije kod kuće”, a dežurstva na hodnicima i ostalim biserima da ni ne govorimo.
Istovremeno, u škole se ne zapošljavaju novi psiholozi, pedagozi, defektolozi i slične stručne službe koji bi upravo trebali i obavljati te poslove, nego se posao čuvanja djece povjerava prije svega nestručnim ljudima koji su na fakultetu učili jezike, fiziku, kemiju, biologiju, povijest, a sve samo kako bi, po Ministarstvu znanosti, obrazovanja, i sporta, radili kao dadilje.
Neki će možda reći da je ovo finalni korak u dekonstrukciji hrvatskog obrazovnog sustava. To su optimisti. Pesimisti samo sa strepnjom iščekuju što će Jovanovićeva ekipa sljedeće smisliti jer znaju za što je sve sposobna ta huškačka, antiintelektualna i politikantska klika koja se, kad se zaista sve zbroji i oduzme, ni najmanje ne razlikuje od one koja joj je prethodila i zbog čije smjene, kad se gleda iz današnje perspektive, bar kad je riječ o obrazovanju, možda nije ni trebalo izlaziti na izbore.