(Index.hr)
piše: Tomislav Klauški
Zoran Milanović napokon je izrekao i tu zastraÅ¡ujuću frazu – “izvanredno stanje”.
“Angela Merkel je rekla da će ova kriza trajati pet ili Å¡est godina, a ja nemam pretenzije da me se usporeÄ‘uje s njom, ali sam rekao prije dva mjeseca da će trajati. Ovo moramo doživjeti kao izvanredno stanje”, izjavio je u sinoćnjem u intervjuu za Hrvatsku televiziju.
ObjaÅ¡njavajući kako Hrvatska viÅ¡e troÅ¡i nego Å¡to zaraÄ‘uje, a hrvatski proraÄun sve teže podnosi teret javnih i državnih službi, premijer je posegnuo za kovanicom koju politiÄari koriste kad izgube kontrolu ili kad žele posegnuti za mjerama pri Äijoj se provedbi ne žele obazirati na demokratsku legitimaciju.
Vlada bi, dakle, u tom izvanrednom stanju mogla raditi što hoće. Jer izvanredno stanje zahtijeva izvanredne mjere.
Međutim, za ogromnu većinu hrvatskih građana ovo je sasvim redovno stanje.
Već petu godinu ostaju bez posla, suoÄavaju se poskupljenjima, strahuju za budućnost, grcaju pod porezima i haraÄima, trpe bahate politiÄare i impotentnu vlast. Poziva ih se na Å¡tednju, prijeti rezovima, plaÅ¡i propašću.
Ovo stanje je izvanredno samo za Zorana Milanovića.
Bicikliranje u krivom smjeru
Koji valjda upravo zbog toga misli da mu je dozvoljeno voziti bicikl po sljemenskoj cesti u suprotnom smjeru, riskirajući sudar i ne obazirući se na kaznu od dvije do pet tisuća kuna zbog kršenja Zakona o sigurnosti prometa na cestama.
Za njega i njegovu policijsku pratnju to su vjerojatno bile izvanredne okolnosti. Premijer je želio kraćim putem biciklirati do vrha brda, pa je stoga pronašao opravdanje da prekrši zakon.
To je bilo u subotu. U nedjelju je proglasio “izvanredno stanje”.
Priznao je da Vlada nema novca za plaće, odnosno da su njezina ministarstva probila proraÄunske limite – zapoÅ¡ljavajući, izmeÄ‘u ostalog, koga god su stigli i mogli – pa sada moraju rezati kome god stignu, poÄevÅ¡i od uÄitelja i lijeÄnika. Kako bi i dalje mogli zapoÅ¡ljavati koga god stignu.
Realno, niÅ¡ta drugo nije se moglo ni oÄekivati.
Sva ona samohvala vladajućih ministara o povjerenju kreditnih agencija zbog odgovornog vođenja državnih financija sada je pala u vodu. Prije pola godine Vlada se hvalila da drži stvari pod kontrolom, da bi sada njezin predsjednik proglasio izvanredno stanje.
Å to je, istini za volju, netipiÄno izražavanje za Milanovića. On se uvijek trudio spuÅ¡tati loptu. StiÅ¡avati strasti. Odbacivao je katastrofiÄne prognoze i libio se dramatiÄnih izraza.
Nije se Äak ni ponaÅ¡ao kao da smo u izvanrednom stanju.
Bježimo u inozemstvo
Za razliku od dobrog dijela hrvatskih graÄ‘ana koji su odavno poÄeli skupljati zalihe, bježati u inozemstvo, krpati se i snalaziti u oÄekivanju onog joÅ¡ goreg.
Sada Milanović traži opravdanje za smanjivanje plaća, za rezove i otpuštanja, ne shvaćajući da je za to imao mandat od dana kad je pobijedio na parlamentarnim izborima.
Problem je bio samo u kriterijima.
Kad ih je poÄeo ruÅ¡iti, udarajući na uÄitelje i lijeÄnike, a Å¡tedeći birokrate i parazite, odugovlaÄeći s reformiranjem lokalne uprave, javnih poduzeća, državnih službi, nastavljajući s neracionalnom raspodjelom sve manje koliÄine proraÄunskog novca, Milanović je samo prolongirao zateÄeno izvanredno stanje.
Odnosno, pretvorio ga je u redovno.
Stoga ne treba ozbiljno shvatiti njegovu dramatiÄnu parolu o “izvanrednom stanju”. To je samo alibi za vlastite promaÅ¡aje.