Probuđena radnička savjest tihog HDZ-ovog saučesnika

(Novi list)
piše: Jasmin Klarić
Počelo je, kažu. Radništvo se diglo, eno ih je sedam tisuća marširalo neki dan Zagrebom, i neće se više tako olako iz krize samo na njihovom znoju i odricanju, dok vlast pleše onako kako sviraju krupni kapital, banke i medijske hulje. Četiri smo godine u banani i bilo je dosta, sukus je onog što su sindikalni lideri govorili masi.

Riječ je, jasno, o tužno jeftinim i još tužnije nevjerodostojnim frazetinama. Još gore, riječ je o najprizemnijoj, smišljenoj politikantskoj manipulaciji.

Jasno, Vilim Ribić i njegova sindikalna ekipa imaju sva prava na to: da obmanjuju, zvižde, prijete, kopi-pejstaju rečenice iz prosvjedničkih udžbenika u zemljama gdje je doista gadno i gdje se doista radikalno režu radnička prava. Imaju pravo čak i biti uvjereni da je pamćenje građana nevjerojatno krhko, a da je korištenje Google-a nevjerojatno složeno. Imaju pravo, hvala Bogu, konačno doći i pod prozore vlasti i odskandirati svoje zahtjeve i na taj način pokušati pojačati vlastiti pregovarački pritisak i kupiti još koji bod u javnosti.

Stoga, kad na sve to imaju pravo, moraju biti savrÅ¡eno svjesni i spremni na to da će se naći i oni koji će javno reći ono Å¡to se premijer Milanović ipak ne usudi: da su Vilim Ribić i njegovi posljednji na svijetu koji bi trebali imati obraza aktualnu Vladu kritizirati zbog bilo čega Å¡to poduzimaju na izlasku iz krize. I da je zagrebačka sindikalna prosvjedna predstava bila baÅ¡ to – predstava i to mala, seoska predstava koju su vodili sitni, odavno kompromitirani politički trgovci.

Wannabe predsjednik države (o mogućnosti kandidature za Pantovčak Ribić je javno razglabao u ljeto 2009. godine), ili barem lider narodnog bunta protiv svjetskih nepravdi (Å¡to god one bile), Vilim Ribić je kao jedan od lajt motiva ovotjednog prosvjeda uzeo protivljenje “pogreÅ¡nim strogim mjerama Å¡tednje”. Osim Å¡to se radi o ljupkom kopi-pejstu trenutno aktualne (i, kako izgleda joÅ¡ od 2009. godine, posve točne) makroekonomske dijagnoze globalne ekonomije (koju je toliko opasno olako primjenjivati na domaće prilike da se to nije usudio ni jedan od prvih svjetski ratnika protiv politike Å¡tednje, nobelovac Paul Krugman za nedavnog posjeta Hrvatskoj) i Å¡to baÅ¡ nije jasno kako se privremeno ukidanje božićnice i racionalizacija troÅ¡kova prijevoza mogu podvesti pod pridjev “strogo”, Ribić je iz nekog razloga očito mislio da se nitko neće sjetiti tko je, zapravo, u ovoj zemlji bio upravo apostol pogreÅ¡nih mjera Å¡tednje. Koje su smanjile javnu potroÅ¡nju i produbile gospodarsku depresiju na način da Hrvatska, za razliku od ostatka Europe, nije uspjela uhvatiti ni godinu-dvije kakvog-takvog oporavka, prije zarona na novo krizno dno.

Ne, nije Jadranka Kosor.

“Pravedno bilo da se svima u državi u jednakoj mjeri smanje plaće, a na pregovorima s Vladom jutros u ime sindikata iznesen i potpuno novi prijedlog da se uvede tzv. krizni porez na odreÄ‘eno vrijeme koji bi zahvatio sve one koji su zaposleni”, izjavio je vrelog ljeta 2009. godine upravo danaÅ¡nji ajatolah bitke kontra smanjenja javne potroÅ¡nje, Vilim Ribić. Dakle, podsjetimo, čuveni “harač” ideja je sindikata, koju je tadaÅ¡nja dezorijentirana i karikaturalno nesposobna Vlada prihvatila da se ne bi morala previÅ¡e goniti s njima, proračunskim deficitom i bilo kakvim ozbiljnim pokuÅ¡ajem gospodarskog oporavka.

Rezultat je poznat: pokrpani prenapuhani proračun izdržao je još dvije godine, a smanjeni prihodi građana dodatno su smanjili njihovu potrošnju i doprinijeli daljnjem propadanju domaćeg gospodarstva.

Je li Ribića, čovjeka koji je taj “genijalni prijedlog” u ime sindikata iznio javnosti bilo barem malo sram dok je, tri godine kasnije, grmio s govornice o “pogreÅ¡nim mjerama Å¡tednje” u trenutku pisanja ovog teksta nije bilo poznato.

Naravno, ideja o “kriznom porezu” nije jedina zbog koje su danas odjednom bučni sindikalisti izgubili posljednje zrno vjerodostojnosti. Miroljubiva, gotovo koalicijska kohabitacija u kojoj su živjeli s Vladom Jadranke Kosor koja je na očigled vodila zemlju prema ekonomskoj katastrofi – a dividende toga danas plaćaju i članovi Ribićevih sindikata – teÅ¡ko je shvatljiva. Ne samo Å¡to su prevarili 800-injak tisuća graÄ‘ana koji su svojim potpisima tražili referendum o Zakonu o radu, dogovorom s premijerkom o bizarnom “referendumu o referendumu” za koji je odmah bilo jasno da se neće nikad dogoditi, nego su, u noći s kraja 2010. godine, veseli zbog dobro sklopljenog dogovora, javnosti objaÅ¡njavali kako su vlasti dali rok od mjesec dana da donese mjere gospodarskog i socijalnog oporavka u zemlji. Sindikati su, pak, trebali objaviti svojih “Deset sindikalnih zapovjedi” za izlazak iz krize.

Nije se dogodilo niÅ¡ta. Cijelu 2011. godinu zemlja je i dalje tonula u glib, a sindikati su vrtjeli palčevima. Sada, meÄ‘utim, kad se promijenila vlast, i kad se doista pokuÅ¡ava barem neÅ¡to napraviti kako bi se slobodan pad zaustavio – eto Vilima Ribića na čelu prosvjedne kolone. Eto početka “buÄ‘enja Hrvatske graÄ‘ana i radnika”, eto “borbe za bolju budućnost”, eto prijetnji generalnim Å¡trajkom.

Tužno, doista.

Jedino tužnije od probuÄ‘ene radničke savjesti tihog HDZ-ovog sindikalnog saučesnika bilo bi da ga i sadaÅ¡nja vlast, makar na jedan jedini trenutak, shvati – ozbiljno.