(Index.hr) piše: Tomislav Klauški
Na prvi pogled, situacija se Äini paradoksalnom.
Dva dana nakon priznanja Slavka Linića da Vlada svaljuje teret krize na leÄ‘a obiÄnih graÄ‘ana i samo dan nakon Å¡to je odobreno poskupljenje grijanja od 37 posto, na uliÄne demonstracije izaÅ¡li su upravo oni kojima su posao i plaća sigurni.
U vrijeme kad tvrtke odlaze u steÄaj, tisuće ljudi ostaju bez posla, a time praktiÄki bez egzistencije, sindikati uÄitelja, nastavnika i djelatnika u zdravstvu krenuli su u prosvjed zato Å¡to im je Vlada oduzela privilegije u formi regresa, Božićnica, dnevnica, kao i naknade za prijevoz, odbijajući dati jamstva da će im sve to kasnije vratiti.
Reklo bi se, naglasniji su upravo oni kojima nije najteže.
Zato ih je i premijer Zoran Milanović izdaleka pozvao na red. “Velike rijeÄi i galama neće izvući Hrvatsku iz krize”, kazao je Milanović. “Stanje je ozbiljno, ali nije dramatiÄno i ako budemo pristupili na taj naÄin, izlaz postoji, i to vrlo Å¡irok i svijetao”.
Premijer je joÅ¡ jednom pozvao sindikate da preuzmu svoj dio odgovornosti. Da prihvate Äinjenicu da im Vlada ne može platiti ono za Å¡to nema novca. I pritom je vjerojatno u pravu.
Ali kako smo se onda naÅ¡li u situaciji da pored desetina tisuća ljudi koji su ostali bez posla, s ovrhama za vratom ili u redu za kanadsku vizu, na uliÄni prosvjed idu baÅ¡ oni kojima nije najteže?
I da pritom baÅ¡ oni uspjeÅ¡no artikuliraju poruke koje su zapravo rezervirane za radniÄke sindikate, kojih trenutno nema nigdje?
Simpatija bez empatije
Mnogi prolaznici na zagrebaÄkim ulicama pozdravljali su prosvjed prosvjetara i medicinara, poistovjećujući se s njihovim zahtjevima, unatoÄ Äinjenici da su priliÄno nerealni i usprkos tome Å¡to Vilim Ribić i ekipa dosad nisu pokazali istu razinu empatije prema radnicima u privatnom sektoru.
DapaÄe, Ribić je bio taj koji je predložio Jadranki Kosor da raspiÅ¡e onaj notorni haraÄ kako bi se Älanovima njegova sindikata mogle platiti sve one stavke iz Kolektivnog ugovora, dakle regres, Božićnica i sve ostalo.
Toliko o solidarnosti.
Ali ovdje je kljuÄna jedna druga stvar. Ribić i njegovi kolege sindikalisti možda se ovdje bore za svoje cehovske interese – zbog Äega sindikati zapravo i postoje – ali oni su prvi, i to najglasnije, na ulicu iznijeli parole s kojima se svi mogu poistovjetiti.
O tome da ova vlada nije socijaldemokratska, da ne vodi raÄuna o zaÅ¡titi radnika, nego imućnih, da prelama krizu preko leÄ‘a ljudi, da ne pokazuje razumijevanje za pad životnog standarda, da Å¡tedi banke i tome sliÄno.
Baš kao što je Ribić bio taj koji je vodio sindikalnu peticiju za referendum koja je prikupila skoro 800 tisuća potpisa, među ostalim i Milanovićev, jer su je ljudi u prvom redu shvatili kao pritisak na HDZ-ovu Vladu.
Stvar u celofanu
Sada se Ribić bori za svoj regres i Božićnicu, ali tipiÄno za njega, taj zahtjev opet je umotao u parole o socijalnoj pravdi i politiÄkoj ideologiji.
MeÄ‘utim, nije problem u tome Å¡to se on bori za svoje Älanove, pa i za samog sebe, niti Å¡to su mu zahtjevi nerealni, pa Äak i sebiÄni. To je smisao sindikalne borbe i besmisleno je, pa i nepristojno, apelirati na uÄitelje i lijeÄnike da se pomire sa Äinjenicom da za njih nema novca.
Kad ga ima za menadžere, stranaÄke uhljebe i druge parazite koji joÅ¡ nagrizaju državnu blagajnu.
A joÅ¡ je gluplje poruÄivati im da Å¡ute i pritom u medije, upravo na dan prosvjeda, plasirati Älanke u tome da “uÄitelji u Hrvatskoj imaju najveće plaće od svih tranzicijskih zemalja”.
Ovdje se puno veći problem krije u Äinjenici da se nitko drugi na sindikalnoj sceni ne bori za radnike. Kad će sindikati na cestu ako neće sada? I kad će se boriti za radnike, nezaposlene i socijalno ugrožene ako neće sada?
Stoga nije Äudno Å¡to na ulicu izlaze oni koji (joÅ¡) nisu ugroženi, kojima je plaća (joÅ¡) sigurna i koji traže ono o Äemu stotine tisuća ostalih graÄ‘ana (odavno) može samo sanjati.
Možda se ovi sindikati bore za privilegije, ali je isto tako žalosno da se ostali ne žele boriti Äak ni za svoja prava.